Evropa

Dokumentovanje ožiljaka ukrajinskih ratnih zarobljenika

Fotografkinja agencije Asošijejted pres (Associated Press) Zoja Šu, sa sjedištem u Kijevu, pokrivala je ukrajinski sukob sa proruskim separatistima na istoku Ukrajine, dokumentujući sudbine zatvorenika u ratu koji je od početka 2014. godine odnio više od 13.000 života, piše redakcija Radija Slobodna Evropa (RSE) na engleskom jeziku.

U mnogim slučajevima zarobljenici nisu bili borci već obični ljudi, koje su separatisti izdvojili zbog njihovog učešća u protestima ili njihove aktivnosti na društvenim medijima.

Rad Zoje Šu postao je rad iz ljubavi koji je podijelila sa svijetom na svojoj web stranici pod nazivom “Nakon zarobljeništva”.

Desile su se dvije razmjene zarobljenika otkako je ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski došao na vlast u maju 2019. – jedna u septembru, a druga krajem decembra.

Fotografkinja Šu se fokusira na bol i povrede – i fizičke i mentalne – onih koji su oslobođeni.

Volodimir Žemčukov proveo je godinu dana u zatočeništvu proruskih separatista prije nego što je pušten u razmjeni zarobljenika. Nosilac je priznanja “Ukrajinski heroj zlatne zvijezde”. Zarobljen je nakon što je povrijeđen od mine.

“Biti ratni zarobljenik razlikuje se od uobičajenog zarobljenika. U uobičajenom zatvoru postoje određena pravila, neki životni standard i znate koliko dugo ćete tamo ostati”, ističe Šu na svojoj web stranici.

“Ali ako ste bili zarobljeni na ratištu, nema zakonskog okvira i zakona. Nepredvidive stvari mogu vam se dogoditi jer ste prepušteni svojim tamničarima.”

Dmitro Kluher, u košulji koju su mu dali u zarobljeništvu, pokazuje kako je bio vezan u zatvoru. Separatisti su ga uhapsili u proljeće 2015. godine.

Šu objašnjava zbog čega je odlučila fotografisati bivše ratne zarobljenike.

“Shvatila sam da je ljudima koji su preživjeli zatočeništvo potrebna i neka vrsta rehabilitacije, osim psihološkog tretmana. Ovoj temi se ne pridaje dovoljno pažnje, pa sam je izabrala”, kaže ona.

“Hiljade ljudi suočilo se sa traumatskim situacijama na ratištu. Ako zanemarimo to pitanje, ono može uticati na razvoj cijele zemlje.”

“U Sarajevu sam 2013. godine vidjela ljude koji žive kao da rat još uvijek traje, decenijama nakon što se završio. Izgledalo je tužno i egzotično, ali to je sada postala i naša realnost.”

Tatjana Borisenko drži ukrajinsku zastavu koju je skrivala od svojih otmičara tokom vremena koje je provela u zatvoru. Na zastavu se potpisalo 12 ljudi koji bili zatočeni s njom. Borisenko je bila vojni medicinar u dobrovoljnom bataljonu Aidar. Uhvaćena je u septembru 2015. godine.

Dopisnica ruskog serivsa RSE Oleksandra Vagner intervjuisala je Šu o njenom radu:

RSE: Vaša serija fotografija prikazuje ljude na neobičan način. Mnogi od njih demonstriraju ono što im se dogodilo u zatvoru i za vrijeme mučenja. Kako ste ih nagovorili da ispričaju svoje priče? Da li je bilo teško ubijediti Bogdana Serijeca, čovjeka sa urezanom svastikom na leđima, da to pokaže? Oživljavanje takvih trenutaka iz prošlosti moralo je biti teško iskustvo ovim ljudima.

ŠU: Kada sam započela raditi na ovoj seriji, pokušala sam biti što osjetljivija jer se nikad prije nisam bavila takvom temom. Znala sam da, ako želim da se otvore, moramo se sresti na pola puta, da i ja budem otvorenija.

Fotografkinja Zoja Šu: “Moja serija govori o preživjelima, a ne o žrtvama.”

