Cigle i malter možda gore, ali ne krvare, ne gladuju i ne pate, ljudi pate

Ako dva muškarca mogu dati 300 miliona eura za restauraciju Notr Dama u roku od šest sati, onda u svijetu postoji dovoljno novca da se nahrane sva usta, da se pruži sklonište svakoj porodici, da se obrazuju sva djeca. U roku od nekoliko sati od rušenja tornja, dva najbogatija Francuza Bernar Arno i Fransoa Pino obećali su minimalno 300 miliona eura sredstava za restauraciju. Gradska uprava Pariza takođe je uspjela obezbijediti 10 miliona, piše Karl Kinsela na portalu Joe.ie.

Arno je direktor kompanije LVMH, najveće svjetske kompanije koja se bavi prodajom luksuzne robe.  On je najbogatija osoba u Evropi i četvrta najbogatija osoba na svijetu prema časopisu Forbes, sa neto imovinom od 91.3 milijardi dolara. Najpoznatiji brend u okviru Arnove kompanije je Luis Vuitton.

U poređenju s njim, Pinova imovina vrijedi tričavih 30 milijardi eura. U njegovom vlasništvu su Gucci i Stade Rennais FC.

Njih dvojica zajedno imaju mnogo više novca od nekoliko evropskih država — kao što su Hrvatska, Srbija, Slovačka ili Slovenija. Ako imate 3,000 eura na svom računu i donirate 10 eura za restauraciju, proporcionalno je to isti iznos koji daju ova dvojica.

U razgovoru o restauraciji, slabo se pominju finansije Katoličke crkve.  Niko izvan Vatikana ne zna tačno koliko novaca ima crkva, ali 2012. godine časopis The Economist izračunao je da je operativni budžet Vatikana samo u Americi  iznosio 170 milijardi dolara. Logično je onda da je globalni iznos mnogo veći.

“Papa Franjo je izjavio da se on moli za sve one koji su pogođeni požarom na Notre Dame. Što znači da on sklapa ruke u molitvu, umjesto da ih gurne u džep”, zaključuje Kinsela.

Naravno, bilo bi grozno sugerisati, kaže on, da je na neki način pogrešno davati novac za restauraciju. Postoje vrijednosti koje nadilaze jednostavnu računicu kada je u pitanju restauracija civilizacijske baštine. Bolje je da Notr Dam ostane simbol evropske istorije nego da 300 milliona eura stoji na bankovnom računu milijardera.

Ali brzina reakcije i iznosi koje bogataši daju govore nam nešto važno o društvu u kojem živimo. Ako dva muškarca, u svijetu sa više od sedam milijardi ljudi, mogu u roku od šest sati dati 300 miliona eura za restauraciju Notr Dama,  onda u svijetu postoji dovoljno novca da se nahrane sva usta, da se pruži sklonište svakoj porodici, da se obrazuju sva djeca. To što ne uspijevamo u tome je stvar volje i sistema.

To što ne uspijevamo u tome je stvar našeg neprepoznavanja svakodnevnih nesreća koje odnose živote oko nas. Umjetnički radovi, istorijska zdanja i njihova ljepota rezultat su genijalnosti ljudi, i zato ljudi moraju biti zaštićeni prije svega drugog. Cigle i malter možda gore, ali ne krvare, ne gladuju i ne pate. Lludi pate. Svugdje u svijetu, od Pariza do Persepolisa, ljudi pate. Ali njihova patnja je svakodnevna. One ne dospijeva na naslovne stranice i ne inspiriše najbogatije ljude na svijetu da daju hitne donacije, piše Kinsela.

Francuska trenutno broji 140,000 beskućnika  — od kojih je 30,000 djece. Izvještaj iz 2018. godine organizacije Secours Catholique otkriva da je u Francuskoj ukupno 8.8 miliona ljudi živjelo ispod granice siromaštva u 2017. godini. To znači da žive sa prihodima manjim od 1,026 eura mjesečno, a mnogi od njih žive i sa puno manje. Jedan od osam Francuza žive u siromaštvu. Uprkos tome, Francuska je šesta najbogatija zemlja na svijetu, prema podacima MMF-a.

Sljedeći put kada vas neko ubjeđuje da treba da birate između beskućnika i imigranata, plate za medicinske sestre ili poreskih olakšica, dječjih bolnica ili autoputeva, sjetitite se toga. Novac je tu, na dohvat ruke. Samo nije u našim rukama, kaže Kinsela.