Noć na Kantridi i doček u Kotoru se ne zaboravljaju

Postoje sportisti koji su osvojii sve, ali koji nisu imali “ono nešto” i trajali su samo dok nisu stigli neki novi sportisti koji su osvojili sve.

Postoje i oni koji ne moraju ništa da osvoje, ali koji će živjeti u srcima navijača i kada završe karijeru čak i mnogo duže od toga. Zauvijek.

Jedan od njih je Antonio Petrović ili dovoljno Toni za njegove Kotorane. Čovjek koji je i osvojio mnogo toga, koji je pisao najljepšu sportsku priču “drevnog grada”, kojeg će navijači uvijek poistovjećivati sa nekim ko ostavlja srce za svoj klub i zemlju. Koji u bazenu osjeća ono što navijači nose na tribinama.

Veliki Toni je prije dva dana završio veliku karijeru. Tiho, kao što je to činio kroz karijeru, jer ni ovog puta nije želio sebe da stavi u prvi plan.

Toliko toga je iza njega. Toliko dobijenih duela, preplivanih kilometara, pobjeda, ali i poraza, a kada se sve sabere i oduzme jedan trenutak iz njegove karijere ne može se da se mjeri ni sa čime.

“To su sigurno osvajanje Lige šampiona sa Primorcem i doček u Kotoru nakon toga”, istakao je na početku razgovora za Dnevne novine Petrović. “Znali smo da ćemo tada biti dočekani, ali nisam mogao ni da sanjam da će tako biti bili su i stari i mladi, svi kao jedno na trgu, toliko je ljudi došlo…”

Jači i od problema

Nekako možda i simbolično Antonio Petrović karijeru je završio tačno deset godina nakon što je u kapici Primorca “pokorio” Evropu. Šta je to što je generacija kotorskog velikana tada imala?

“Dobru hemiju, sigurno. Ako se dobro sjećam tada je bio period od šest mjeseci kada nismo dobijali ugovorene naknade, ali ta hemija za koju je i trener Ranko Perović bio jako zaslužan, atmosfera, sjajni momci, igrači, stranci koji su se sjajno uklopili u ekipu u kojoj je bilo dosta momaka iz Kotora, bili su presudni”, ocijenio je Petrović.

Najbolje se to vidjelo te magične noći, 23. maja 2009. na riječkoj Kantridi, kada su Primorac i huk sa tribina potopili “galaktikose” iz Đenove.

“Nismo bili favoriti, ali jesmo kvalitetna ekipa nije bio slučaj kao sa Pro Rekom, koji je bio skup stranaca. Kod nas je svaki igrač imao nešto svoje. A da sve to nije bilo slučajno pokazala je Liga šampiona naredne godine kada smo ponovo stigli do finala”, prisjetio se Toni.

Najteže u Londonu

Nije teško pretpostaviti ni koji trenutak karijere je najteže pao Antoniju Petroviću…

“Olimpijske igre u Londonu i meč za treće mjesto protiv Srbije”, nema dilemu Petrović. “Izgubili smo i u Riju četiri godine utakmicu za bronzu protiv Italije, ali tada smo tokom cijelog duela bili u zaostatku, dok smo u Londonu na pet minuta do kraja imali tri gola prednosti. Ostaje taj žal za medaljom sa Igara, ali šta je tu je”.

Kada je u pitanju reprezentacija svaki meč je bio poseban za ovog velikog borca, ali za dva takmičenja se, ipak, odlučio.

“Ako bih morao da izdvojim dva najljepša momenta u reprezentaciji to bi bilo Svjetsko prvenstvo u Barseloni (2013) i Evropsko u Beogradu (2016). Tu smo se osjećali baš moćnim i stvarno je bilo uživanje igrati. Naravno, uživao sam i na svim ostalim takmičenjima”.

Jedno zlato baš bi mi leglo

Osim pomenute dvije srebrne medalje Antonio je sa “ajkulama” još jednom bio na pragu zlata 2012. u Ajndhovenu, kada je Crna Gora igrala još jedno finale.

“Uvijek kažem da mi je svaki trenutak za reprezentaciju podjednako drag. Mislim da smo napravili odlične uspjehe, ali i da smo imali reprezentaciju za još nešto više. Krivo mi je što sam ostao na srebrnim medaljama, jer bi mi jedno zlato baš “onako leglo” kroz karijeru, jer smo bili blizu. Ali i to je sport”, istakao je Antonio Petrović.

Uz Primorac i u Drugoj ligi

Koliko mu znače Primorac i Kotor Toni je pokazao i kada je posljednje godine karijere odlučio da provede u svom timu i gradu. Iako je tada crnogorski velikan bio “miljama” daleko od onog sa kojim je pokorio Evropu u Regionalnoj A2 ligi, na nekom novom početku…

“Primorac i Kotor su u mom srcu i nostalgična sam osoba, tako da sam se rado vratio iako je to tada bila Druga liga”, rekao je Petrović. “Međutim, imao sam viziju zajedno sa čelnicima kluba, koji su htjeli da Primorac vrate na stare staze, jer ovom klubu sigurno nije mjesto u Drugoj ligi. Sada treba da se vidi šta dalje, a sigurno i da je situacija sa bazenom dosta otežala stvari”.

Situacija sa bazenom, čiju rekonstrukciju su odlagali mnogi tenderi, na neki način je i ubrzala Tonijevu odluku da završi karijeru.

“Iskren da budem možda i ne bih razmišljao da sad završim da je situacija sa bazenom bia drugačija, jer putovanje na treninge u drugi grad nije uopšte lako, posebno za nekoga kao što sam ja, koji ima porodicu. Ako ne mogu da dam 100 odsto onda je bolje ovako”.

Koliko bi pomenuta situacija mogla da ostavi traga na budućnost vaterpola u Kotoru?

“Mislim da smo u velikom hendikepu što se tiče mlađih generacija, ali se nadam da će sa novim bazenom sve opet da krene uzlaznom putanjom, da će djeca da se vrate na bazen i da se stvaraju novi šampioni”.

Želim da ostanem u vaterpolu, ali prvo odmor

Šta dalje? Kao neko ko je uvijek bio vođa u bazenu i sa mnogo iskustva koje je pokupio u Ligi šampiona, kapici Crne Gore i po Italiji i Hrvatskoj, Antonio Petrović i nakon igračke karijere mogao bi mnogo toga da ponudi vaterpolu.

“Iskreno jesam razmišljao šta dalje, ali sada želim prvo da se odmorim, pa ću kasnije da vidim kakve će mi se opcije otvoriti. Imam privatni biznis, ali sigurno da bih želio da ostanem u vaterpolu, jer taj sport je skoro cijeli moj život i bilo bi mi mnogo žao da se potpuno isključim iz toga”, zaključio je Antonio Petrović.