Fudbal

Fudbal je od 2024. siromašniji za osvajača 22 Lige šampiona

Teško da se ikad u istoriji fudbala dogodilo nešto slično, nešto ovako važno za almanahe ove igre, važno za istoriju, da se čitav jedan tim vanserijskih asova, šampiona, majstora, igrača koji su obilježili jednu epohu, u istoj godini zvanično oprosti od profesionalnog igranja fudbala kao što je to slučaj u godini koju ispraćamo.

Njihove biografije govore baš sve o njima, o njihovom opusu, karijeri, govore više od bilo koje pohvale njihovoj igri, o golovima, one su svjedočanstvo koliko su dali sebe fudbalu i koliko im je fudbal vratio, koliko dubok trag su ostavili u istoriji najpopularnije igre.

Neka od najvećih imena fudbala u 21. vijeku napustila su igru koja ih je proslavila, a završetak godine i početak nove je idealan trenutak da ih sve pobrojimo.

Fudbalu su dali sve, fudbal im se klanja.

Klaudio Bravo (Čile, 41)

Svojevremeno ga je otkrio Kolo-Kolo i ostalo je, kako ono vole da kažu, istorija.

Španija ga je zavela, branio je za Real Sosijedad, Barselonu, Mančester siti i Betis, koji mu je i bio poslednji klub u karijeri.

Sa Barsom je osvojio Ligu šampiona 2014/2015, sa Čileom je dva puta bio osvajač Kopa Amerika (2015 i 2016).

Pepe (Portugalija, 41)

Za dio fudbalskh zanesenjaka nikada nije bio omiljena figura, za druge, za one koji ne posmatraju fudbal iz ugla pozitivac-negativac, već samo racionalno, posle Ronalda najvažniji portugalski fudbaler u poslednjih 15 godina. I to je tako. Rođeni Brazilac, otisnuo se preko okeana sa 18 godina i ostvario snove sa Portugalijom, Portom i Realom, za koji je igrao deset godina.

Sa Portugalijom je osvojio EURO 2016. i Ligu nacija tri godine kasnije. Sa Realom je osvojio sve što se može osvojiti, uključujući i tri Lige šampiona. Tačku na veliku karijeru stavio je ove godine u Portu. Voljeli ga, mrzeli – veliki je.

Leonardo Bonuči (Italija, 37)

Odbrana Italije i Juventusa svojevremeno se nije mogla zamisliti bez tandema Bonuči-Kjelini. Bili su vječiti tandem centralnih štopera Azura i bjanko-nera. Nerazdvojni kao nokat i meso. Da vas neko pita da mu nacrtate profil tipičnog italijanskog defanzivca, Bonuči i Kjelini bi vam, sigurni smo, prvi pali napamet. Britki, beskompromisni, tuku u meso.

Kjelini je “digao sidro” 2023. godine, a njegov “brat” godinu dana kasnije.

Bonuči je jedan od rijetkih koji je igrao za tri italijanska velikana Juventus, Inter i Milan. Sa Italijom je osvojio EURO 2020. Od fudbala se oprostio ove godine u dresu Fenerbahčea.

Rafael Varan (Francuska, 31)

Penzionisao se rano jer nije mogao više. Šteta. Povrede su učinile svoje, ali će ipak imati o čemu da priča djeci i unucima. Bio je na krovu svijeta. Sa Francuskom, sa Realom. Savršena karijera savršenog igrača. Ostvario je najveće uspjehe i sa reprezentacijom. Sa Francuskom je osvojio Svjetsko prvenstvo i Ligu nacija.

Pokušao je u Mančester junajtedu da bude ono što je bio u Realu, nije išlo. Preselio se u Komo da proba, da pokuša ponovo. Koljeno ga je izdalo. Nema za čime da žali – osvojio je sve, a ono još ljepše parče života je pred njim. Penzioner i milioner u 31. godini.

Žoel Matip (Njemačka, 33)

Vojnik samo dva kluba. Šalkeovo otkriće i Liverpulov stub odbrane. Matip je sedam godina proveo u dresu kluba iz Gelzenkirhena, osam u taboru engleskog velikana i ostaće, pored ostalog, upamćen kao dio slavne ekipe Klopovih “Redsa” koja je donijela titulu prvaka Engleskog posle trodecenijskog posta. Tih, nenametljiv. Jedan od onih igrača kojeg se mnogi neće sjećati, a toliko je mnogo dao.

Tijago Alkantara (Španija, 33)

Već je genetski bio predisponiran da bude vrhunski igrač, šampion. Njegov otac, nekadašnji reprezentativac Brazila Mazinjo i svjetski prvak iz 1994, prenio mu je fudbalski DNK. Zanimljiv mu je bio i životni put: rođen je u Italiji, Brazilac u krvi, izabrao je da nastupa za reprezentaciju Španije. Ništa neobično, u Španiji se fudbalski opismenio (igrao za Elče i Seltu), tehnički potkovan do savršenstva svoj dar stavio je u službu Barselone, potom i Bajerna. Sa oba kluba osvojio je Ligu šampiona. Poslednji klub bio mu je Liverpul.

