Majda Mehmedović nije igrala najdragocjeniji meč Budućnosti u 2012. Na treningu, dan pred drugu finalnu utakmicu protiv Đera, dobila je udarac u grkljan. Morala je na operaciju.
Donekle je ,,ispod radara“, navijača i javnosti, ostala činjenica koliko je ozbiljna ta Majdina povreda bila. I kakvu je dramu proživljavala, dok se ekipa pripremala za istorijski meč 13. maja…
“Operacija je morala što prije da se obavi. Probudila sam se sjutradan, svega svjesna, čekajuči finale pored TV-a. Bila sam u sobi sa sestrama, a tati i majci nijesam dozvolila da ostanu. Rekla sam im da je njihovo mjesto u ,,Morači“, gdje sam i ja trebala da budem sa djevojkama”, rekla je Majda.
Imala je Majda ideju da pobjegne iz bolnice i da se približi ili da uđe u ,,Moraču“.
“Prvo, nijesam bila svjesna da su se doktori borili za moj život. Samim tim nijesam smjela da napustim sobu. Ali, zamalo je iskušenje pobijedilo. Nijesam bila tamo gdje mi je bilo mjesto, a od mjesta gdje su se snovi stvarali i ostvarili bila sam udaljena 500 metara… Daleko i blizu, bez šanse da zagrlim igračice i da podignem pehar. Eto, bio je to najteži trenutak za mene”.
Majda je plakala nakon meča.
“Nijesam znala šta mi spremaju. Prije nego što su podigle pehar, svaka od igračica na majici je ispisala poruku za mene, kao: Majda 77, Bubice, volimo te… Naježim se i danas kada se sjetim. A opet, garantujem da niko ko je osvojio trofej ne može da opiše na pravi način što se u stvari desilo.”
Kompletan tim ,,plavih“ sjutradan je obišao Majdu u KBC-u Crne Gore.
“Tada sam, u bolesničkoj sobi, prvi put podigla pehar.”
Majda je propustila kvalifikacije za OI u Londonu, ali nije naredna dva reprezentativna takmičenja…
“Teško je nakon uspjeha ponoviti uspjeh. A čini mi se da smo se nakon maja brzo sabrale i uradile nešto što je malo kome pošlo za rukom. Ta, 2012. godina, bila je nevjerovatna za Crnu Goru”, zaključila je Mehmedović.
Veliki čovjek prije svega a onda i igrač. Sve ti srećno i veselo bilo!