Kad je konačno proljećna kiša pala nad Bosforom, zastave političkih partija u istanbulskom kvartu Bešikštaš skroz su pokisle, a mokri plakati su ležali na trotoaru. Ali pljusak nije uticao na duh aktivista opozicije, koji su puni optimizma pred izbore koji se održavaju 24. juna, piše BBC.
„Trebalo je da zatvorimo u osam uveče”, rekao je jedan aktivista u šatoru gdje se dijeli promotivni materijal. „Ali ima toliko interesovanja da ćemo morati da ostanemo do 11.”
Kada su vanredni predsjednički i parlamentarni izbori bili raspisani u aprilu, djelovalo je da će predsjednik Redžep Tajip Erdogan odnijeti laku pobjedu.
Iznenadio je opoziciju, partija lijevog centra Republikanska narodna partija CHP imala je problem da pronađe svog kandidata, a nacionalistička partija nije mogla da pronađe dovoljno kandidata za poslanike.
Ali šest nedjelja je dug period u turskoj politici.
Ko su Erdoganovi protivnici?
U međuvremenu Republikanska narodna stranka predstavila je energičnog i popularnog kandidata, takođe je pomogla nacionalističkoj Dobroj stranci IYI da učestvuje na parlementarnim izborima, tako što je „pozajmila” svojih 15 poslanika, opozicija je stvorila široku koaliciju po prvi put kako bi i male stranke prešle cenzus, koji je postavljen visoko, a turska lira doživjela je oštar pad u odnosu na dolar, u jednom trenutku izgubila je 20 odsto vrijednosti, čime je poljuljana vjera u „Erdoganoekonomiju”.
Ali predsjednik i dalje ostaje teško savladiv politički protivnik.
Pobijedio je na svim izborima u prethodnih 15 godina; oko 90 odsto turskih medija podržavaju vladu; njegovo konzervativno glasačko tijelo ga obožava; po istraživanjima javnog mnjenja nalazi se ispred protivkandidata – ali ne dovoljno da bih pobijedio u prvom krugu predsjedničkih izbora i vjerovatno ne dovoljno da zadrži većinu u parlamentu.
Uspon „vučice”
Učiteljica u penziji Gulzeren Ulučaj pokušala je da ignoriše kišu na Bosforu, zakačivši bedž na jaknu na kome je slika sunca – simbol nove Dobre stranke.
Partiju je osnovala Meral Aksener, nekadašnja ministarka unutrašnjih poslova koja je zastupala tvrdu politiku protiv militantnih aktivista Kurdske radničke partije PKK tokom talasa nasilja 1997. Međutim, promijenila je kurs i predstavlja se kao prodemokratska nacionalistkinja, s nadimkom „vučica”.
Tokom kampanje obećala je da će prodati turski javni servis, koji podržava vladu, a da će prihod od toga biti podijeljen građanima.
„Ona je hrabrija od većine muškaraca”, Ulučaj je rekla s osmijehom. „Nije potkupljena, a nije ni lopov. Ona je sve što ova vlada nije.”
Pravi trenutak za sekularnog kandidata
Prije nekoliko nedjelja se pretpostavljalo da, ukoliko dođe do drugog kruga na predsjedničkim izborima, Aksener će biti protivkandidat predsjedniku Erdoganu.
Ali se čini da je trenutno popularniji kandidat CHP partije, Muharem Ince.
Dugogodišnji poslanik i nekadašnji profesor fizike iskoristio je trenutak, ali i zapaljivu retoriku kojoj je Erdogan sklon.
Obećao je da će luksuznu predsjedničku palatu pretvoriti u naučni institut, skratiti obavezni vojni rok i ukloniti krivično djelo „uvrede predsjednika” za koje su mnogi danas optuženi.
„Ako budem izabran, moći ćete slobodno da tvitujete”, obećao je.
Ova partija uglavnom ima problem da dođe birača, koji nisu dio njenog tradicionalno sekularnog glasačkog tijela. Inceova porodica je religiozna – njegova majka i sestra nose maramu, a način na koji se on obraća biračima nije isključiv.
