Ostali sportovi

Oni drže 32 rekorda, a dolaze iz jedne porodice

Darko, Danijela i Dragan Pešić apsolutni su rekorderi u crnogoskoj atletici. U njihovom vlasništvu su čak 32 nacionalna rekorda, a oni ne žele na tome da se zaustave.

Dva brata i sestra, na tri strane svijeta usavršavaju se u akademskom i sportskom pogledu, sa željom da promovišu Crnu Goru i sebe na najbolji mogući način. Darko je u Švedskoj, Danijela u Srbiji, a Dragan u Sjedinjenim Američkim Državama. Teško im je, kažu što su rastavljeni, ali svjesni su da je profesionalni sport takav i da nema prostora za tugovanje.

Imaju velike snove, žele na tron na najvećoj mogućoj sceni na olimpijskim igrama. Znaju da bez prave finansijske podrške teško da će to uspjeti, međutim ne odustaju i nadaju se da će stići još veća pomoć od ljudi iz atletskog saveza. I oni su izdanak gotovo nestvarne škole Iva Popovića, koja je bez ikakvih uslova dala ogroman broj rekordera, jer on je pronašao i jednu Mariju Vukoviću.

Pešići su se odlučili za višeboj, a za CdM, pričaju kako su počeli da treniraju, zašto baš atletiku i još mnogo toga.

Sigurno je da ste najatletskija porodica u Crnoj Gori, odakle ljubav prema baš kraljici sportova?

Darko: Ljubav prema kraljici sportova javlja se od ranog djetinjstva, naš tata je volio generalno sport,tako smo mi sa njim uvijek imali dodira sa sportom, da bi na času fizičkog vaspitanja u O.Š “Njegoš” nastavnik Ivo Popović prepoznao talenat troje neobuzdanih klinaca i riješio da ih obuzda i tako nas nauči da volimo ovaj sport.

Danijela: Uvijek sam bila hiperaktivna, a atletika, kao kraljica sportova, obuhvata mnogo disciplina u kojima sam željela da se oprobam.

Dragan: Ljubav prema atletici potiče iz nekoliko izvora. Jedan od njih je televizijski prenos Olimpijskih Igara u Atini 2004. godine. Tad je ulični fudbal postao prošlost, a zamijenile su ga trke između djece iz komšiluka. Sjećam se da smo čak jedom organizovali troskok u avliji našeg komšije. Ubrzo nakon toga, upisao sam se u AK Lovćen kod nastavnika Ivana Popovica, koji je promovisao ovaj sport na času fizičkog vaspitanja.

Zašto baš višeboj?

Darko: Mi smo počeli da se bavimo atletikom sa devet godina, Dragan osam. (Nismo se odvajali) i u tom uzrastu je preporučljivo da se selekcija ne radi, nego naučiti djecu da poznaju sve atletske discipline da bi na kraju trener kroz nekoliko godina uvidio ko je za što talentovan. Išli smo na raznorazna takmičenja, nastavnik nas je prijavljivao na sve što je moglo da se prijavi, neki bi rekli da je to mnogo za dijete, ali ne, to je bila igra. Pobjeđivao sve redom da bih u oktobru 2007. na državnom prvenstvu u višeboju uzeo titulu sa oborenim nacionalnim rekordom vise od 600 bodova, taj rezultat je i dan danas nezvanični rekord Balkana.

Danijela: Kad sam počela da treniram oprobala sam se u više disciplina ne bi li odabrali koja mi najbolje “leži”. Zaključili smo da sam dobra u većini disciplina i da je zapravo višeboj pravi izbor za mene.

Dragan: Kratko i jasno – želio sam da budem bolji od brata, pa sam se i ja sa skoka u vis prebacio na višeboj. Kasnije mi je višeboj ušao u krv i sad ne bih mogao da zamsilim sebe kako radim samo jednu disciplinu.

Koliko je bilo naporno trenirati atletiku na Cetinju gdje realno pola godine nema uslova da se bavite tim sportom?

Darko: Na Cetinju je jako teško trenirati atletiku, uslovi ne postoje, ni za trčanje a da ne pričam o disciplinama kao sto su motka, skok u dalj, skok u vis… Na Cetinju je teško improvizovano trenirati, nemamo ništa, nikakve rekvizite (koplja,diskove,kugle,prepone…). Sve je to nastavnik Ivo “izmišljao”,prosto ne znam kako su vrhunski atletičari uspjeli da se rode, i zablistaju van granica, valjda ih je ta muka i bijeda natjerala da istraju, kao nas troje sada. Ne znam, možda je i tu prste umiješala magija Iva Popovića.

