Vladika Bojović za CdM: U CPC nema mržnje ni prema kome

Ljubomir Filipović

U Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi nema mržnje ni prema kome, a pogotovu ne prema srpskom narodu. To što mi možda ponekad govorimo o grjehovima koje čini SPC prema nama i ukazujemo na koji se način odnose neki navodni “vjernici” SPC prema Crnoj Gori i CPC nije i ne može biti mržnja, kaže u intervjuu CdM-u vladika CPC Boris Bojović. On pojašnjava da je sa vladikom SPC Kirilom “samo krvno blizu” – njihovi đedovi su rođena braća, dok su on i Kirilo pripadnici dva naroda. O tome kako se vladika Boris odlučio za sveštenički poziv,  ima li lijeka za trenutno stanje u Crnoj Gori, zašto vlada mišljenje da CPC podržavaju ateisti… pročitajte u nastavku.

CdM: Za Badnji dan medijima je promakla jedna veoma interesantna činjenica, a koja je paradigma naših podjela. Dva rituala, jedan pred manastirom, a drugi pred dvorom vodila su dva Bojovića. Da li je istina da ste Vi i vladika Kirilo Srpske pravoslavne crkve bliski rođaci?

Bojović: Pošto Vaše pitanje implicira da dovoljno poznajete bratstveničke veze, sa dosta nelagode ću pojasniti rođačke relacije sa predstavnicima strane crkve na poslu u Crnoj Gori. Nekada nemamo pravo na strogu privatnost i dužni smo dati pojašnjenja. Možda je to promisao Božija ili način da shvatimo do koje mjere je podijeljeno pravoslavno stanovništvo u Crnoj Gori. Namjerno kažem stanovništvo, jer Kirilo – Milan Bojović i ja smo samo hematološki (krvno) blizu.

Njegov đed i moj đed su bili rođena braća, dok smo Kirilo i ja pripadnici dva naroda. Pripadamo pravoslavnom hrišćanstvu, ali ne njegujemo slične civilizacijske vrijednosti. Bogu se molimo na dva različita jezika i za dva naroda, pripadamo dvijema crkvama. Kirilo je prihvatio da “mutira” u neki oblik Srbo-Crnogorca, što nije ni čudo, jer mislim da većina njemu sličnih našla “prave” razloge da promijene pripadnost, isplati se valjda.

Podśetio bih na jedan intervju koji sam dao 2008. godine, kada su se ti “mutirani” krvni srodnici odricali svojih predaka i mene kao personifikacije našeg zajedničkog crnogorskog porijekla, kada sam napisao da opraštam rođacima jer su oni to “morali” da urade, a sad vidimo i zašto: Kirilo je postao episkop SPC, jedan njegov rođeni brat, Dragan, postao je poslanik u Skupštini Crne Gore; Draganova supruga Jelena Borovinić postala je ministarka zdravlja, a Kirilov i Draganov rođeni brat Radovan je postao sekretar ministarstva ekologije, prostornog planiranja i urbanizma!

Sada bi trebalo da nas neko ubjedi da bi oni bili na tim mjestima da im vrata kod Amfilohija nije odškrinuo njihov zet Predrag Bulatović (oženio je njihovu sestru od strica). Poslije toga, malo po malo ušli su u sve oblike vlasti – duhovnu, zakonodavnu i izvršnu! Ne sporeći nikada njihovo obrazovanje i profesionalnu stručnost, vidite ipak da nekima isplati „mutirati” – dobiješ sve, a izgubiš sebe!

CdM: Otkud Bojović u CPC?

Bojović: Moja potreba za duhovnim životom povela me još u ranoj mladosti ka crkvi. Rođen sam kao Crnogorac i nijesam prihvatio da promijenim svoj rođenjem stečeni identitet. Godinu dana sam pjevao u horu SPC u Podgorici, a 1998. sam odlučio da se školujem za svještenika i tada sam, sa nepunih 17 godina, naravno otišao u Crnogorsku pravoslavnu crkvu. Nije ništa čudno: zbog svoje vjere sam u Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, zato što sam Crnogorac i što je to naša jedina, iskonska crkva.

