Gumica za džudo

Kada jedna državna institucija ukine drugu, bez obzira na razloge tog čina, ne mogu se oteti utisku da tu nije sve normalno. To se desilo u Crnoj Gori Ministarstvo sporta i mladih je svojim aktom jzbrisalo iz registra sportskih subjekata Džudo savez Crne Gore. Drugim riječima, poručili su da ovog saveza nema, više ne postoji. Sve se odvija po onoj abraka-dabra, čas me vidiš, čas me ne vidiš. Nemam namjeru da u ovom tekstu utvrđujem razloge koji su inicirali ministarstvo za donošenje ovakve odluke, niti da procjenjujem reakciju na ovu odluku, sada već izbrisanog džudo saveza. Neka to urade oni koji to moraju i koji su kompetentni. Ja hoću da naglasim svoje neshvatanje sistema “gumica”.

Sistem u kojem ako neka sportska institucija, bio to savez ili klub, na vrijeme ne izvrši zadato, automatski se ukida, ili kako oni to popularno zovu, izbriše se. Nije izvršeno ono što se traži i slijedi strijeljanje” koje se, naravno, izvrši vrlo precizno. Kako je ovo moderno doba, doba tehnološkog napretka, ne čudi da se, i oni koji treba i oni koji ne treba, bave inovacijama. Ministarstvo sporta i mladih Crne Gore pronađe najstrašnije oružje, gumicu, i koristeći je rješava probleme. U ovom konkretnom slučaju posebno je intrigantno što su na čelu dvije suprotstavljene strane dva velikana crnogorskog sporta, vaterpolista Nikola Janović i džudista Dragomir Bečanović Migina. To su sport isti koji su se tokom karijere okitili velikim brojem trofeja.

Oni su svjetski prvaci, Janović je osvojio zlatnu medalju sa reprezentacijom Srbije i Crne Gore na svjetskom prvenstvu 2005. u Montrealu, dok je Bečanović postao prvak svijeta u džudou u svojoj kategoriji i osvojio zlatnu medalju na Svjetskom prvenstvu 1989. godine u Beogradu. Malo je sportista u našoj zemlji sa ovakvim uspjesima. Pa, kako su to ova dva sportska giganta došla u koliziju koja je dovela da Nikola “briše” Miginu? Ako se radi o međusobnoj netrpeljivosti, onda je to sunovrat institucija. U svemu ovome ne mogu da shvatim da ništa nije urađeno da se ovaj spor između dvije državne institucije i dva sportska asa, sada sportska rukovodioca, blagovremeno riješi. Nema Crna Gora mnogo džudo klubova i džudo radnika. Upornim radom morao se ovaj konflikt prevazići u ime džudo sporta i u ime sportista.

Živio sam, pokoleban malo i sada živim, u ubjeđenju da su sportisti ljudi širokog srca sposobni da na dostojanstven način podnesu i pobjede i poraze. Samim tim su sposobni da rješavaju probleme. Znam da svi crnogorski sportski savezi imaju statute koji precizno definišu procedure ukazivanja povjerenje ili nepovjerenja rukovodstvu. Grupa džudo klubova javno je podrža odluku Ministarstva o brisanju saveza. Kad je tako nije mi jasno zašto ranije nijesu pokrenuli proceduru za sazivanje vanredne izborne skupštine, pa da se na legitiman način oslobode od, prema njihovom mišljenju, neuspješnog rukovodstava. Nešto tu ne štima. Reče ministar Janović da će oformiti novi džudo savez. Kako, dekretom? Što god uradio, džudo savez će ostati ono što je i bio, a rukovodstvo se moglo promijeniti regularnom procedurom. On reče i da će Crnogorski olimpijski komitet u narednom periodu preuzeti poslove izbrisanog saveza. Čudno, kao da tamo sjede ljudi koji su verzirani u džudo! Zar se time neće dati šansa mešetarima da inkognito vode savez? U svemu ovom ostaje otvoreno pitanje: da li iko snosi odgovornost za odluke koje ne dovode do boljitka? Da li se ko u Ministarstvu sporta i mladih zamislio kada je svojom odlukom o brisanju oštetio one kojima Mogren duguje, a nagradio Partizan iz Beograda sa oko 180.000 eura. Partizan je izvršnom sudskom odlukom obavezan da navedenu svotu uplati Mogrenu, ali to nije uradio jer ovaj više ne postoji, bio je žrtva gumice, jednostavno je izbrisan.

Danas počinje proljećni dio u Prvoj crnogorskoj fudbalskoj Telekom ligi. Skoro svi klubovi su se “pojačali” i obavili kvalitetne pripreme u kojima su treneri, kako sami rekoše, uradili ono što su planirali.

Svi u nastavak takmičenja ulaze spremni i orni za veliku borbu. Da li je to stvarno tako vrijeme će pokazati. Nešto što me posebno interesuje je to koliko su treneri prvoligaških klubova u nastavku prvenstva spremni da istinski ukažu povjerenje mladim fudbalerima. Bez njih na terenima nema napretka crnogorskog fudbala, a ni novih gledalaca na stadionima. Postaje dosadno godinama gledati ista lica na terenu. Podsjetiću da je Ajaks na utakmici Lige šampiona protiv Reala u postavi imao šest (De Ligta od 19, De Jonga, Van de Beka, Nereša i Mazruija od po 21 i Onana 22 od godine), a Dortmund na utakmici protiv Totenhema pet mladih fudbalera (Sanča 18, Zagadua 19, Hakima i Pulišića po 20 godina i Dijaloa 29).

Našim klubovima koji bilježe “vrhunske” rezultate problem je da ispune kvotu od jednog fudbalera mlađeg od 21 godine. Siguran sam da sadašnji stariji fudbaleri ne mogu donijeti blistavu budućnost svojim klubovima, a isto tako novi mladi fudbaleri ne mogu upropastiti rezultate koje sada postižu naši klubovi. Bilo kako bilo, imamo ovaj i ovakav fudbal. Da bi bio bolji, treba mnogo toga bitnog uraditi, no bez podrške publike sve će biti uzaludno. U Crnoj Gori je tradicija kada se neko razboli, čim se malo oporavi, oni kojima je drag dolaze kod njega u posjetu. Upućuje mu riječi ohrabren ja i pružaju punu podršku. Ako se složimo da je crnogorski fudbal bolestan ali da pokazuje, makar minimalne, znake oporavka, onda su i njemu potrebni oni koji ga vole. Takvih u Crnoj Gori ima mnogo. Zato treba da dođu na stadione, ohrabre ljude iz kluba na dalji i bolji rad i pruže podršku fudbalerima bilo kakvog kvaliteta oni bili. Ponavljam, bez pomoći publike nema boljitka za crnogorski fudbal.

Ovih dana sam pratio više fudbalskih utakmica na TV ekranima i uočio nešto što me je začudilo. Komentatori ne poznaju pravila fudbalske igre ili, bolje rečeno, poznaju samo ona opšta. Obavještavam ih da IFAB, tijelo FIFA zaduženo za promjenu pravila fudbalske igre, vrlo četo vrši sitne izmjene ovih pravila. Sudijska komisija UEFA upućuje sudijskim organizacijama nacionalnih saveza preporuke kako sudije ta pravila treba da tretiraju na terenu. Zbog pravilnog informisanja, novinari su dužni da sve ovo znaju, jer se ne može množiti ako se ne zna tablica množenja. Da bi i publika objektivno sagledala događaje na terenu, mora biti upoznata o ovim promjenama. To se jedino može uraditi putem medija.

Branislav Milačić