Pismo koje je uzburkalo tenisku javnost: Dominik, nismo tražili ništa od tebe…

“Dragi Dominik…

Pošto sam pročitala tvoju izjavu, zapitala sam se šta bi bilo sa mojom karijerom, samim tim i sa mojim životom, da sam na tvom mjestu. Kako izgleda biti Dominik Tim? Počela sam da zamišljam kako bi bilo da su mi roditelji teniski treneri kada sam sa šest godina prvi put uzela reket u ruke i odmah se zaljubila u njega. Dok sam odrastala u predgrađu Alžira, u skromnoj porodici i sa roditeljima koji nikakve veze nisu imali sa tenisom, ne mogu da se otmem utisku da bi pomoglo. Ali, ne krivim tebe za to. Prestala sam da razmišljam o tome, pošto ne možemo da biramo gdje smo rođeni. Sada shvatam koliko sam blagoslovena što sam imala roditelje poput svojih koje volim najviše i koje ne bih mijenjala ni za šta na svijetu.

Ines je ispričala svoju životnu priču.

“Znaš, u mojoj zemlji nije lako za ženu da postane sportista i mnogo sam zahvalna roditeljima koji su se žrtvovali za mene i vjerovali u moj san. Iako nisu bili treneri, barem smo mogli da računamo na lokalne terene… Ups! Da li si znao da su u Alžiru ITF juniorski turniri vrlo, vrlo rijetki i da ne postoji nijedan profesionalni turnir, nijedan trener internacionalnog nivoa, čak niti jedan teren u zatvorenom?

Ne znam kako je tebi bilo, ali kod nas ako pada kiša nedjelju dana, vježbamo bekhend u teretani. Ni ne govorim o kvalitetu terena i infrastrukture, nismo ni znali da li ćemo igrati na šljaci, travi…

Ne shvati me pogrešno, to me nije spriječilo da izgradim put i da budem jedna od najboljih na svijetu sa 14 godina, i tih godina sam uzela prve WTA bodove pobjedom na turniru sa nagradnim fondon od 10.000 dolara. Prilično impresivno, zar ne? Kao i ti, došla sam u vrh ITF juniorskog ranga, bila sam 23. na svjetu, nije loše za nekog iz Afrike? Nije bilo vjerovatno, novinari su me zvali “teniskim čudom“, vrlo malo Afrikanaca to uspije, a niko iz moje zemlje.

Da sam tada bila dio tvog magičnog svijeta, vjerovatno bih skrenula pažnju mnogih sponzora i teniska federacija bi se starala o meni. Ali nije se desilo tako. Sponzori, kažeš? Najki, Adidas, Princ, Hed, oni ni ne postoje u Alžiru. Osim malo opreme i podrške lokalnih malih kompanija, dobijala sam samo minimum za pokrivanje učešća na juniorskim Slemovima.

Pitala sam se šta bi se tada desilo sa mnom da sam bila tada u tvom okruženju i u tvojim pravilima – npr, da odlučim kada je najbolje da počnem sa profesionalnim igranjem? Koja su pravila? Niko u Alžiru nema pojma. Najbolja igračica u zemlji, ali nijedan peni… Ironično, zar ne misliš? To se ne bi desilo u tvojoj zemlji ili bilo gdje u Evropi?

Ali kažu da se iz mraka rađa svjetlost. Kada se sve raspadalo i vodilo me ka kraju karijere, imala sam sreće da mi neko pruži ruku, ljude koji su se brinuli o meni i pružili mi vitalni minimum kao što su hrana, mjesto gdje da spavam na turnirima ili u svakodnevnom životu. Drugi su mi pomogli sa opremom, a neke divne duše sa mojom kondicijom. Bilo je beznadežno, ali postala sam profesionalac.

Međutim, život je nekada surov i povrijedila sam se u najgore moguće vreme, u vrijeme kada je ITF promijenio pravilo. Nisam sigurna da li je to uticalo na tebe, ali koga briga?! Finansijski resursi su ključni da se vratiš u formu, to sam zaista osjetila u tom trenutku. Ali opet me to nije zaustavilo – uprkos svemu, uspjela sam da se vratim na WTA listu, danas imam 21 godinu i oko 600. mjesta sam na WTA listi. I dalje se nadam da ću ostvariti san za koji sam žrtvovala djetinjstvo, školovanje, tinejdžerski i porodični život, prijatelje, rođendane, odmore, cio život!

Pitam se Dominik, kako je imati trenera na putovanjima, ličnog kondicionog trenera, fizioterapeuta, trenera za mentalnu pripremu? Većinu vremena sam sama, usamljena dama koja putuje najjeftinijim kartama. Žrtvujem vrijeme, trening i oporavak samo kako bih se prijavila za jednostavnu vizu, potrebna mi je za manje-više svako mjesto na koje putujem i to je još jedno opterećenje za budžet. Mijenjaš li beton i šljaku iz nedjelje u nedjelju, završavaš li turnir sa rupama u patikama kao ja?

Dominik, kakav je osjećaj dati poklon roditeljima kao što ja želim, kakav je osjećaj vidjeti ih više od jedne nedjelje u godini, proslaviti rođendan sa njima? Sve te žrtve dio su igre, to je tačno, ali teren treba da odluči o ishodu moje karijere, ne novac. To je potpuno nepošteno. Konstantno se borim svakog dana u tišini sa svime time.

Dragi Dominik, za razliku od tebe, mnogi dijele moju realnost. Samo podsjetnik – nismo zbog tvog novca preživjeli do sada. I niko ti ništa nije tražio, incijativa je potekla od velikodušnih igrača koji su momentalno pokazali saosjećanje tim divnim gestom. Igrača spremnih da pokažu solidarnost šampiona po svaku cijenu. Ovo je izazovno vrijeme koje otkriva ko smo u stvari – pomoć igračima jeste pomoć tenisu da preživi. Dominik, nismo tražili ništa od tebe, osim malo poštovanja prema našem žrtvovanju. Igrači poput tebe čine da se držim svoga sna – molim te, nemoj to da upropastiš”.