Sramota crnogorske diplomatije: Pretresi ambasada, omalovažanje ambasadora, obijanje brava…

Pretresi ambasada, pokušaj fizičkog izbacivanja ambasadora sa njihovog radnog mjesta, naređenja Ministarstva vanjskih poslova da se obiju brave, te postavljanje skoro najnižeg diplomatskog ranga za otpravnike poslova u našoj diplomatiji, a sve po nalogu ministra vanjskih poslova Đorđa Radulovića prije nego je ukaz o opozivu ambasadora donio predsjednik Milo Đukanović dovelo je urušavanja rejtinga naše diplomatske mreže i nezapamćenog čina u diplomatiji.

Iako je i samo Ministarstvo vanjskih poslova jasno navelo u svom saopštenju da opoziv formalno nastupa tek kada ga potpiše predsjednik države, MVP je vuklo poteze koji zaobilaze i ne poštuju zakonsku regulativu na koju se pozivaju. Ono što je prema dostupnim podacima nezapamćeno i što će biti zapisano u istorijatu naše diplomatije jeste činjenica da je ministartsvo na čelu sa Radulovićem, dvojici diplomata naložilo da “upadnu” u ambasadu Crne Gore u Pekingu, pretresu je i između ostalog nađu i uzmu zvanična dokumenta, ključeve, pečat, a nakon par dana i obiju bravu na vratima ambasade, dok je u Vatikan poslat privremeni otpravnik poslova koji je valjda trebalo da fizički zauzme prostor Ambasade Crne Gore pri Svetoj stolici.

Ono što se ovdje otvara kao Pandorina kutija jeste pitanje ko je i pozivajući se na koje zakonske propise dao nalog da diplomate pretresaju i nasilno upadaju u zgradu ambasade? Kako su zapravo diplomate uopšte prihvatile tako nešto? Ima li krivične idgvoornosti u ovim činjenjima?

Sve su ovo pitanja na koja će MVP morati da odgovori nakon što priča o opozivu ambasadora dobije konačnu verziju.

Ministarstvo je pokušajem da verbalnom notom opozove sedam crnogorskih ambasadora usput prekršilo proceduru koja je predviđena članom 40 zakona o vanjskim poslovima. Tim članom propisani su akti o prestanku mandata, koji se moraju dostaviti opozvanom ambasadoru, a to su: prijedlog za opoziv koji je utvrdila Vlada, ukaz predsjednika o opozivu (stav 5), opozivno pismo (stav 6), ukaz o opozivu objavljen u Službenom listu (stav 7).

Na osnovu toga, opozvanom ambasadoru se izdaje rješenje o prestanku mandata, prije isteka mandata, sa obrazloženjem i pravnom poukom. Bečka konvencija kaže da se bez ukaza predsjednika ne može obavještavati zemlja o opozivu ambasadora. Bečka konvencija kaže i da država obavještava zemlju domaćina o opozivu odnosno promjeni svog diplomatskog predstavika ne Vlada kako je to predstavio ministar Radulović, već država.

To zapravo znači da kada se završe domaće procedure, uključujući i ukaz predsjednika u ovom slučaju, obavještava se zemlja domaćin.

Zašto je onda resor Radulovića obavijestio zemlje domaćine notom, iako procedura nije završena, iako i Ustav jasno navodi da predsjednik opoziva ambasadore?

Jer, u konkretnom slučaju, MVP je donio odluku opozvao ambasadore, obavijestio zemlje domaćine, a nakon toga je organizovan skupštinski Odbor da se raspravlja o ambasadorima kojima je već “presudio” MVP.

Postavlja se i pitanje zašto su Vlada i MVP na silu pokušali da opozivu ambasadore, na silu da ih izbace iz ambasada, na silu da zauzmu prostore ambasada, te zašto nijesu ispoštovane procedure, sačekan potpis predsjednika i tako završili postupak opoziva bez svega navedenog.

Pitamo: Je li ovaj pokušaj tog poniženja čak i za ovu Vladu malo previše?

Zašto je stvoren haos koji šalje negativnu sliku Crnoj Gori? Jer, svaki ambasador je dužan da vodi računa i odgovara za državnu imovinu, a dok god je ambasador, on po zakonu odgovara za imovinu.

Na kraju ostaje pitanje na koje nikada nije dat odgovor: šta su ambasadori uradili protiv interesa države Crne Gore?

Niko nije objasnio ovu hrabru izjavu premijera Krivokapića. Hrabru i sa distance iz Brisela.

Na kraju ponovo pitanje: da li je moglo sve drugačije samo da je poziv za razgovor sa predsjednikom na temu ambasadora došao prije predloga Vlade, a ne, i ovog puta, nakon intervencije/pritiska međunarodne zajednice.

Čini se da su politički revanšizam, nemanje iskustva i kapaciteta menadžamenta MVP presudili u ovom slučaju. Napravljena šteta se već sada mjeri godinama koje će biti potrebne za POPRAVKU popravku imidža Crne Gore, ako ne i decenija.

Sve što se događalo i traje još uvijek je loše za Crnu Goru, loše i za MVP koji je izveo ovaj “diplomatski šou”.

Ostaje bojazan da će cijenu “šoa” koji je organizovao MVP debelo platiti građani i država Crna Gora.