Ono što nas ne ubije, to će nas ojačati

Naša fudbalska reprezentacija odigrala je prve utakmice u novom kvalifikacionom ciklusu za plasman na završni dio Evropskog prvenstva. Naravno, jedva sam, kao i mnogi drugi, dočekao početak ovog takmičenja, pun nade da je to još jedna šansa da postignemo dobre rezultate, ili bolje rečeno da napravimo podvig i kvalifikujemo se na Prvenstvo Evrope.

Priču ćemo početi od duela sa Englezima. Dočekali smo ih u, do ovog meča, za njih neosvojivoj Podgorici. Utakmica protiv izuzetno jake selekcije, naglašavam, posebno na fizičkom planu. Ovo je vrlo bitno zato što se radi o drugoj utakmici koju reprezentacije igraju u roku od tri dana. Nama su te utakmice uvijek bile najteže i malo kad smo ostvarili dobar rezultat. Ovog puta situacija je bila još teža. Petković, Tomašević, Simić i Vukčević u ovoj godini nijesu igrali utakmice za svoje klubove. Ivanić igra povremeno, a Savić i Vešović su tek izašli iz povreda. Praktično: samo Marušić, Mugoša i Bećiraj imaju dovoljan broj utakmica u nogama, što podrazumijeva i zavidnu fizičku spremu (igrač se ne može fizički kvalitetno spremiti ako ne igra utakmice).
Tu je i Stojković, ali on je meč odigrao na mjestu na kom nikada ne igra u klubu. Kada je sve ovo ovako, jasno je da smo morali da imamo problema, posebno u završnici utakmice. A kako se meč odvijao? Tumbaković je udvojio bokove stavljajući četiri beka u ekipu. S takvom formacijom već na početku utakmice bilo je jasno da ne možemo imati kvalitetnu pas igru i držanje lopte. Zato smo u fazi odbrane dobro zatvarali prilaze golu i čekali momenat da izvedemo uspješan kontranapad. On se desio i poveli smo. Prednost je ohrabrila naše igrače, psihološki smo se podigli i počeli smo da vladamo igrom. Međutim, slijede dvije katastrofalne greške naših odbrambenih igrača. Nakon izvedenog slobodnog udarca sa strane, Stojković je neshvatljivo dopustio protivničkom štoperu Kinu da bude sam i da iz trka skoči, nadvisi Savića koji skače iz mjesta i postigne gol. Malo nakon toga, protivnik je driblao Marušića i ušao unutra. Stojković se zavukao iza Marušića i nije zatvorio prostor kako treba i omogućio je nesmetan šut na gol. Savić je bio uspavan u visini peterca i tako smo primili drugi gol. Sve u svemu, izgubili smo prvo poluvrijeme, iako smo bili relativno uspješan takmac. Nakon desetak minuta u drugom poluvremenu potop. Ekipa se “raspala” na fizičkom planu i sve je pucalo. Više nema niti rasporeda, niti koncentracije, samo srljanje. Svemu tome doprinosi selektorsa neshvatljivim izmjenama. Ponašamo se kao da igramo sa Andorom. Kada protivnik počinje napad, često se dešavalo da je pet naših igrača ispred lopte. Neshvatljivo, pa to se ne dešava ni u crnogorskoj ligi. Stekao se utisak da se želi dati gol po cijenu primanja više njih. Ne može tako, gospodo! Nije isto primiti pet ili dva ili tri gola. Obrukali ste se. Izgubiti utakmicu, a posebno protiv ovakvog protivnika, nije tragedija. Međutim, pretrpjeti na svom terenu ovakav poraz i na ovakav način je nedopustivo. Sve ovo zaslužuje detaljnu analizu i nadam se da ona slijedi. Podsjetiću što reče Niče “Ono što nas ne ubije, to će nas ojačati.

Tri dana ranije, naša ekspedicija je otputovala za Sofiju oslabljena. Po ko zna koji put naši najbolji igrači bili su povrijeđeni. O tome neću više pisati jer jednostavno to je naš usud. Moramo svi da razmišljamo da onoga koga nema, bez njega se mora i može. Takav pristup imali su i selektor i fudbaleri, pa smo sa mnogo nade očekivali utakmicu. Istu, na moju žalost nijesam gledao uživo, već na TV-u zato bi bilo neozbiljno da je detaljno analiziram. Međutim, neke opšte stvari su vidljive i iz dnevne sobe. Selektor Tumbaković je možda prvi
put postavio ekipu u sistemu 4-4-2.

