Tragikomedija apsurda: Hitro dođi, odmah pođi, ostani tu, a budi tamo…

Draško Đuranović

Uprkos tome što je predsjednik države Milo Đukanović odbio da potpiše ukaze o opozivu, Ministarstvo vanjskih poslova Đorđa Radulovića pozvalo je sedmoro crnogorskih ambasadora na konsultacije 18. januara, uz obrazloženje da kupuju kartu u “jednom pravcu” bez termina povratka, iako su im ranijim dopisom naredili da se isele iz stanova i vrate u Crnu Goru najkasnije do 15. februara.

“Žigosana sedmorka” dobila je 4. januara obavještenje – dan nakon što je isti mejl stigao na adrese ostalih šefova diplomatsko-konzularnih misija – da se jave na konsultacije neograničenog trajanja u Vladi Crne Gore.

,,OBAVJEŠTENJE“
Samo nekoliko dana kasnije, 11. januara, iz Ministarstva su zaboravili na vlastiti poziv za konsultacije, pa su nastavili prepisku sa sedam diplomata prepiskom – kao da su ambasadori zvanično opozvani.

U dopisu od jedne rečenice, predmetno naslovljenom “Obavještenje”, generalna sekretarka Ministarstva vanjskih poslova Milica Perišić u stvari naglašava da je neobaviještena o jako važnoj stvari za budućnost crnogorske diplomatije – o toku pakovanja nepoželjnih ambasadora.

“Molimo za povratnu informaciju da li ste preuzeli odgovarajuće radnje po pitanju otkazivanja ugovora o zakupu stana, organizovanja selidbe”, pripitkuje u neuobičajenom “obavještenju” generalna sekretarka.

Pitanja vezana za selidbu očito su postala opsesivno intrigantna za sekretarku Perišić jer je bila veoma zainteresovana da detaljno prati tok selidbe, čak i podobnih ambasadora.

SUPTILNO, KAO DŽUGAŠVILI
O tome ilustrativno svjedoče “instrukcije” poslate iz Podgorice za Vašington, na adresu ambasadora Crne Gore u Vašingtonu Nebojše Kaluđerovića koji 31. januara odlazi u penziju.

Sekretarka Perišić, osim što je bila zabrinuta za veličinu kontejnera za selidbu, koji inače sljeduje po Zakonu o vanjskim poslovima sve ambasadore kada napuštaju mjesto službovanja – zahtijevala je precizan spisak ličnih stvari ambasadora i njegove porodice koje se prevoze kontejnerom. Očito je željela da provjeri – kao da je zapošljena u graničnoj policiji ili carinskoj službi – da li ambasador Kaluđerović prenosi komade namještaja, knjige ili, da prostite, garderobu i donji veš!?

A da sve poprimi tragikomičnu notu, iz Ministarstva su ambasadora koji 31. januara odlazi u penziju pozvali na konsultacije 18. januara, čak i zaprijetili disciplinskim postupkom ako se ne pojavi u zgradi Ministarstva vanjskih poslova?!

I doajeni u administraciji Ministarstva vanjskih poslova ne pamte da su iz Podgorice ikada stizali zahtjevi ovakve vrste. Koji više liče na amaterske hajkačke objave na društvenim mrežama, nego na ozbiljnu diplomatsku depešu.

Pri tom, u postupku opoziva ambasadora iz Ministarstva vanjskih poslova nije bilo čak ni usputnog upita o proceduri koja je obavezna kada diplomate napuštaju zemlju domaćina -zvaničnoj najavi odlaska što podrazumijeva obavezni niz protokolarnih oproštajnih susreta u državi domaćinu…

Ništa od toga Ministarstvo Đorđa Radulovića nije zanimalo, ni organizacija oproštajnih posjeta, čak ni pitanje o načinu zbrinjavanja porodica čiji članovi pohađaju međunarodne škole. Samo isljeđivanja o selidbi i naredba dolaska bez povratne karte.

Takav način povlačenja ambasadora, uz prethodne ponižavajuće optužbe premijera i ministra da su ambasadori ,,nanijeli štetu državi“ – prava je slika nove vlasti koja nakon nepuna dva mjeseca pokazuje da je ogrezla u ,,revolucionarnim“ revanšističkim akcijama i da se služi mehanizmima klasičnog političkog progona.

KAD 15. FEBRUAR POSTANE 31. MART
Samo kroz prizmu takvog karaktera nove vlasti, razumljive su akcije mlađanog ministra Radulovića i nove kontradiktorne, karikaturalne instrukcije kojima se očito bespogovorno izvršavaju nalozi premijera Zdravka Krivokapića i njegovih najbližih saradnika.

Tako je već pominjana generalna sekretarka MVP-a – dok još traje “naredba” da se ambasadori moraju vratiti do 15. februara, “jer će do tada MVP vršiti plaćanje naknade troškova stanovanja”“ – pojedinim iz “žigosane sedmorke” naložila da mogu ostati u plaćenom smještaju do 31. marta!

A istovremeno je nekim ambasadorima naloženo još 18. decembra da preduzmu sve “radnje za otkazivanje ugovora o zakupu”, jer predviđeni otkazni rok za stan je trideset dana.

Ispada da su neki od sedam nepodobnih diplomata imali “nesreću” da se moraju seliti najkasnije do 15. februara, a pojedini su imali “sreću” da će im Ministarstvo finansirati stanarinu do 31. marta. Naravno, ako dođu u Podgoricu i ako im poslodavci iz Podgorice uopšte dopuste da se vrate!

“A ĐURO ĆE DA OPROSTI ŠTO TE TUKO”
Konfuzna interna prepiska, obavještenja i “obavještenja”, kontradiktorne naredbe tipa “seli se, ostani, dođi odmah na konsultacije ili pokrećemo postupak” odvijaju se ubrzanom dinamikom iako sedam diplomata koje je Vlada Crne Gore oglasila nepoželjnima – Vera Kuliš, Sanja Vlahović, Tarzan Milošević, Dušanka Jeknić, Miodrag Vlahović, Obrad Mišo Stanišić i Darko Pajović – nemaju ukaz o opozivu.

Teško je objasniti da je ovakvo ponašanje posljedica samo neznanja, diplomatskog neobrazovanja ili ličnog nevaspitanja. Kako god, ministar Đorđe Radulović ne mora da brine hoće li ostaviti trag u Ministarstvu vanjskih poslova: ,,krampon diplomatija“ postala je planetarno poznata.

Samo što takav ulazak u istoriju crnogorske diplomatije nije baš za – “standing ovation”.