Godina 1994. je ušla u istoriju. Nelson Mendela je u Južnoafričkoj Republici položio zakletvu kao prvi tamnoputi predsjednik te zemlje. U Evropi je otvoren tunel za drumski saobraćaj između Velike Britanije i Francuske, a i u Njemačkoj se dogodilo nešto istorijski važno.
Za nekadašnjeg saveznog državnog tužioca, Manfreda Brunsa to je bilo veliko olakšanje. Bruns, koji je i sam homoseksualac, za ukidanje Paragrafa 175. se borio decenijama. 11. juna 1994. je konačno došao taj dan: iz Krivičnog zakona je izbrisan takozvani ‘Paragraf o homoseksualcima’, na snazi još iz vremena kada je Njemačka bila carevina. Tako je okončano zakonsko progonjenje homoseksualaca u Njemačkoj koje je trajalo više od jednog vijeka.
Nacistički duh
Osnivanjem Njemačkog carstva 1871. godine, uveden je tzv. ‘Paragraf o homoseksualcima’, kako bi se kaznilo ‘protivprirodno bludništvo’ između muškaraca kaznom do šest mjeseci zatvora. Hitlerovi nacionalsocijalisti su to pooštrili pa je bio dovoljan poljubac ili požudni pogled da bi neko kao homoseksualac završio u zatvoru. U slučajevima ‘teškog bluda’, prijetila je zatvorska kazna u trajanju do deset godina.
Savezna Republika Njemačka je nastavila da se čvrsto pridržava zakonskih okvira iz nacističkog vremena, dok se DDR vratila na staru verziju. Sa velikim žarom i uz pomoć nacističke ‘ružičaste liste’ , u Zapadnoj Njemačkoj su sprovedeni procesi protiv stotina hiljada homoseksualca i izrečene prekomjerne zatvorske kazne.
Nekadašnji državni tužilac Bruns je siguran: “Bez ponovnog ujedinjenja (dvije Njemačke prim. red.) ne bi došlo ni do ukidanja Paragrafa 175.” Jer, tobožnji zaostali istok je na takozvanom okruglum stolu uspio da se izbori da Paragraf 175 i Zakon o abortusu koji su važili u Zapadnoj Njemačkoj – ne postanu svenjemački zakoni
Bruns se prisjeća: “Zapadnonjemačko društvo je već uveliko bilo spremno za tako nešto, ali nisu bile spremne partije CDU i CSU”. Dok se 80-ih godina prošlog vijeka na televiziji u udranim terminima diskutovalo o tome kako to uopšte žive homoseksualci, u susjednim zemljama, Francuskoj i Holadniji, to je bila normalnost. “Mnogim konzervativnim snagama u Njemačkoj se homoseksualnost ne uklapa u njihovu sliku svijeta”, kazao je Bruns. “Mnogi strahuju da se homoseksualnost može proširiti poput požara.”
Strah da budeš otkriven
Koliko je dugačak put do jednakosti homoseksualaca u Njemačkoj, najbolje pokazuje primjer Manfreda Brunsa. Rođen 1934. u Lincu na Rajni u konzervativnoj katoličkoj porodici, ovaj pravnik je decenijama potisikivao svaku naznaku da bi mogao da bude homoseksualac: oženio se, postao otac troje dece, gradio uspješnu karijeru i čak postao državni tužilac pri Ustavnom sudu u Karlsrueu.
“Ja sam to naravno u početku skrivao, takođe iz straha, da ne bih izgubio građansku egzistenciju i porodicu”, sjeća se on, “ali, onda je došao trenutak kada to više nisam mogao da potiskujem”.
Kada je 1983. homoseksualnost na kratko postala politička top-tema, Bruns se odlučio na skori Coming-Out. Kancelar Helmut Kol je upravo dobio izbore, kada se tadašnji general Ginter Kisling morao konfrontirati sa optužbama da je homoseksualac. Takozvana Kisling-afera dovela je do prijevremenog razrješenja dužnosti zamjenika vrhovnog komandanta NATO u Evropi.
Mediji su se okomili na tabu temu
Za Brunsa, koji se prethodno povjerio svojoj supruzi, to je bio trenutak da i u Saveznom ustavnom sudu iznese sve na vidjelo. Njegov pretpostavljeni, vrhovni državni tužilac Kurt Rebman, nije pokazao ni mrvu razumijevanja. “Čovek je bio nevjerovatno konzervativan i nije znao kako s tim da se nosi. Rebman me je prebacio u drugo odjeljenje.”
Argumentacija: Bruns, koji se u trećem krivičnom odjeljenju bavio pitanjima špijunaže, zbog svoje “devijantne seksualnosti” predstavlja bezbjednosni rizik. “Potom nekoliko godina nismo razgovarali”, sjeća se danas nekadašnji državni tužilac.
Godinu dana kasnije čitava Njemačka je saznala da je Manfred Bruns homoseksualac. Državni tužilac je pozvan u jedan talk-show (“Drei nach Neun”) gdje se razgovaralo na temu homoseksualnosti. “I onda me je voditeljka Lea Roš pred uključenim kamerama pitala, iako je bilo dogovoreno da neće biti pitanja o mom privatnom životu, kako stvari stoje kod mene, s obzirom da imam i posebne dogovore sa suprugom.” Tablod Bild je odmah izašao sa naslovom: “Državni tužilac Bruns obznanio: Ja sam gej!” Brunsov Coming-Out je žestoko zaokupio političke pokrete gejeva i lezbejki u Njemačkoj.
“Gej ministri, pa zar to nije divno”
Pravnik Bruns je tada otkrio svoju životnu temu, zalaže se za prava i jednakost “175-ih” (kako su tada zvali homoseksualce), i postaje portparol Udruženja lezbejki i homoseksualca Njemačke (LSVD). 1994. ga je, za njegov angažman, tadašnji predsjednik Njemačke Roman Hercog odlikovao Saveznim krstom za zasluge.
Manfred Bruns, koji već 26 godina živi srećno sa svojim partnerom, i danas radi kao pravni savjetnik u LSVD. Prije svih ga zovu lezbejski parovi. “Kada dvije žene dobiju dijete, samo biološka majka ima pravo na roditeljstvo, Co-mama nema to pravo. Ona mora da preda zahtjev za usvajanje djeteta”, objašnjava Bruns.
Motivacija za njegov angažman je ostala ista. “Morao sam nešto preduzeti, da se životne biografije kao moja više ne ponavljaju.” Manfred Bruns je danas konačno na cilju. Ili možda je već prekoračio cilj. “1989. je prvi put zahtjevan brak za sve, 2017. smo to postigli. A danas je moguće da u Njemačkoj imamo i ministre koji su gej. Pa zar to nije divno.”
Prirodna selekcija.