Toni Kros (Njemačka, 34)

Jedan od rijetkih igrača koji je prekinuo karijeru na njenom vrhuncu. Utisak je, mogao je još.

Osvajač Mundijala 2014, Kros se profilisao u veznog igrača svjetske klase u minhenskom Bajernu, sa kojim je osvojio Ligu šampiona 2012/13, a potom je podigao još pet titula prvaka Evrope u dresu madridskog Reala. Zbirno, u “Kraljevskom klubu” osvojio je nevjerovatna 22 pehara. Samo Pako Gento, Dani Karvahal, Luka Modrić i Načo imaju više od njega. Kros se zvanično oprostio od fudbala poslije EURO 2024.

Na kraju godine je bio među 11 izabranih za FIFA tim sezone za sezonu 2023/24.

Andres Inijesta (Španija, 40)

Jedan od najtalentovanijih veznih igrača u istoriji španskog fudbala početkom oktobra saopštio je da je završio veliku, nezaboravnu, čudesnu i trofejnu karijeru. Legendarni as Barselone, za koju je igrao 16 godina, poslednje poglavlje u karijeri imao je u klubu Emirati iz UAE, čiji su navijači, oni najsrećniji, imali čast da prisustvuju poslednjoj utakmici mađioničara iz Fuentalbilje.

Inijesta je osvojio četiri Lige šampiona (2005/06, 2008/09, 2010/11 i 2014/15) i čak devet titula prvaka Španije.

Sa ukupno 32 pehara drugi je najtrofejniji igrač katalonskog kluba iza Lionela Mesija (35). Sa reprezentacijom Španije osvojio je dva Evropska prvenstva (2008. i 2012.) i jedan Mundijal (2010) zahvaljujući golu koji je dao Holanđanima u velikom finalu.

Maruan Felaini (Belgija, 37)

Kudravi Belgijanac, odavno zaboravljen, sam se “ispisao”sa važne fudbalske scene odlukom da zaigra u Kini. Tamo je i završio karijeru posle pet sezona provedenih u ekipi Šandong Tajšan. Iako visok 1.94 metra, Felaini je impresionirao umijećem sa loptom i talentom koji ga je vrlo rano, sa 19 godina, lansirao u reprezentaciju Belgije, u vrijeme dok je još igrao za Standard Lijež, njegov prvi klub. Sa 20 je već bio u Evertonu. Igrao je i za Mančester junajted (2013-2019.). Bio je dio najtalentovanije reprezentacije Belgije sa kojom je osvojio treće mjesto na Svjetskom prvenstvu 2018. i bio starter u 2:1 pobedi nad Brazilom u četvrtfinalu.

Hesus Navas (Španija, 39)

Sa ovog spiska taze penzionera poslednji je otišao iz fudbala da se ne vrati. Seviljin veteran, neumorno desno krilo, oprostio se od fudbala nedavno, u suzama, primivši više nego zasluženo priznanje od svog kluba, čak i od rivala.

Navas odlazi u penziju ovjenčan slavom i peharima.

Drži rekord po broju titula i na klupskom i na reprezentativnom planu. Sa reprezentacijom Španije osvojo je Svjetsko prvenstvo 2010. i dva EURA, 2012. i 2024, kao i Ligu nacija 2023. Takođe, najtrofejniji je igrač u istoriji Sevilje sa osam trofeja.

Nani (Portugalija, 38)

Davno je “nestao” sa svih fudbalskih radara, toliko da je za mnoge bilo iznenađenje da je u 2024. godini još uvjek igrao fudbal. Luis Karlos Almeida da Kunja, poznatiji kao Nani, bio je aktivan sve do početka poslednjeg mjeseca u godini, kada je obnarodovao da je “bilo dosta”. Nani je imao sličan razvojni put kao i Kristijano Ronaldo, obojica su iz Sportinga prešla u Mančester junajed, ali tu negde prestaje svaka sličnost njihovih karijera.

Za Junajted je igrao od 2007. do 2014. godine i za to vrijeme osvojio, između ostalih titula, Ligu šampiona 2007/08. Za reprezentaciju Portugalije postigao 24 gola na 112 mečeva i bio je važan dio tima koji je osvojio EURO 2016.

Posle Mančester junajteda, međutim, karijera hitronogog krilnog napadača nije išla očekivanim tokom. Imao je ne tako zapažene periode u nekoliko timova u Evropi, uključujući dva povratka u Sporting. Poslednje dvije godine igrao je za Melburn Viktori iz Australije i Adana Demirspor iz Turske, da bi se krajem 2024. vratio u Portugal i povukao se u ekipi Estrelja Amadore, klubu iz svog rodnog grada.

Send this to a friend