Politika

Suparništvo Crkve i vladajuće stranke

Foto: Twitter (Arhiva)

Što više Srpska napredna stranka liči na vladajuću komunističku partiju, po brojnosti članstava, ali i po procentu glasova koje dobija na izborima – na sljedećim se očekuje i preko 60 odsto – to više upada u sukob sa Crkvom.

Tačnije u neskriveno suparništvo sa određenim krugom velikodostojnika Srpske pravoslavne crkve. Pojedini od njih preobražavali su se i u lidere opozicije, na primjer iguman manastira Dečani Sava Janjić.

Iguman je u avgustu 2018. na kratko postao glavna tema u javnosti, nakon nekoliko objava na društvenim mrežama, prije svega na najčitanijem Fejsbuku, o tome da se protivi podjeli Kosova. Bilo je tada napetih detalja, kao što su Janjićeve tvrdnje da je o njemu raspravljano na sjednici Savjeta za nacionalnu bezbjednost, dakle na nivou šefova svih službi bezbjednosti, načelnika Generalštaba, ključnih ministara – i naravno predsjednika.

Prepucavanje je zamrlo iznenada kako je i počelo, iguman se utišao i gotovo iščezao sa društvenih mreža. Tamo se vratio sa iskazivanjem podrške pravoslavnim protestima u Crnoj Gori i u jednom medijskom nastupu tim povodom rekao da je imao razgovor sa predsjednikom Aleksandrom Vučićem, ne iznoseći detalje.

Ali, takvi neposredni razgovori i dolasci Vučića kod crkvenih ličnosti, jesu način na koji predsjednik Srbije i SNS uspijeva da ispregovara primirja kada se suparništvo prejako razgori.

Epizoda sa igumanom manastira Dečani predstavljala je uvod u političku jesen 2018. kada su počele vikend demonstracije – prva ozbiljna okupljanja protivnika SNS-a od 2012.

Te jeseni dogodilo se još nešto značajno – patrijarh Irinej posjetio je Crnu Goru, a crnogorski premijer Duško Marković našao je način da izbjegne da se susretne sa njim.

Povod Irinejovog boravka bio je međunarodne prirode – išao je da se susretne sa patrijarhom Jovanom antiohijskim i cijelog Istoka na Cetinju. Sjedište te patrijaršije je u Damasku.

U beogradskoj štampi je Irinejeva posjeta praćena na način hoće li mu crnogorska država uskratiti gostpoprimstvo, iako je bilo očito da bi se time izazvao međunarodni skandal. To je uostalom, bila i godina kada su odnosi između Beograda i Podgorice postali „vibrantni“, odnosno kada su počeli da osciliraju do otvorenog neprijateljstva.

U tom vibriranju, potegnuti su sa obje strane spiskovi osoba kojima se zabranjuje ulazak – sa srpske lista traženih kriminalaca, a sa crnogorske lista osvjedočenih tvrdih srpskih nacionalista.

Patrijarh je razumljivo, potpadao pod ovaj drugi spisak, međutim bez problema je prispio do Cetinja, ali se premijer Marković izvinio što ne može da se vidi sa njim, jer ima neodložne obaveze na Žabljaku.

Ni godinu dana kasnije – u junu 2019. patrijarh Irinej je predvodio delegaciju, u kojoj je bio i crnogorski mitropolit Amfilohije, u uzvratnoj posjeti antiohijskom velikodstojniku.

I na čuđenje mnogih susreo se sa sirijskim predsjednikom Bašarom el Asadom, sa sastanka je objavljena i protokolarna fotografija. Morao je da se oglašava i ambasador Srbije u Siriji Milan Vijatović sa saopštenjem da u izraelskom artiljerijskom napadu niko iz srpske crkvene delegacije nije povrijeđen.

U februaru 2020. kada su pravoslavni protesti u Crnoj Gori zbog spornog zakona kojim se otvara pitanje crkvene imovine, prešli vrhunac i kada im je trebalo dati nov podsticaj, patrijarh Irinej je diplomatski izbjegao da bude označen kao podstrekač krize. Njegova posjeta otkazana je zbog puta u Ameriku.

Za razliku od mitropolita Amfilohija, patrijarh Irinej nije u prilici da iskušava opozicioni potencijal i da ulazi u otvoreni sukob sa predsjednikom.

Na primjer, da je sada naložio da se crkvama ipak služe uskršnje liturgije uprkos policijskom času i vanrednom stanju zbog korona zaraze, bio bi to ogroman udarac za Vučića i SNS. Oni bi se našli izloženi sa više strana.

