Epska trka i ples vukova za kraj

Na golu Saša Ivanović, desno Bojan Ivanović, lijevo Nenad Đurović, u centrali Milan Radulović i Miroslav Kaluđerović. Ispred njih u vezi Darko Marković i Janko Tumbasević, po krilima Blažo Igumanović i Marko Ćetković i u napadu Slaven Stjepanović i Žarko Korać.

Uz podršku “rezervista” Dejana Mustura, Milana Vučkovića, Aleksandra Kaluđerovića, Zarije Peličića, Vladimira Boljevića, Ivana Kneževića, Srđe Nikića, Ivana Vukomanovića, Nikole Franovića, Srđana Bogićevića, Vladan Peličića, Aleksandra Nenadovića, Miloša Krkotića, Marka Đuretića, Mirka Marinkovića… I maestra na klupi Dejana Vukićevića. Šampionska generacija Zete! Prvog prvaka nezavisne Crne Gore.

Na današnji dan prije deset godina pobjedom u Beranama (2:0), “vukovi” sa “Trešnjice” na trijumfalan način okončali su epsku trku sa velikim rivalom ekipom Budućnosti.

“Nikada neću zaboraviti povratak iz Berana, zaustavljanja na svakih dvadesetak kilometara, pjesmu, doček navijača u Golubovcima, feštu, bakljadu… Mislim da je taj uspjeh obilježio moju trenersku karijeru, ali i karij eru mnogih igrača iz tog tima”, kaže nam Dejan Vukićević, strateg šampionske Zete, sada trener Mladosti. “Bili smo pravi, ambiciozni tim, sa Radulovićem i Nikićem od iskusnijih i plejadom klinaca iz omladinske škole. Uz pravu podršku i organizaciju svih struktura u klubu, stigao je trofej, istorijski po svemu” zna Vukićević na pravi način da zahvali i idejnom tvorcu velike Zete Radojici Božoviću.

Rivalstvo, naslijeđeno iz perioda državne zajednice SiCG, sa ekipom Budućnosti te sezone dostiglo je vrhunac.

“Još na pripremama na Zlatiboru, a bila je tamo i Budućnost, rekao sam Igoru Burzanoviću u nekom neformalnom razgovoru da ekipa može mnogo. Iz utakmice u utakmicu smo rasli, dobijali uz lepršavu igru, a i nakon tog izgubljenog derbija za zelenim stolom i kazne (0:3 na “Trešnjici” nije igrano, jer ekipi Budućnosti nije dozvoljen ulazak na stadion), vjerovali smo da možemo da guramo do kraja. Tako je i bilo, iz te fantastične trke sa velikim rivalom izašli smo kao pobjednici”.

Čini se da je ekipa najviše “porasla” ne u tim mečevima koji su odlučivali o tituli, koliko u direktnom Kup okršaju protiv Budućnosti. Nakon 2:0 pod Goricom, očekivao se lagani prolaz “plavih” u polufinale masovnijeg takmičenje, ali se na krcatoj “Trešnjici” desilo čudo.

“Nismo ni u Podgorici zaslužili takav poraz, ali sam i nakon toga znao da imamo šansu. Otvorilo se tako da smo mogli i ubjedjivije da slavimo, ali smo tu pokazali snagu. Kompletna Zeta je živjela za klub tih dana, zaista je bilo lijepo biti dio svega”.

Ekipa je kao nagradu za titulu dobila put u kvalifikacije za Ligu šampiona, ali Dejan Vukićević je nakon tog vrelog 26. majskog dana 2007. riješio da kaže dosta.

“Jednostavno došao je kraj četvorogišnjeg puta, tokom kojeg smo ispunili ciljeve, od Zete napravili klub za poštovanje. Odlučii smo se da krenemo različitim putevima, a ekipa je i u Ligi šampiona kasnije pokazala klasu”.

Mnogi od njih mislimo konkretno na Stjepanovića, Koraća, Ćetkovića, Markovića mogli su i morali više u karijeri?

“Aktivni su svi, igraju, zarađuju, ali siguran sam da su mogli više, jer su bili ogromni potencijali. Šteta, ali splet nekih nesrećnih okolnosti, loših odluka, uz povrede su uticali da ne naplate svoje fudbalsko znanje”, kaže Vukićević.

