Utvrditi jezičku kulturu i vratiti zakletve službenika

Poslanik Demokratske partije socijalista Miodrag Vuković smatra da Crna Gora treba da utvrdi jezičku kulturu i vrati zakletvne službenika. On u autorskom tekstu ističe da razgovor o ovim pitanjima nužno vraća i podsjeća na najmjere nažalost ostvarene nestankom Crne Gore i svega crnogorskog iz 1918. godine, i baca svijetlo na predugo trajanje procesa kojima se oblikuju demokratski standardi i vrijednosti u ovovremenoj Crnoj Gori, a što za sve sređene demokratski narode i države je neshvatljivo i teško ili nikako razumljivo.

“Treba utvrditi jezičku politiku. Ona je u dobroj mjeri u Crnoj Gori utvrđena. Definisan je način, definisana su područj a, oblici i mehanizmi zaštite i razvijanja jezičke komunikacije u Crnoj Gori i na tome bi se vrlo brzo i lako mogao utemeljiti i pravni iskaz za cijelu tu problematiku, što govori o širokoj izvjesnoj mogućnosti jednostavnog pravnog uređenja, a potrebnog ovog pitanja. Iako Crna Gora do sada nije pravno razradila ovo pitanje, to mora uraditi jer je dok ona čeka da se to desi suočena sa sve većim zahtjevima za proglašenje drugih jezika koji se upotrebljavaju u Crnoj Gori kroz izmjene Ustava za državne, a Ustavom definisane jezike”, piše on.

Vuković naglašava da je Crna Gora građanska država i uporedna iskustva govore o tome kako se to radi.

“Ali dok Crna Gora čeka da ono što je imanentno građanskoj državi ima jedan državni jezik i punu slobodu upotrebe jezika nacionalnih zajednica u službenim komunikacijama, i preko jezičkih politika pojedinih entiteta želi se urušiti njen koncept građanskog suvereniteta. Što duže bude čekala opasnost će biti veća. U obrazovnom sistemu tako u Crnoj Gori se ravnopravno izučavaju svi poznati jezici, posebno jezici drugih manjinskih nacionalnih zajednica. Ali, na primjer, korišćenje srpskog jezika kao jednog od jezika u službenoj upotrebi, koji je i u Srbiji kodifikovan i na ekavici i na ijekavici, u Crnoj Gori, u kojoj su i Srbi govore isključivo ijekavicu, u posljednje je vrijeme vrlo agresivno od vrtića pa do državnih institucija, a što je suprotno i pravnom poretku i propisima o crnogorskom j eziku koji je isključivo standardizovan sa ijekavskom jezičkom normom. I ne samo to iziskuje brzu reakciju države”, ocjenjuje Vuković.

Isto tako, naglašava on, i kada su službenici zaposleni u državnoj administraciji i njihov odnos prema profesionalnim obavezama postoji potreba uređenja odnosa.

“Crna Gora je rijetka država u kojoj državni službenici ne daju svečanu obavezu, ili ne daj bože zakletvu, kada ulaze u državnu administraciju, kada se zapošljavaju kod države kao poslodavca. A istorija Crne Gore njeni pravni propisi, njeno pravno trajanje, u ma kom obliku državnom da je funkcionisala, propisi iz radnih odnosa obavezno sadrže ili su sadržavala takvu potrebu čak i nužnost. U posljednje vrijeme u pozitivnim propisima takve norme nema. Dakle, zaposleni u crnogorskoj administraciji, makar to bio čin na nivou protokolarnog, nemaju zakonsku obavezu da javno saopštavaju prihvatajući tzv. državni posao da će biti odgovorni prema obavezi da poštuju Ustav i zakone države kod koje zasnivaju radni odnos, a koja je osnovni mehanizam koji treba da obezbjeđuje osnovne vrijednosti u toj istoj društvenoj zajednici, mir, stabilnost, razvoj, ekonomsku i ukupnu sigurnost, ljudska prava i slobode u punom smislu te riječi svih ljudi”, ističe Vuković.

A administracija, dodaje on, uprava u savremenom smislu riječi, u svakoj državi su toliko važne strukture da njihova posvećenost, odanos osnovnom zadatku, a to je materijalizacija državne politike, aktuelne, legitimne, zvanične, važeće, dakle većinski prihvaćene i nesumnjive, ne može da se podrazumijeva nego mora biti javno verifikovana i neupitna.

“U svakoj demokratskoj državi i to ne od juče administraciju ili preciznije birokratiju mnogi su s razlogom smatrali i smatraju četvrtom vlašću. Zato nije svejedno ko radi i kako radi kada su država i državni poslovi u pitanju. Zaposleni u državnoj upravi moraju biti profesionalci, moraju biti opremljeni znanjima i vještinama. Ali, prije svega, zaposleni u državnoj upravi mora biti odan državi i njenim ambicijama i namjerama. Isto onako kao i kod privatnog poslodavca. Zaposleni ne može raditi protiv njegovih interesa, voditi svoju suprotno poslovnoj politici samog vlasnika, odnosno poslodavca. To je suludo, to je van pameti”, smatra poslanik DPS-a.

Prema njegovim riječima reprezentativci koji predstavljaju državu kao izabrana jedanaestorica npr. u fudbalu moraju da znaju himnu te države koju predstavljaju, dakle, ne samo da su dobri fudbaleri pa makar se ta himna ne slagala ili nije prvi izbor nacije kojoj pripadaju ili vjere koju upražnjavaju.