Danijela: Kada pogledate kakvi su uslovi na nekim drugim mjestima, shvatićete da na Cetinju nema uopšte uslova za bavljenje atletikom. Počevši od staze,rekvizita.. Kada padne kiša,staza se pretvara u blato, po kome je nemoguce i trčati.

Dragan: Cetinje je grad u kom ne postoje uslovi za bavljenje atletikom, naročito za višeboj. Oni koji su neupućeni misle da je atletika samo trcanje i preskakanje prepona na pješcanoj stazi Obilića poljane. Ne! Za atletiku treba atletska(tartan) staza na kojoj je moguce trčati u sprintericama. Neophodna su zaletišta za skok u dalj, skok u vis, bacanje koplja, jame i sunđeri za skokove, krugovi za bacanja, mnoge sprave i 365 toplih dana u godini kako bi se rizik od povreda sveo na minimum. Zbog toga zemlje na sjeveru u sklopu atletskih kompleksa imaju atletske dvorane, a jedna od njih je nedavno izgrađena u Beogradu i tu će se u martu ove godine održati Evropsko Prvenstvo.

Kako sada uspijevate da se snađete s obzirom da ste na tri strane svijeta?

Darko: Danijela i ja smo 4 godine živjeli u Novom Sadu, tu smo završili fakultet za sport i fizicko vaspitanje, Dragan je na koledžu, navikli smo se nekako, ja sam od prošle godine u Švedskoj gdje treniram i kao profesionalac nisam sebi mogao da dozvolim da gledam unazad, svi smo odrasli vaspitani i disciplinovani, shvatili smo da svako ima svoj život, svoj put…tako valjda mora… bratstvo i jedinstvo nam niko ne može uzeti tako da nam razdvajajanje i nije jako teško palo, možda Danijeli malo.

Dragan: Kao i u ostalim sportovima, atletika takođe zahtijeva mnoga odricanja. Živjeti daleko od kuće nije lako. Međutim, zbog specifičnosti našeg sporta i želje da u njemu uspijemo, morali smo da odemo onamo gdje imamo bolje uslove. Ima tu i prednosti, a jedno od njih je dijeljenje znanja koje steknemo širom svijeta, upoznajući ljude, trenere i takmičare.

Kako finansijski uspijevate da se izborite sa troškovima treniranja i nastupanja u inostranstvu?

Darko: Jako teško , dok smo ja i Danijela studirali u Novom Sadu, naši roditelji su dosta trpjeli, u tom periodu moji rezultati su stagnirali, savez nije imao toliko sluha, iako sam 2013. išao na evropsko prvenstvo za mlađe seniore, osvojio srebrnu medalju na igrama Frankofonije u Francuskoj, 2014. postao prvak Balkana u desetoboju (prim. aut. prva seniorska zlatna medalja u istoriji CG atletike) da bih je odbranio 2016. kada sam ispunio normu za Evropsko prvenstvno u Amsterdamu). Imao sam godišnji budžet manju od 1000 eura i 34. mjesto na evropskim rang listama, a 53. na svjetskoj rang listi. Ne znam sta je razlog ali nijesam zadovoljan tako da je to zasluga mojir roditelja koji su odvajali poslednji cent i kad nije išlo, možda čak i bez nade da će ići . Ove sezone dobio sam veću pomoć od ljudi iz saveza i to mi je dovoljno da pokrijem otprilike pola obaveza.

Danijela: Najveću finansijsku pomoć pružili su nam roditelji. Sigurno da nije bilo lako izvesti na put troje djece sa zahtjevima koje nosi sport, fakultet, život u inostranstvu..

Dragan: Što se tiče Amerike, za finansije ne moram da brinem. Nemam primanja, ali su mi svi troškovi pokriveni. Moje je samo da učim i treniram.

Šta je vaš san u sportu?

Darko: Moj san u sportu jeste svakako da postanem Olimpijski šampion, taj san mi ne da da posustanem ni u jednom periodu, ma koliko on trajao. Da sa svojom osvojenom zlatnom medaljom promovišem moju državu u svijetu, da popularizujem atletiku u CG, da klinci dolaze na stadione, koji se nadam jednim dijelom zahvaljujući meni poceti sa izgradnjom. Znam da cu uspjeti u svojoj misiji, ne znam zašto, intuicija valjda, a ona je nešto što prevazilazi znanje…

Dragan: San mi je da takmičim protiv brata na Olimpijskim igrama, da svijet vidi da jedna mala Crna Gora ima dva višebojca, kao što to imaju velike sile poput Amerike, Rusije, Francuske. Volio bih da on uzme medalju, a da ga ja pobijedim.

Send this to a friend