Mijatović: Mnogo me pogodilo bombardovanje Jugoslavije

Najveći mag crnogorskog fudbala uz Dejana Savićevića Predrag Mijatović, je prijatan i prirodan, imao je karijeru bez mrlje, a sve je krenulo iz Koma i OFK Titograda, preko Budućnosti je stigao do Partizana, zvjezdane dane doživio u Valensiji i Real Madridu, dok su Fiorentina i Levante bili pokušaji povratka na pravi kolosjek…

Međutim, prije prelaska u Partizan je imao dogovoren transfer u Hajduk iz Splita?

“Bio sam jednom nogom u Hajduku. Na svu sreću, kasnije smo se predomislili i završio sam u Partizanu, i to mi je najpametniji potez u životu. Odlučili su ljudi oko mene, prvenstveno moj otac Mijo i njegov brat od strica Miladin. Bila je to 1989. postojale su indicije da će se nešto dogoditi u Jugoslaviji”, počeo je za beogradski Nedeljnik ispovijest, velikan jugoslovenskog i evropskog fudbala.

Peđa je priznati jugonostalgičar, šta Vam fali iz Jugoslavije?

“Nedostaje mi jaka liga koju je moja generacija, srećom, zakačila. Ta liga je formirala i edukovala igrače. Fali mi “velika četvorka”, derbiji, puni stadioni. Nekada smo mi Balkanci bili označeni kao gladni uspjeha. Sjećam se Luisa Aragonjesa koji me je trenirao u Valensiji, u žargonu je znao da kaže da su igrači sa Balkana, pored talenta, gladni uspjeha i ne postoji nijedan promil mogućnosti u glavi da ne uspijemo. Govorio je: ‘ukoliko se vratiš u svoj u zemlju kao neuspješan ti si luzer, ništa nisi uradio u životu. Sa tom idejom sam otišao u inostranstvo”.

A u inostranstvo je otišao iz zemlje koja je u ratu kako je bilo igrati fudbal početkom devedestih?

“Kada je rat počeo da bukti, dobijali smo informacije, ali tek kasnije, kad se sve završilo. I kad krene rekapitulacija, shvatiš koliko je bilo grozno i teško. I da je mnogo ljudi izgubilo živote”.

Da li si postao svjesniji problema kada si otišao u Valensiju 1993?

“Nisam. Razlog je što sam u Valensiju došao misleći da sam neka faca i igrač, a zateklo me nešto što me je pokrenulo da shvatim da sam došao negdje gdje moram da krenem od nule.Bila je konferencija za novinare i pitanje na kojoj poziciji igram. A već sam imao status u Jugoslaviji, bio kapiten Partizana…”

Poslije Valensije, stigao je poziv Real Madrida 1996, a Mijatović nije imao tenziju kao kada je sletio na Pirinejsko poluostrvo…

“Odlazak u Real je bio potpuno logična stvar. Tada mi nijesu postavljali pitanja ‘na kojoj poziciji igraš’, već ‘šta ćete osvojiti”!

Za tri godine u “kraljevskom klubu” slavio je titulu (1997), Superkup Španije (1997), a šlag na torti je Liga šampiona koju je 1998. svojim golom potpisao protiv Juventusa. Na trofej LŠ, Real je čekao 32 godine…

“Kad sam revidirao ugovor, baš te sezone, stavio sam ekstra bonus Ligu šampiona. Predsjednik me je pogledao kao da sam spomenuo nešto apsurdno. Rekao mi je: ‘Ti to stvarno?’ Odgovorio sam: ‘Zašto da ne?’ Upitali su me koliki hoću bonus, a sigurno su u sebi rekli: ‘E, budalo, možemo da stavimo šta hoćeš.’ Zašto sam postavio to pitanje ne bih znao da kažem, ali ta ambicija da se uzme nešto što nije godinama, ono je po čemu funkcionišem oduvijek. Vjerovao sam da moram jednom da osvojim Ligu šampiona’.

Šta Vam se motalo po glavi u sekundi gola kada ste zaobilazili Anđela Perucija?

