Užasi logora Kim Džong-una: Ćelije visoke 50 centimetara, glad…

Američki student Oto Varmbir, koji je bio u zatvoru u Sjevernoj Koreji 17 mjeseci prije nego se vratio u SAD u komi prije manje od sedam dana, umro je u bolnici u Sinsinatiju, rekla je njegova porodica  u ponedjeljak.

“Nažalost, strašno zlostavljanje koje je naš sin doživio od Sjevernokorejaca osiguralo je da nije bio moguć nikakav drugi rezultat od ovog tužnog kojeg smo danas iskusili”, rekla je porodica u saopštenju nakon mladićeve smrti.

Mnogi insajderski podaci o sjevernokorejskim logorima govore da se broj zarobljenih posljednjih nekoliko godina bitno smanjio, još prije 10-ak godina oko 200.000 ljudi praktično u statusu robova, danas ih je između 80.000 i 120.000.

Uprkos tome, teror koji se tamo sprovodi nad zarobljenicima nalik je na one iz koncentracionih nacističkih logora.

U posljednjih 20-ak godina iz Sjeverne Koreje uspjelo je da pobjegne oko 20.000 ljudi, a njihove ispovijesti u pravilu se poklapaju jedne sa drugima, što može značiti samo to da ti ljudi govore istinu, piše Express.hr.

A istina znači, da je stvaran užas koji je pred UN-ovim istražiteljima ispričala Kim Hi Sok da je 28 godina provela u logoru, a da uopšte nije ni znala šta je njen zločin.

Imala je samo 13 godina kad su vlasti strpale u logor Pukhang cijelu njenu porodicu.

Radni dani u rudniku uglja traju od 16 i 20 sati, dnevno jedna porcija kaše od kukuruza kao jelo, najgora premlaćivanja ukoliko ne bi mogli raditi i život u grupama od po troje s obavezom da svaki od njih sastavlja izvještaje o ostalima u kojem bi pisalo kako su se ponašali i šta su radili tog dana.

Poslušnost nije dovoljna. Traži se apsolutna pokornost.

Hi Sok je preživjela, rekla je, samo zahvaljujući tome što ju je zapalo da u nekom trenutku uzgaja domaće životinje za čuvare.

Konačno, tek nakon što su je pustili na slobodu nakon 28 godina robije, tad 42-godišnjoj ženi objasnili su da su cijelu porodicu zarobili nakon što su saznali da je njen djed, kojeg ona nikad nije upoznala, tokom Korejskog rata pobjegao na jug.

Kolektivne kazne, u pravilu porodične kolektivne kazne, bjegunci iz Sjeverne Koreje opisivali su godinama.

Kao i to da logoraši čak nijesu ni morali da znaju zašto su zarobljeni, koliko će tamo ostati, čak ni zašto ih gaze, prebijaju do smrti i izgladnjuju iako su još djeca.

Bivša zatvorenica je opisala i tretman koji su imali zatočeni sljedbenici Kim Il-sunga nakon što je vlast preuzeo njegov sin Kim Dzong Il.

Neke od njih, koji su se usudili da pitaju zašto su zarobljeni, čuvari logora istog su trenutka odveli na strijeljanje.

Nakon što su je vlasti pustile iz logora, Hi Sok  je iskoristila prvu priliku za bijeg u Kinu, da bi je tamošnje vlasti nakon šest godina uhvatile i vratile nazad.

Posljednjih godina kolektivne kazne za porodice izrazito su se prorijedile.

Ipak, uslovi u logoru na koje je Hi Sok naišla bili su još i gori od onih koje je zapamtila.

Moguće da je bila i riječ o tome da su je ovaj put strpali pod stroži režim. Ona, u svakom slučaju, sad je znala šta da čini –  prvom prilikom je podmitila nadležne da je puste iz logora, a potom je pobjegla preko Kine za Južnu Koreju.

Nada se da joj je 44-godišnji brat kojeg nije vidjela od djetinjstva živ.

Ispovjesti preživjelih navode da je glad u logorima tolika da logoraši u izmetu krava traže neprobavljene sjemenke žitarica koje onda jedu.

Svako meso bilo kojeg izvora predstavlja gozbu: bilo da je riječ o ptici, mišu ili bilo čemu sličnom, čak i dijelovi preminulog kolege iz logora.

U krajnjoj nuždi poslužiće bilo koja probavljiva biljka poput trave.

Priče iz Zatvorskog logora 22 redom spominju rutinska silovanja, a eventualna trudnoća novi je prekršaj žrtve koji se strogo kažnjava.

UN-ovi izvještaji navode ispovijest muškarca koji je bio zatočen u ćeliji visokoj 50 centimetara uz obrazloženje da životinje poput njega moraju naučiti da puze pred ljudima.

Jedna je, pak, Korejka ispričala kako su njenog brata uhvatili pri pokušaju bijega iz zemlje, da bi ga za kaznu i kao lekciju ostalima,  vratili u grad gdje je živio, vezali konopcem za ruke i za kamion i onda ga tako vukli 45 kilometara po asfaltu.

On, naravno da nije preživio, ali vlasti barem nijesu progonile nju, što ide u prilog glasovima da se porodične kazne barem više ne primjenjuju u tolikom broju kao prije nekoliko godina.

Jeonmi Park (23) koja danas živi na jugu, imala je dovoljno sreće da nikad ne završi u logoru.

Opisala je ipak da je prvoj javnoj egzekuciji prisustvovala kad je imala samo devet godina.

Među osmoro osuđenih koji su čekali na streljanje na gradskom stadionu vidjela je i majku svog školskog kolege.

Sjeća se, kaže, kako joj je još kao djevojčici bilo jasno da nešto nije u redu kad je gledala ljude koji su padali po ulicama, kao i leševe koje je nosila rijeka kroz njen rodni grad.

Glad je kosila ponajviše one koji su bili previše siromašni da pronađu hranu, previše ponosni da bi krali, previše mladi ili slabi.

Njenu porodicu je spasilo to što je njen otac, koji je bio državni službenik srednjeg ranga, švercovao zlato i srebro koje je dobijao od dobavljača iz glavnog grada.

I tako sve do 2002. kad su ga uhvatili. Dobio je 17 godina robije. Majka ga je nakon izricanja presude vidjela samo jednom, teško isprebijanog i sa polomljenim prstima. Na kraju je podmićivanjem uspio srediti da ga puste, ali je već nakon samo jedne godine nije ličio na sebe

Ustanovljen mu je rak debelog crijeva. Porodici nije preostalo nego da 2007. pobjegne iz zemlje, a to je opet značilo bježanje preko planina sve do Kine u kojoj mnogi Korejci takođe gube život kao ilegalci ili ih izrabljuju kao seksualne ili radne robove.