Trenuci za nezaborav

Nikada neću zaboraviti povratak iz Berana, zaustavljanja na svakih dvadesetak kilometara, pjesmu, doček navijača u Golubovcima, feštu, bakljadu… Mislim da je taj uspjeh obilježio moju trenersku karijeru, ali i karijeru mnogih igrača iz tog tima.

Rendžers je bio nagrada za titulu

Nagrada za istorijsku titulu stigla je u vidu mečeva u kvalifikacijama za Ligu šampiona. Evropska fudbalska mapa bila je bogatija za ime crnogorskog šampiona ekipe Zete (ekipu vodio Slobodan Halilović).

“Prvo paklene utakmice i pobjeda nad Kaunasom u prvom kolu, a onda veliki Rendžers. Ajbroks, naša igra za pamćenje i poraz (2:0) u meču gdje smo pokazali kako dobar fudbal može da odigra šampion Crne Gore. Poraženi smo i Pod Goricom (0:1), ali to su neki mečevi koji jednostavno ostaju za sva vremena”, ističe Milan Radulović.

Bili smo porodica

Milan Radulović je sa 25 godina bio najiskusniji među starterima šampionske generacije (sa klupe je obično ulazio najstariji tada dvadesetdevetogodišnji napadač Srđan Nikić). Odlični defanzivac, u paru sa Miroslavom Kaluđerovićem najčešće, posao je tokom kompletne sezone odrađivao perfektno.

“Igrao sam i onu jaču ligu državne zajednice SiCG, tri puta sa Zetom nastupio u evropskim takmičenjima, osvajao kasnije trofeje sa Mogrenom, ali sve to gubi na značaju kada se pomene ta prva titula u nezavisnoj Crnoj Gori. Kruna moje karijere. Nezaboravno, zaista, nezaboravno”, priča za Dnevne novine Radulović, deset godina nakon osvajanja titule.

A taj meč u Beranama protiv otpisanog domaćina bio je sve sem lak. Iako je kvalitet bio apsolutno na strani Zete.

“Sjećam se karantina, nevjerovatnog pritiska koji smo osjećali, treme… Teško je kada moraš da dobiješ neku utakmicu, bez obzira što smo bili jaki, a igrali smo protiv tima koji je već bio drugoligaš. Ne sluša lopta, noge su teške”…

Sve se, međutim, završilo kako treba po “vukove” sa “Trešnjice”.

“Nakon gola Koraća, sve je bilo lakše, kasnije je Zarija Peličić stavio tačku. Po svemu što smo prikazali te sezone mislim da nema mrlje na titulu. Budućnost je na papiru bila mnogo jača od nas, a mi neiskusni, sa klincima praktično iz Zetine škole, bez kvalitetne rotacije… Ipak, bili smo spremni, stručni štab na čelu sa Dejom Vukićevićem odradio je fantastičan posao, ali ono što je najhitnije u svemu disali smo kao jedan, bili prava porodica”.

Mnogi su vas tada prozivali da ste baš protiv jedinog rivala za titulu Budućnosti imali negativan skor i da je zbog toga trofej trebao da završi u plavim vitrinama?

“Odigrali smo četiri utakmice te sezone, dva puta smo poraženi (2:0 u Kupu i 1:0 u šampionatu), jednom je bilo neriješeno (0:0), a u revanšu Kupa velikih, čistih 3:0 za nas. Poznato je da jedan meč nije odigran, ali baš ovaj duel u Kupu pokazao je ko je bio bolji”.

Deceniju kasnije jedna nova Zeta je na terenu osvojila najviše bodova i još ima šansu da bude prvak.

“Generacija koja podsjeća na onu našu. Mlad, talentovan tim, sa par iskusnijih, sjajno vođen i u prvom dijelu sezone od Dejana Vukićevića i sada pod komandom palicom Duška Vlaisavljevića. Mislim da su najbolje selektirana ekipa u Crnoj Gori, osvojili titulu ili ne, kapa dolje za sve što rade”, ističe Radulović, koji trenutno radi kao trener pionira (U14) Mladosti.