“Zato je davanje svečane izjave prilikom stupanja u državni posao, a čega nema u sadašnjem pravnom sistemu Crne Gore u njenim sadašnjim propisima potrebno i nužno. Svečana zakletva ili njoj nešto slično treba da bude vraćena u propise Crne Gore ne samo kada je radno pravo u pitanju, jer se njome pojačava pravni odnos između zaposlenog i države kao poslodavca. Treba ponoviti, nije to novo imala je Crna Gora to u svom prethodnom i prethodnim pravnim sistemima, postojalo je to od kada je Crne Gore. Bilo je to u propisima Crne Gore počev od stege Svetog Petra Cetinjskog sa kraja XVIII vijeka, sadržavao je takvu odredbu zakon i knjaza Danila sa polovine XIX vijeka, to je bio sastavni dio prvog Ustava iz 1905. godine. Svečana zakletva, svečana izjava, činovničko obećanje bilo je sadržano u propisima kada je Crna Gora u pitanju od 1991. godine, sve do 2005. godine, i od tada ništa. Neko kaže pravna praznina, drugi kažu da tako treba da bude, treći to pravdaju nužnošću koju verifikuje potreba punog demokratskog prava čovjeka pa i onoga zaposlenog kod države. Pokazalo se nije nego”, naglašava Vuković.

On podsjeća da je to svjetska praksa, praksa razvijenih država.

“U Crnoj Gori je ranije pisalo da službenik koji prvi put stupa u službu daje pred starješinom državnog organa izjavu da će u svom radu poštovati Crnu Goru, pridržavati se U stava i zakona i da će dužnost državnog službenika vršiti u skladu sa Ustavom i zakonom. Danas takve odredbe su sastavni i to nužan dio propisa i u BiH i u Estoniji i u Holandiji, gdje su državni službenici dužni da polože zakletvu i potpišu izjavu i u Italiji i u Kanadi i u Njemačkoj i u Mađarskoj, Portugalu, Rumuniji i u SAD-u. Kod njih zaposleni ili imenovani državni službenici ili pripadnici oružanih snaga polažu zakletvu kojom se svečano zaklinju i potvrđuju da će podržavati i braniti Ustav SAD od svih neprijatelja stranih i domaćih, da će iskazivati iskrenu vjeru i odanost istom da ovu obavezu preuzimaju slobodno bez ikakvih rezervacija i bez namjere izbjegavanja. Pozivajući pri tom i boga kao svjedoka”, jasan je on.

Kako navodi ovo nije danas zahtjev isključivo politički konotiran kako je bilo reagovano kada se sa ovim zahtjevom nastupilo u crnogorskom parlamentu prije neki dan u dijalogu sa predstavnicima Vlade.

“Ovo je zahtjev običnog građanina Crne Gore koji traži da mu administacija bude servis da bi povjerovao u jedinu moguću istinu da njegova država Crna Gora postoji kao servis za nj egova prava i potrebe. U svim zemljama svi od, kako se kaže, običnog službenika do predsjednika države polažu svečane zakletve, daju svečane izjave i to javno pred svima, pred građanima, pred onima koji su suveren u toj državi. Crna Gora je, na žalost, izuzetak. U Crnoj Gori i podjela generičkog pojma službenik. Kažu onako kako je to pisalo u propisima kraljevine SHS, i u Crnoj Gori danas podjela na službenike i namještenike. Nepotrebno. Kod nekih podrazumijeva se sposobnost improvizacije, očekuje se njihovo kreativno djelovanje u okvirima propisanog dok namještenik je, valjda, niko to nije do kraja objasnio zašto ta podjela, očekivanje da samo mehanički obavlja ono što mu je zadatak. Poslanici u crnogorskom parlamentu ne polažu zakletvu, ne daju svečanu izjavu. To radi predsjednik države, to radi Vlada ali poslanici i zaposleni ne. Zašto? Zato što je Crna Gora mimo svijeta. Zato što u crnogorskom parlamentu sjede i oni koji su protiv države koji bi drugačiju državu, koji bi da se ponovi 1918. godina, i da nema države, a da oni ostanu tu gdje jesu. Pa zašto od tih tražiti da se zaklinju državi, njenom U stavu koga su njihovi predstavnici cijepali u parlamentu. Njenim zakonima koji su zakoni „mafije i organizovanog kriminala”. Isto tako, insistira se na procentualnoj zastupljenosti u državnoj administraciji i onih koji politički podržavaju ove poslanike koji bježe od zakletve kao od krsta. Kakva bi to država bila da ima činovnike, službenike zaposlene koji su se lažno zakleli. Zbog posla javno bi iskazali da ljube Ustav i zakone i Crnu Goru, a kada uđu u posao radili bi kao i njihovi politički mentori i protiv države i protiv Ustava i protiv zakona”, smatra Vuković.

Upravo vraćanjem obavezne svečane izjave, kako ocjenjuje, zakletve, za sve one koji ulaze u pravni odnos sa državom, za sve zaposlene u državnoj administraciji, za sve nosioce javnih funkcija i ovlašćenja, prestali bi kao Crna Gora da se u svijetu prepoznajemo po tome da je sve na principu dobrovoljnosti.

“Da je kod našeg zaposlenog ono što je svega obaveza službenika diljem demokratskog svijeta prostor za manifestaciju njegovih političkih iskrenih ili nametnutih frustracija, prije svega, iskazanih kroz odnos nipodaštavanja države i svega državnog. I to je priča o zaostavštini 1918. godine, i njenih posljedica. Razgovori o ovim pitanjima nužno vraća i podsjeća na namjere nažalost ostvarene nestankom Crne Gore i svega crnogorskog iz 1918. godine, i baca svijetlo na predugo trajanje procesa kojima se oblikuju demokratski standardi i vrijednosti u ovovremenoj Crnoj Gori, a što za sve sređene demokratske narode i države je neshvatljivo i teško ili nikako razumljivo. Panta rei”, zaključuje Vuković u autorkom tekstu objavljenom u Vikend novinama.