Pravo lice Budućnosti

Završena je prva polovina takmičenja u Telekom Prvoj crnogorskoj fudbalskoj ligi. Sjutra će se odigrati prvo kolo drugog dijela ovog takmičenja i jesenja sezona će biti okončana. Sveobuhvatnu analizu dešavanja u ovoj ligi uradiću kada sve bude završeno, a sada o nečemu što se desilo dva kola ranije.

U 17. kolu ovog šampionata sastali su se u Nikšiću Sutjeska i Budućnost. To je bio istinski derbi dotadašnjeg dijela šampionata. Do ove utakmice na čelu tabele nalazila se Sutjeska, koja je, gledajući tradiciju bila favorit. Forma ekipe nije ukazivala da je uloga favorita realna.

Na drugoj strani, Budućnost je pod vođstvom novog trenera Milinkovića u najmanju ruku djelovala interesantno. Njeni fudbaleri kao da su prodisali, u igri su bili mnogo slobodniji, pa time i lepršaviji. Sve mi je to ukazivalo da u Nikšiću nijesu bez šanse.

S velikim nestrpljenjem i u potpunoj nedoumici dočekao sam utakmicu. I onda se desilo nešto što nijesam mogao predvidjeti. Fudbaleri podgoričkog kluba potpuno su nadigrali svoje rivale.

Kako sam jako dugo u fudbalu, gledao sam mnogo utakmica između Budućnosti i Sutjeske, pokušavao sam, ali nijesam mogao da se sjetim utakmice na kojoj je jedan od rivala bio tako nadigran kao Sutjeska u toj utakmici. Na terenu je postojala samo jedna ekipa. Nikšićani sputani, trkački loši, taktički nedisciplinovani, što je olakšalo posao Podgoričanima. No, igra Sutjeske za ovaj rezultatski krah nije bila najvažnija.

Presudna je bila kvalitetna igra ekipe Budućnosti za koju protivnik nije nalazio rješenja. Budućnost je u ovoj utakmici “pojela” Sutjesku. Kako je to bilo moguće kada su u timu Sutjeske igrala četiri igrača koji su bili članovi reprezentacije Crne Gore na njenim zadnjim utakmicama, doku njoj iz Budućnosti nije bilo nijednog? Teško je to shvatiti, a kamoli objasniti. Znam zasigurno da ovako nešto može prirediti samo fudbal, sport broj jedan u svijetu.

Kada ekipa dobro igra trener je jedan od najzaslužnijih.

Ima onih koji će reći da je trener Milinković odskora tu, tako da ne može da nosi zasluge za tako dobru igru. Apsolutno se ne slažem sa takvim mišljenjima. On nije mogao da sprovede i utrenira sve ono što želi od svojih igrača da stvori novu igru. Međutim, uloga trenera nije samo da trenira ekipu na terenu. On mora dovesti igrače na takav psihički nivo da svaki pojedinac svoje obaveze izvršava zadovoljan, što bi narod rekao da mu se mili igrati. Mora na pravi način voditi ekipu kako bi do maksimuma iskoristio kvalitete pojedinaca. Mora da formira grupu, u kojoj se njegov stručni štab, fudbaleri i on uzajamno izuzetno poštuju i funkcionišu tako da je uspjeh kluba najvažniji, znatno iznad interesa pojedinca. Mora još mnogo toga. Milinković je već na početku uradio dosta od navedenog i zato ima i igru i rezultate. Naravno, preduslova za urađeno je i to što je ekipu zatekao u dobrom stanju, što je zasluga prethodnog trenera Brnovića. Jeste rano, ali za do sada urađeno Milinković zaslužuje poštovanje.

Još jedan ozbiljan razlog za uspjeh Budućnosti je Draško Božović. Radi se o najkontroverznijem fudbaleru današnjeg crnogorskog fudbala. Sjećam se davne 2005. godine, kada sam kao trener Budućnosti sedamnaestogodišnjeg Draška postavio u startnu postavu na utakmici u Beogradu protiv Crvene zvezde. Utakmicu je odigrao jako dobro, kao da je iskusan igrač.

Nije bilo fudbalskog čovjeka u tadašnjem Titogradu ko u Božoviću nije vidio budućeg reprezentativca. Nije nas bilo malo koji smo mislili da će on biti reprezentativna uzdanica na poziciji desnog beka. Na moju veliku žalost to se nije desilo. Razloga ima mnogo, ali najveći je njegov burni temperament i nesposobnost da strpljivo sačeka svoje pravo vrijeme. Išao je od kluba do kluba, igrao relativno dobro, ali nikada onako kako bi zbog svog ogromnog potencijala mogao. Kao zreo čovjek i igrač, vratio se u svoj matični klub Budućnost. Pozitivno se to odrazilo u igri ovog kluba, igrao je kvalitetno.

Međutim, živio sam u ubjeđenju da Draško ni tada nije iskazivao svoje prave sposobnosti. Na moje zadovoljstvo dočekah da se ta slika promijeni. Na terenu konačno gledam Božovića u punom sjaju. Dokaz toga je i utakmica protiv Sutjeske. Bio je najbolji pojedinac. Njegova igra dobija na značaju kada se zna da mu je direktni protivnik na terenu bio fudbaler Sutjeske Janković, jedan od najboljih fudbalera lige. Ne znam šta se desilo, ali vidim da Draško uživa igrajući. Nema više one, njemu svojstvene, nervoze. Postao je prva violina kompaktnog orkestra. Trener Milinković je Božoviću dao u igri apsolutnu slobodu. Time je postigao izuzetan efekat. Dobio je igrača koji gradi igru, asistira, ugrožava protivnički gol i gle čuda, perfektno ispunjava defanzivne obaveze. Ne pamtim da sam ovog fudbalera gledao da igra tako odgovorno. Ovakvom Božoviću vrata kapije reprezentacije Crne Gore moraju biti otvorena.