Sezonu u dresu Budućnosti pamtiću dok sam živ, volio bih da jednog dana budem trener plavih

Kajl Lendri je prije tri sezone bio član šampionske generacije Budućnosti Voli. Sa “plavima” je osvojio ABA ligu i ima prelijepe uspomene na vrijeme provedeno u Podgorici.

Iako je sedam godina igrao za ruski Zenit u intervjuu za sajt naših šampiona rekao je da je Budućnost najdraži klub u njegovoj karijeri.

“Imao sam divne godine provedene u Rusiji, i imao sjajne saigrače i jak tim. Međutim, ovo ne kažem samo zato što radim intervju sa vama, ali moj najmiliji klub za koji sam igrao je definitivno Budućnost. Ta sezona, koju sam proveo u Crnoj Gori, je bila zasta nešto posebno. Od trenera, do svih saigrača, nikad ništa slično nisam doživio bilo gdje da sam igrao”, rekao je Lendri.

Sudbina je htjela da si tokom svoje kampanje sa Zenitom čak četiri puta odmjerio snage sa Budućnosti. Prvi meč 2013. Budućnost vas je poprilično nadigrala, i na kraju ubjedljivo slavila (90:69), ali naredna tri meča pripala su vama. U dvomeču iz 2016. bio si jedan od najzaslužnijih za trijumf svoje ekipe. Punio si skoro svaku statistiku. Nas posebno boli poraz u Morači košem Markovića sa zvukom sirene 97:95. Kakvo ti je sjećanje sa tih duela protiv Budućnosti, i kako si reagovao kad je stigao poziv Budućnosti?

“Bio sam uzbuđen kad je poziv iz Podgorice stigao. Sjećam se tih utakmica, protiv Budućnosti, i koliko je teško bilo igrati protiv njih. Kad su me kontaktirali, znao sam da moj stil igre može super da se uklopi.”

U Podgorici si proveo samo jednu sezonu, ali to će biti i tvoja, ispostaviće se na kraju jedina sezona sa osvojenim trofejom, pošto si osvojio ABA ligu. Šta ti prvo padne na pamet sada kada pogledaš na tu sezonu?

“Kao što sam i prije rekao, ta sezona mi je daleko najdraža u karijeri. Kada pogledam sada i kad vratim vrijeme, toliko je nekih trenutaka iz te sezone sa Budućnosti, koje mi stave osmijeh na lice. Od Uprave, do trenera i osoblja, preko igrača i navijača. Nevjerovatni momenti i sezona koju ću da pamtim dok sam živ.”

Kako ti se svidjela Podgorica kao grad?

“Podgorica je divan grad, i pružila je sve što je potrebno meni i mojoj porodici. Živjeli smo u Siti kvartu, i sve nam je bilo blizu. Moja porodica je pogotovo bila oduševljena činjenicom da smo bili blizu mora, pa smo tako često pravili mini izlete do plaže kako bi se kupali i opuštali.”

Postoje li neko mjesto koje nosiš u srcu iz glavnog grada Crne Gore?

“Na ovo pitanje postoji samo jedan pravi odgovor, a to je dvorana “Morača”. Nikad neću zaboraviti naše utakmice. Navijači i cijela atmosfera su fenomenalne, nešto što nikad prije i nikad poslije nisam osjetio, i ponavljam nikad neću zaboraviti.”

S kojim igračem si izgradio najbolji odnos u Budućnosti?

“Sa svima sam se slagao odlično. I dalje se čujem sa dosta igrača iz te šamionske ekipe. Ali ako bi morao da biram samo jednog, onda bi to bio Nikola Ivanović. Bli smo cimeri te sezone, i provodili smo dosta vremena zajedno. I dalje pričamo, i presrećan sam što vidim da i ove godine igra sjajnu sezonu.”

Iako si igrao samo jednu sezonu za “plavo-bijele” na glasanju si izabran za tim dekade Budućnosti. Navijači su te obožavali, cijenili su tvoju požrtvovanost i tvoje zalaganje na terenu. Bilo je povika “Lendri kao da je rođen u Staroj Varoši”. I u Rusiji te smatraju za jednog od najboljih igrača u istoriji Zenita. Koliko ti znači sada to što su navijačima uspio da uđeš pod kožu, i što i danas rado sjećaju tvojih nastupa?

“Za mene je to velika čast, kad navijači imaju tavko mišljenje o meni. Znate ja nikad nisam bio najtalentovaniji igrač, ili neko ko je atleta, pa sam te svoje nedostatke morao da nadoknadim napornim treningom, koliko je god to bilo u mojoj mogućnosti. Meni nikad nije bila važna moja statistika, uvijek sam želio prije svega pobjedu tima. Tako da ako to znači da treba da postavljam blokove da bi omogućio saigračima bolje pozicije za šut, ili skok, onda bih to radio.”

Nakon Budućnosti igrao si za reprezentaciju Kanade, a onda si napravio pauzu u profesionalnoj košarci. Ipak ostao si aktivan u basketu 3×3.

“Pa poslije te sezone, imao sam neke lične stvari da sredim sa porodicom, i oko kojih sam morao da posvetim dosta pažnje i vremena. Moja supruga i ja smo odlučili da bi najbolja stvar bila da se preselimo u Kalgari. Nacionalni tim me je zvao da igram za njih tokom kvalifikacionog ciklusa, i kako je to iziskivalo mali vremenski period odvojenosti od kuće prihvatio sam. Stiv Sir me je poslije ubijedio da igram basket 3×3. Turniri su se igrali mahom tokom vikenda, pa bi tako samo na kratko bio udaljen od porodice. Ti turniri su imali kao nagradu mogućnost da predstavljam Kanadu na Olimpijskim igrama. Mnogo smo truda uložili u to i uspjeli smo da Kanadu doguramo do Olimpijskog kvalifikacionog turnira, koji bi trebalo da se odigra u maju 2021. u Australiji.”

Pričao si uveliko, da nakon igračke karijere definitivno bi želio da se oprobaš i kao trener. Ako se karte otvore, da li bi mogli da te vidimo jednog dana u Evropi, i što da ne u Budućnost Voliju?

“Već sam počeo da se povremeno bavim trenerskim poslom na Univerzitetu u Kalgariju. Imam još dosta toga da naučim, i postignem kako bi mogao ozbiljnije da se bavim trenerskim poslom. Plan mi je da ostanem u Kanadi dok god mi djeca ne porastu, a nakon što oni krenu na koledž, ko zna. Bila bi stvarno nevjerovatna i sjajna stvar da jednog dana budem trener u Budućnosti”, rekao je Lendri i dodao:

“Zahvalite svim navijačima Budućnost Volija koji su mi ovih godina pisali, i koji bi uvijek lijepo pričali o meni i mojoj porodici. Mi smo familijarno uživali u Podgorici, i radujemo se da je ponovo posjetimo jednog dana. Srećno timu u nastavku sezone, gledam, pratim, i navijam svim srcem za vas.”