„On umije da razgovara s mladim ljudima, pošto je bio učitelj”, kaže dvadesettrogodišnji Dogan Kiroglu, koji radi na štandu ove partije na Bešiktašu. „Erdogan je koristio ovaj način obraćanja 16 godina – sada je na svom kraju. A Ince je na početku.”
Kako glasanje funkcioniše
56 miliona glasača u zemlji i 3 miliona iseljenika glasaće za predsjednika i 600 poslaničkih mjesta u parlamentu.
Iseljenici počinju s glasanjem 7. juna.
Ako niko ne osvoji 50 odsto glasova na izborima za predsjednika, dva najbolje plasirana kandidata idu u drugi krug 8. jula.
Istraživanja pokazuju da Erdogan neće uspjeti da pobijedi u prvom krugu.
Kurdski faktor
Na izborima se takođe kandidovao Selahatin Demirtas, iz prokurdske HDP partije, koji je u zatvoru od novembra 2016, nakon velike akcije protiv ljudi koji su navodno organizovali puč.
U pomalo kafkijanskom maniru, on izlazi na izbore iako je u zatvoru.
Na njegovu harizmu reaguju mnogi Kurdi i turski ljevičari, ali nacionalisti ga povezuju s militantnim krilom PKK partije.
Ako njegova partija pređe cenzus od 10 procenata, najveći na svijetu, neophodan za ulazak u skupštinu, onda će vladajuća stranka AKP, koja predvodi desničarsku koaliciju, izgubiti većinu.
Šta ako Erdogan pobijedi?
Čak i da Erdogan zadrži predsjedničku poziciju, korišćenje ogromnih moći koje su mu date na referendumu održanom prošle godine, gubitak skupštinske većine će ga u tome ograničiti.
„U kohabitaciji, on može da objavljuje dekrete, a parlament da ih ne izglasa”, kaže profesor Soli Ozel sa Kadir Has univerziteta.
„Po novom sistemu, skupštini su oduzete neke ingerencije – ali i dalje ima moć.”
Osvajanjem novog mandata, Erdogan će biti šef države koji ima izvršnu moć, čime je mjesto premijera postalo nepotrebno.
Imaće mogućnost da neke zakone odobri dekretom, bira ministre i sudije, kao i da raspusti parlament, koji i dalje može da zahtijeva istragu o predsjedniku ili da inicira opoziv.
Ince i Aksener kažu da ova reforma koncentriše previše moći u rukama jednog čovjeka i da će smanjiti svoja ovlašćenja u slučaju da budu izabrani.
Ono što mnoge brine na ovim izborima su neregularnosti – prijetnje glasačima na jugoistoku, gdje ima najviše Kurda, kao i promjene izbornih zakona koje olakšavaju namještanje rezultata.
Iako se najavljuje da će nadzor izbora biti sveobuhvatan, ali zbog otvorenih pitanja vezanih za prošlogodišnji ustavni referendom i vanredno stanje koje i dalje traje, strahovi da će biti izborne krađe su veliki.
Sve ukazuje da će Erdogan na kraju, ipak, pobijediti.
Kemal Ćivan, koji nosi sa sobom letak Erdoganove partije, obožava svog predsjednika.
„Sjećam se kad nismo imali vodu. On nam je dao metro, bolnice i škole. Strane sile izazivaju ekonomske probleme – u pitanju je međunarodna zavjera.”
Ako dovoljno glasača misli ovako, predsjednik će moći da pregura tešku ekonomsku situaciju, sa inflacijom iznad 12 odsto i padom kreditnog rejtinga zemlje.
„Za šest mjeseci, svi će osjetiti efekte inflacije”, kaže Ozel.
„Ali ukoliko opozicija ne ubijedi birače da bi oni znali kako bolje da se nose s tom situacijom, bojim se da će ljudi nevoljno glasati ponovo za Erdogana. Pitanje je koliko su ljudi lojalni.”
Lojalnost partiji, kredibilitet izbora, čitava Erdoganova era – sve je to dovedeno u pitanje u jednom od najtežih perioda u Turskoj u posljednjih nekoliko godina.