“Imaš jedan momenat u karijeri i jedan životni momenat. Nemaš dva ili tri. Čitav život se sastoji od jednog dobrog ili lošeg momenta. Taj momenat ti pomjeri svaki organ, da ne znaš gdje si. Pretpostavljao sam da ću baš ja biti taj koji će odlučiti u finalu. U toj sezoni Lige šampiona nisam dao nijedan gol. Bilo je stativa, prečki, ali ništa nije htjelo da uđe…”

Te 1998. kada ga je Madrid slavio, mala Jugoslavija ga je gledala otrovnim očima. Zbog one prečke protiv Holandije na Mundijalu u Francuskoj.

“Ako mi je gol za Real u finalu LŠ bio najsrećniji momenat u sportskoj karijeri, onda je penal u Tuluzu moj najodvratniji, koji nikada neću zaboraviti. Međutim, idem od logike da su penali čudna stvar. Može da promaši samo onaj koji šutira. Preuzeo sam odgovornost i desilo se da od jednog ludila poslije mjesec dana od gola koji je donio Realu Ligu šampiona postanem najveći tragičar. I taj penal me je kasnije često pratio. Pogotovo kad bih dolazio u našu zemlju bilo je onoga: “E, kako ga promaši!” I dan-danas mi kažu: ‘E, da si dao onaj penal!” Ali šta mogu, prihvatio sam taj penal kao dio života'”

Jugoslavija je tada zaustavljena u 1/8 finala, a veliku Jugu je 1992. zaustavio rat. Da li na EP 1992. “plavi” bili zlatni gdje su čuveni “čileanci” (Mijatović i drugovi su 1987. postali juniorski prvaci svijeta) trebali da eksplodiraju?

“Ne mogu da budem ljut, ali mi je strahovito žao što ta generacija iz Čilea uz još nekoliko igrača (Stojković, Savićević, Jugović, Mihajlović) plus Hrvati koji su bili treći na svijetu, nije imala priliku da igra. Žao mi je što te 1992. nijesmo učestvovali zajedno, jer je drugi iz naše grupe bio prvak Evrope (Danska je na EP otišla umjesto Jugoslavije i osvojila je prvenstvo). To je strahovita rupa u karijeri svih nas, jer smo bili spremni i kao ličnosti i kao igrači da napravimo nešto, a imali smo i sjajnog selektora Ivicu Osima”.

Kako je Vama, kao jugonostalgičaru, bilo pratiti kako se raspada zemlja posmatrajući raspad kroz reprezentaciju?

“Iskreno, najviše me pogodilo bombardovanje Jugoslavije 1999. To je bilo strašno. Tada smo se okupili u zemlji kao reprezentacija. Imali smo utakmicu u Beogradu, a dan pred meč smo dobili informaciju da se meč odlaže, jer je moguć napad. Mislili smo kakav napad, to je nemoguće. A onda smo dobili obavještenje da se vratimo u zemlje gdje igramo, jer će uskoro sve biti zatvoreno. Nešto kasnije od ostalih sam krenuo iz Beograda za Budimpeštu i sjećam se da sam vidio da bombe počinju da padaju. Vidio sam odsjaj u polunoći. Tada sam bio ljut na sve”.

Jugoslavija je 1994. godine označila Predraga Mijatovića kao izdajnika. Razlog – pred kamerama je razgovarao sa Davorom Šukerom, Zvonimirom Bobanom, Robertom Jarnijem…

“Kada sam igrao za Valensiju, 1994. godine, igrala se prijateljska utakmica Španija Hrvatska u Valensiji. Čuo sam se sa Šukerom, pozvao me je da kaže da dolazi, naglasio da će tu da budu TV kamere i da bi mogli ljudi naš susret da shvate pogrešno. Naravno da sam došao da se vidim sa Davorom, znali smo se još od Čilea… Kod nas sam zbog toga proglašen neviđenim izdajnikom. Pitali su se kako je moguće da gledam reprezentaciju neprijatelja. Došli su u grad u kojem igram, gdje živim, a trebalo je zbog političke situacije da ne razgovaram sa njim, Bobanom, Jarnijem? Da li mi ratujemo? Ne, bili smo drugari. Sa Davorom sam kasnije igrao u Madridu, bilo smo zajedno u karantinu, nijesmo imali nijedan problem. I dan-danas smo odlični drugovi”, rekao je Predrag Mijatović.