CdM: Što je lijek za naše podjele?

Bojović: Ko bi našao taj “lijek” vjerovatno bi dobio Nobelovu nagradu za mir. Mislim da je put ka prevazileženju podijela građansko društvo okrenuto evropskim vrijednostima i što skoriji ulazak u EU. I još jedna veoma bitna stvar. Kako bi se izbjegli sukobi, trebalo bi da prestanu pokušaji posrbljavanja Crnogoraca od strane nove vlasti i srpske crkve u Crnoj Gori. Moraju konačno shvatiti koliko je bitno da Crnogorce ostave u miru i ukoliko ne prestanu da nas ubjeđuju da treba da se navikavamo na neku “novu” Crnu Goru, a pri tom da ne možemo ući u naše crkve i manastire da se Bogu molimo, rizikuju mnogo. Nikada nije bilo više napetosti u Crnoj Gori.

CdM: Filip Adžić, poslanik URA, i deklarisani vjernik CPC, rekao je da se crnogorska crkva pretvorila u crkvu DPS-a, što ga je i udaljilo od nje. Gospodin Adžić je političar, ali što biste rekli vjernicima koji se možda osjećaju slično?

Bojović: Mogu samo citirati: “Ko ośeća težinu svojih grjehova, taj ne obraća pažnju na grijehe bližnjega.” (Ava Mojsej)

CdM: Kažu da CPC podržava više ateista i pripadnika drugih konfesija nego pravoslavaca u Crnoj Gori. Je li CPC duhovna potreba Crnogoraca ili politički projekat crnogorske države?

Bojović: Postoji veliki apsurd u tim izjavama da crkvu podržavaju “ateisti”. CPC je nasušna duhovana potreba pravoslavnih Crnogoraca koji su je obnovili 1993. godine, ali i potreba Države Crne Gore da u okvirima svojih granica uredi svoju Crnogorsku crkvu. Crkva je Hristova, ali je podijeljena na administrativne jedinice, tako da svaka Država koja ima većinsko pravoslavno stanovništvo ima i svoju samostalnu crkvu.

CdM: CPC se pripisuje da flertuje sa desničarima iz regiona, posebno sa onima u Hrvatskoj i da je generator mržnje prema Srbima. Da li je to istina, gaji li se mržnja u crnogorskoj crkvi?

Bojović: U CPC nema mržnje ni prema kome, a pogotovu ne prema srpskom narodu i našoj braći u Hristu. Sama Crkva propisuje – mrzi grijeh a ne grješnika! To što mi možda ponekad govorimo o grjehovima koje čini SPC prema nama i ukazujemo na koji se način odnose neki navodni “vjernici” SPC prema Crnoj Gori i CPC nije i ne može biti mržnja. Čudno je da nekoga toliko pogađa istina koju svako dobronamjeran vidi, da to proglasi za mržnju.

Vjerovatno svoj iskrivljeni pogled na svijet projektuju na druge. Neka im je Bog u pomoć! Dovoljno je pogledati komentare na društvenim mrežama, pogotovo portala rusko-srpske desničarske provenijencije i viđećete koliko je mržnje protiv CPC i svega što je vezano za Crnu Goru. O izjavama nekih zvaničnika ne bismo trošili riječi.

CdM: Kapela na Lovćenu se opet agresivno promoviše. Traži se kompromis. I mauzolej i kapela je rješenje – kažu “umjereni” glasovi u SPC. Što kažete Vi?

Bojović: Ne postoje umjereni glasovi oko toga pitanja, već oni predstavljaju rušilačku politiku svakog ko to promoviše. Sve je u cilju nasilnog posrbljavanja i poništenja Crne Gore. Kapela o kojoj govore nije Njegoševa, već je crkva podignuta kao imperijalni akt kralja Aleksandra Karađorđevića nad Crnom Gorom. Da su željeli stvarnu obnovu Njegoševe kapele, koju je on posvetio Svetom Petru Cetinjskom, ne bi je nepovratno oburdali, pošto je bila oštećenja u Prvom svjetskom. Kapelu Karađorđevića niko ne može vrnuti na Lovćen!