Sa jedne policija bi morala da to spriječi, a slika hapšenja po crkvama, koliko god mjere karantina ljudi odobravali, podsticala bi nezadovoljstvo i prikazivanje vlasti kao diktatorske. Sa druge, same pristalice SNS koje su u velikoj mjeri konzervativne i sklone crkvi, bile bi pokolebane.

Sa treće, opozicija bi nastojala da i jedno i drugo istakne što više kao dokaz da je vlast nesposobna da upravlja velikom i stvarnom krizom kakva je pandemija.

Naročito, zato što ni u korona krizi i opštoj opasnosti od smrtonosne bolesti, odnos vlasti i opozicije u Srbiji nije dospio do obustave neprijateljstva.

Naprotiv, politička borba besni nesmanjenom žestinom, prije svega kroz medije i društvene mreže i u takmičenju ko ima vjerodostojnije podatke i tačniju sliku zaraženosti i stanja u bolnicama.

Pojedini posmatrači ukazuju da se čak i Slobodan Milošević 1998/99. godine u vrijeme ratnog stanja suzdržavao od napada na opoziciju.

Međutim, to je zato što se zaboravlja da on tada opoziciju nije baš ni imao – Vuk Drašković i Srpski pokret obnove, sem što su držali lokalnu vlast u Beogradu, ušli su u tadašnju Saveznu vladu.

Bila je tu i čuvena crveno-crna koalicija. Radikali su prvo postali dio Vlade Srbije, pa potom i Savezne, ostavljajući po strani „crvenu vješticu sa Dedinja“ i svoj opozicioni rječnik o komunisti Miloševiću i njegovoj supruzi Miri Marković.

U vrijeme NATO bombardovanja vlast nije imao u Beogradu bog zna ko ni da kritikuje – Zoran Đinđić je napustio Srbiju, mada je mu je supruga Ružica sa djecom ostala u Valjevu, a Goran Svilanović, tadašnji lider Građanskog saveza Srbije, je bio mobilisan i u vojsci.

Ako je to uopšte za poređenje, sada je sasvim drugačije. Opozicione vođe sjedeći u kućnom karantinu kao i građani Srbije, ali sa pristupom društvenim mrežama, imaju mogućnost da traže podršku i način da prošire svoj uticaj.

Nema sumnje da je za Vučića i SNS kriza izbila u nezgodnom trenutku, i da je loše i što i Uskrs pada u krizno doba. Vrijeme praznika i posebnog raspoloženja može da izazove i nepredvidljive političke reakcije.

Uostalom, zato se i pazilo kada je određivan datum prekinutih i odloženih opštih izbora da glasanje ne bude ni na katolički, ni na pravoslavni Uskrs, već vikend poslije toga.

Ti izbori moraju biti nastavljeni i održani u neko dogledno vrijeme, makar i kao u Južnoj Koreji, pod maskama, uz održavanje odstojanja, i sa posebnim biračkim mjestima za one koji imaju povišenu temperaturu.

Za razliku od političke opozicije, sa Crkvom nije mnogo drugačija situacija nego 1999, uostalom šta je 20 godina, za njenih osam vjekova institucionalne samostalnosti. A to znači iskustvo u održavanju na tankoj ivici između ambisa oprečnih interesa i struja.

I onih koji glavni oslonac vide u Rusiji i njenom sveslovenstvu, uostalom kako je soliter u kome je bio smješten nekadašnji Centralni komitet jugoslovenskih komunista izgubio svrhu, tako je nikao grandiozni hram na Vračaru uz rusku pomoć. Ali, i onih koji nemaju problem s tim, jer su oslonci ipak prolazni, a Crkva je vječna.

NAJNOVIJI NAJSTARIJI POPULARNI
Nikac
Gost
Nikac

Pope kad ćeš da sjašeš? Dje ti je pomoćnik i ostali koji ti pomažu u službi?

Velimir
Gost
Velimir

U kakav mrak I bijedu vode ova dvojica Srbiju?

Bedem
Gost
Bedem

Zasto litije – proteste zovete pravoskavnim? Zar mi, Crnogorci, nijesmo pravoslavci? Popravljajte taj rjecnik jer ne odražava istinu.

Prvoborac
Gost
Prvoborac

Medju njima nema razlike, zajedno su vodili ratove devedesetih sa vladikama na tenkovima.

Maki
Gost
Maki

Gledajte svoja posla….

Montenegro
Gost
Montenegro

Sto se ova SPC pomamila..

cikoticka-drack
Gost
cikoticka-drack

nikad nisu ni bili normalni

Send this to a friend