Fudbal Član stručnog štaba

Poslije 24 godine se vratio u Budućnost

Savić, foto: FK Budućnost
Savić, foto: FK Budućnost

Prije tačno 24 godine je iz matičnih Berana kao jedan od najtalentovanijih vezista države pojačao Budućnost, a nakon uzbudljive igračke karijere prožete individualnim priznanjima i ozbiljnim statusom, fudbalski put ga je ponovo vratio u Budućnost.

Nekada kao tinejdžer, a sada kao ostvaren čovjek Vladan Savić je novi pomoćnik u stručnom štabu Miodraga Džudovića – 43-godišnji stručnjak je stupio na dužnost prije 18 dana željan timskog rada, napretka i uspjeha, sopstvenog usavršavanja iz dana u dan, ali svjestan odgovornosti i odricanja.

Jer Savić zna šta Budućnost predstavlja! I zna da cijeni priliku koja mu se ukazala…

“Biti na klupi najtrofejnijeg i najorganizovanijeg kluba u Crnoj Gori, čiji sam nekada bio igrač , te rad sa sjajnom ekipom i na terenu i u stručnom štabu, čini me posebno ponosnim i privilegovanim. Sa druge strane, to predstavlja posebnu odgovornost zbog očekivanja koja su uvijek na najvećem nivou”, poručio je novi pomoćni trener, koji je zahvalan šefu stručnog štaba Miodragu Džudoviću na šansi koja se ne odbija…

“Vjerujem da ću opravdati njegovo povjerenje, a sigurno je da mu dugujem veliku zahvalnost što je u meni prepoznao nekoga ko može da mu pomogne u daljem radu. Iskreno, nadam se da ćemo zajedničkim snagama dati doprinos da na kraju sezone Budućnost bude na mjestu koje joj pripada – na čelu tabele”.

Mađarski Kečkemet, gdje ima status igračke legende, ga je želio na mjestu sportskog direktora, ali Savić je odlučno krenuo trenerskim putem – radio je u mlađim kategorijama OFK Titograd i Budućnosti, a poziv za seniorski fudbal je stigao iznenada.

“Od kako sam u trenerskim vodama težio sam da što više naučim i da se kontinuirano usavršavam, vjerujući da se svaki dobar rad prije ili kasnije prepozna. Iskreno, nisam očekivao tako brzo mogućnost da budem u stručnom štabu, rame uz rame sa trenerom prvog tima. Ali, šansa je došla i želim da je iskoristim tako što ću u svakom trenutku biti u službi kluba i stručnog štaba”, poručio je 43-godišnji trener.

Prošle sezone je odradio sjajan posao sa pionirima Budućnosti osvojivši duplu krunu, aktuelnu je počeo na klupi supertalentovanih omladinaca, ali prvi tim je – prvi tim. Međutim, Vladan je imao pravilan trenerski razvoj i nije preskočio nijednu stepenicu…

“Posljednje dvije godine sam radio u mlađim kategorijama našeg kluba, trudio se da profesionalnim odnosom prema obavezama, uz iskustvo koje sam stekao za dvije decenije kao profesionalni fudbaler, naučim mlađe generacije da talenat nije presudan za uspjeh, koliko mukotrpan rad i posvećenost ispunjavanju tehničkih, taktičkih ili zadataka sa ciljem unapređenja fizičke spreme, koje su podjednako važne kao i razvijanje timskog duha i davanja cijelog sebe za uspjeh tima”, priča Savić, koji dobro zna da rad sa mlađim kategorijama nosi posebnu odgovornost…

“Naša obaveza je da mladim igračima pomognemo da usvoje poseban način razmišljanja i izrastu u sjajne profesionalne fudbalere, jer greške napravljene u procesu njihovog sazrijevanja je gotovo nemoguće kasnije popraviti. Zbog svega navedenog smatram da je iskustvo u radu sa mlađim kategorijama neophodno u razvojnom procesu svakog trenera”.

Prije tačno 24 godine, kao 19-godišnjak je potpisao za Budućnost, dijelio je svlačionicu sa Lučićem, Lubardom, Đurovićem, Perišićem, Orahovcem, Đokajem, Ivaniševićem, Nikezićem, Kostićem, Rabrenovićem, Marašem, Petrovićem, Radonjićem… I tada mu je – baš kao i sada – Budućnost predstavljala čast i obavezu.

“Došao sam mlad, prepun entuzijazma i želje za dokazivanjem. Međutim, na prvim pripemama sam se povrijedio, nakon čega je nastupio duži period oporavka, što je rezultiralo nedovoljnom minutažom i prilikom da u punom kapacitetu pokažem koliko mogu da doprinesem timu”, vraća Savić film na period od 1998. do 2000. godine…

“Bez obzira na taj prilično težak period u mom životu, za Budućnost iz tog perioda me vežu lijepe uspomene, zbog prilike da upoznam i igram sa odličnim fudbalerima i ljudima sa kojima sam i nakon odlaska iz kluba ostao u čestom kontaktu. U naročitom lijepom sjećanju mi je ostao debitantski nastup na stadionu pod Goricom protiv Crvene zvezde, gdje su “Varvari” napravili spektakularnu atmosferu”.

I za kraj, još malo o igračkoj karijeri – matično Berane, pa najveći klub u Crnoj Gori, a zatim Mladost Apatin, Spartak Subotica, Voždovac i zvjezdani trenuci u dresu mađarskog Kečkemeta – najbolji igrač Mađarske (dva puta), najbolji vezista, najbolji asistent, kapiten Kečkemeta kao stranac i zvanično legenda tog kluba…

Ali nešto je nedostajalo, a bilo je blizu ostvarenja.

“Vjerujem da je san svakog fudbalera da obuče dres sa državnim grbom. Tako je bio i moj. Međutim, imao sam nesreću da je u tom periodu reprezentacija imala sjajne igrače na mojoj poziciji, tako da tadašnji selektori nisu smatrali da za mene ima prostora u reprezentaciji. Mala satisfakcija mi je što sam imao karijeru u kojoj sam doživio veliki broj srećnih trenutaka, ali ništa ne može da zamijeni igranje za reprezentaciju”, poručio je na kraju Savić, čije riječi bi trebali da slijede svi mlađi naraštaji koji krenu da se bave fudbalom.

Send this to a friend