CdM: Etnofiletizam je prisutan na obije strane među vjernicima, trobojke na vjerskim objektima tjeraju vjernike od Mitropolije i SPC. Sa druge strane mnogi ne mogu da prihvate CPC kao crkvu sve dok ona ne bude kanonski priznata od Konstantinopolja. Ovo čini da se ljudi udaljavaju od pravoslavlja i hrišćanstva. Što je za Vas pravoslavlje, zbog čega je ono Vaš izbor?

Bojović: Podśetiću Vas da je Crnogorska pravoslavna crkva nasilno ukinuta i utopljena u novu crkvu osnovanu dekretom kralja Aleksandra Karađorđevića i uspostavljenu na osnovu kupljenog tomosa. O položaju i ustrojstvu naše crkve dovoljno govori čl. 40 Crnogorskog ustava iz 1905. godine: “Državna vjera u Crnoj Gori je istočno-pravoslavna. Crnogorska je crkva autokefalna. Ona ne zavisi ni od koje strane Crkve, ali održava jedinstvo u dogmama s istočno-pravoslavnom Vaseljenskom crkvom. Sve ostale priznate vjeroispovijesti slobodne su u Crnoj Gori.”

Našu ljubav i brigu prema Crnoj Gori i našim vjernicima predstavljaju kao etnofiletizam. To je opet ona iskrivljena realnost koju smo pominjali. Crnogorska pravoslavna crkva kroz istoriju imala je duge periode kad nije komunicirala sa Carigradskom patrijaršijom. To je bilo u vrijeme kada je Carigradska patrijaršija tijesno sarađivala sa Osmanskom državom, protiv koje je Crna Gora vodila viševjekovnu borbu.

Mislim da ljudima treba približavati pravoslavlje kakvo je bilo u Crnoj Gori, bez klečanja, klanjanja, cjelivanja ruka i skuta bilo kome. To je pravoslavlje iskazano kroz milost Božju i ljubav prema bližnjima. Pravoslavlje nije izbor, to je vjera mojih predaka! U pravoslavlju čovjek može da spozna Božije prisustvo i ljubav i da se vine visoko kao intelektualna osoba i altruista.

CdM: Jedan dio društva ima veliki otpor prema mantijama, smatraju sveštenstvo retrogardnim dijelom društva, ekstremnim desničarima. I nije im ni čudo nakon devedesetih. Vidjeh nedavno Vašu sliku pod posterom Martin Luter Kinga. Često zaboravljamo da je i on bio sveštenik, i da su upravo grčki pravoslavni sveštenici bili heroji Američkog Pokreta za građanska prava. Ima li prostora da takvim budu prepoznati crnogorski sveštenici u budućnosti?

Bojović: Ja se zaista nadam da će nam Bog podariti još svještenike koji će prosvjećivati ljude i u njima buditi vjeru i ljubav prema svemu što nas okružuje! Sloboda i ljubav su Božije. Sve što nam se dešavalo i što se trenutno dešava sa CPC i većinom našeg svještenstva, podstiče nas da još predanije radimo na prosvjećivanju i spasenju svih. Nikada ne smijemo zaboraviti dobre i humane ljude koji su ukras svješteničkog poziva, iako je takvih jako malo. Slobodarstvo naših predaka i vjera u ispravnost puta koji smo odabrali daje nam snagu i nadu. Sve što je retrogradno i ekstremno nema veze se Pravoslavljem. Naročito sa Pravoslavljem i Crnogorskom pravoslavnom crkvom nijesu u vezi jeretičke varijante koje nam se žele naturiti, a vezane su sa oboženjem jednog čovjeka ili proglašenjem ratnih zločinaca i zlikovaca za svece.