Sve vrijeme priprema uvježbavao je ekipu za igru u tom sistemu. To je bio izvanredan potez s obzirom na igrače na koje je računao i koliko su oni korišćeni u klupskom fudbalu. Ova njegova odluka je bila kapitalna za ostvarenje povoljnog rezultata. Prezentacija naših reprezentativca u dva poluvremena bila je različita. U prvom poluvremenu pružili su poprilično lošu partiju, važnost utakmice ih je sputala, pa su se pretežno orijentisali na čuvanje svog gola. Međutim, treba reći da tada nije falilo njihove borbenosti i dobre taktičke igre.

Veći dio drugog poluvremena odigrali smo veoma dobro. Postigli smo gol i došli u vođstvo, dominirali na terenu i stvorili nekoliko izvanrednih šansi, koje nažalost nijesmo realizovali. U finišu utakmice osjetilo se da nekim našim fudbalerima, zbog male minutaže u svojim klubovima, ponestaje snage. Izmjena igrača nije donijela boljitak, čak naprotiv. No, prema mom dubokom uvjerenju, navedeno ne bi dovelo do toga da primimo gola i da Bugari izjednače rezultat. Isključivi razlog je, kako je neko naziva, oružana pljačka francuskog sudije Bukea. Bilo kako bilo, utakmica je završena neriješenim rezultatom. Osvojili smo prvi bod koji je vrlo bitan, ali sam lelekao za ona dva oteta. Po običaju, naši reprezntativci dali su sve od sebe, sa različitim pojedinačnim utiskom. Ipak, shodno mom fudbaskom kredibilitetu, izdvajam dva fudbalera, iskusnog Simića i relativno mladog Mugošu. Simić je dugogodišnji član naše reprezentacije. Tokom njegovog reprezentacionog staža pružao je raznolike partije. Bilo je izvanrednih igara, ali i slabih. Sigurno je da nikada nije izostala njegova velika borbenost i požrtvovanje.

On je čovjek koji je prihvatio crnogorsko državljanstvo da bi igrao fudbal za našu reprezentaciju. To mu nije smetalo da se ponaša kao da su mu i čukunđedovi iz ovih krajeva. Kada se vidi kako Simić pjeva crnogorsku himnu, sve je jasno. On je postao dio ovog naroda i dok igra fudbal za našu državu i kada to ne bude radio, on će biti naš. U petak je i svoje fudbalsko umjeće iskazao na najbolji mogući način. Način na koji je Mugoša postigao gol za našu ekipu, pravo je majstorstvo. Uživam kada igrač proturi loptu kroz noge protivniku zarad postizanja cilja, a ne zabave radi. Gledajući kako je to uradio Mugi, sjetih se naših asova: Savićevića, Mijatovića, Vučinića, Jovetića. Konačno da neko mlađi može da uradi ono što su oni nekad radili. Zbog onakvih poteza se voli fudbal. Jako je zasijala Mugošina zvijezda. Treba samo da ga posluži zdravlje, pa će ona jače sijati i biće još ovakvih i sličnih golova. Nevoljno, ali moram da se vratim na dosuđeni penal. Ne pamtim da je na utakmici velikog takmičenja sudija napravio ovakvu grešku. Ocjenjujući njegovo suđenje tokom utakmice, ne usuđujem se da kažem da je bilo tendenciozno.

Bilo je loše, u pitanju je slab sudija. Žal nosim zbog sudijske komisije UEFA koja je dozvolila da i ovako loše sudije sude utakmice evropskog kvalitetnog takmičenja. Osim toga neshvatljivo mi je i sljedeće. U ranijem takmičenju su postojale sudije iza golova, sada ne. U svojim prvenstvima sudije koriste VAR, na ovim utakmicama ne. Ovi iz UEFA sudijske komisije rade sve da slude sudije. Greška Francuza podsjetila me je na izjavu predsjednika FS Crne Gore Savićevića kada je konstatovao da je suđenje na crnogorskim prvoligaškim terenima loše. Gledajući suđenje na dosadašnjim utakmicama Lige Evrope nije tako. Naše sudije griješe, ali ovakve kardinalne greške ne prave. Kad bije neki od njih i napravio, za dugo vrijeme bi “ugasio”. Ubijeđen sam da Francuz za nevjerovatnu grešku neće biti sankcionisan. Obrni-okreni nama dobro puče po rbatu. Zato glasno kažem: Ua, neznalice, živio VAR.

Piše: Branislav MILAČIĆ