“To je za mene bilo transformativno iskustvo. Počela sam se drugačije ponašati. Sprijateljila sam se i razgovarala s njima.”

“Što se tiče mladića s ožiljkom na leđima, u zatvoru je proveo samo 10 sati. Nije ni znao da postoji pokret za prava zatvorenika i da ljudi koji su preživjeli zarobljeništvo pokušavaju dobiti podršku vlade. Počeli smo razgovarati, a ja sam ga oprezno pitala mogu li slikati njegov ožiljak, a on je rekao: “Da, naravno.””

Tatjana ljubi urnu s pepelom svog supruga Aleksandra, koga su separatisti zarobili 2018. Umro je godinu dana nakon puštanja na slobodu.

“Prije objave fotografije pitala sam ga da li želi da izostavim njegovo ime, ali on je insistirao da ga objavim jer je želio da svi znaju. Mnogo se pričalo o razmjeni zarobljenika, ali [zarobljenici] moraju da žive sa tom [stvarnošću]. Razgovor o tome u javnosti može imati terapeutski efekat za one koji su preživjeli zarobljeništvo. Osim toga, to je potraga za pravdom.

RSE: Kažete da neki bivši zarobljenici ne znaju da mogu dobiti pomoć vlade. Znači li to da su oni prepušteni sami sebi nakon puštanja na slobodu?

ŠU: Da, govorim o civilima. Nisu svi oslobođeni razamjenom zatvorenika. Neki su platili otkupninu. Ostali su imali sreće: Pušteni su jer se neko umiješao ili su ih čak i puštali bez ikakvog razloga. To su potpuno različite priče.

Proruski separatisti uhapsili su Hanu Serkijevu, bivšu agenticu za nekretnine, u njenoj kući. U zatvoru je provela šest dana. Kao civil, Serhijeva nema status bivšeg zarobljenika i nema podršku vlade. Trenutno živi na periferiji Kijeva sa svoje dvoje djece.

Serkijeva kaže da su je redovno tukli. U jednom incidentu mučenja, njeni otmičari su joj teško povrijedili prst. Povreda je još uvijek vidljiva.

Procjenjuje se da je zarobljeno nekoliko hiljada ljudi. Ne postoje precizni podaci. Većina njih pokušava sve zaboraviti ili već zaboravila. To vide kao priču iz prošlosti. Ali drugima je preostalo da opstanu jer ne postoji sistemsko rješenje za njihove probleme.

RSE: Zarobljenici su različitog porijekla. Pripadaju različitim društvenim grupama, imaju različito obrazovanje, različitih su godina starosti i imaju različita iskustva. Većina ih je preživjela torturu, ali priča o svakom je jedinstvena. Jeste li osjećali nešto zajedničko kad ste razgovarali s njima i fotografisali ih?

ŠU: Dijele traumatično iskustvo koje ih je duboko pogodilo. Svi smo doživjeli stresne situacije i znamo da su potrebni resursi za oporavak. Oni koji su preživjeli ekstremno nasilje i stres trebaju više sredstava. Zbog toga im je potrebna sveobuhvatna podrška vlade.

Umjetnik Sergej Zaharov kaže da je bio mučen u zatvoru. Tri puta je, kako kaže, izveden napolje, misleći da će biti upucan. Zarobljeništvo je tema jedne od njegovih grafičkih serija. Ova fotografija je snimljena u njegovom ateljeu u Kijevu.

Osim toga, ova situacija utiče na društvo općenito, jer postoji mnogo ljudi koji su preživjeli zarobljeništvo i rat. Njih je mnogo, a njihova je trauma jako duboka. To moramo shvatiti i nešto preduzeti po tom pitanju, sistematski i sveobuhvatno.

RSE: Vaš projekt je fokusiran na ozbiljna iskustva, ali na neki način se osjeća pomalo optimistično. Uzmimo za primjer priču o svešteniku Vitaliju Paraskunu. Držali su ga u podrumu u brutalnim uslovima, ali je ipak pronašao snagu da propovijeda svojim kolegama. Kasnije je pronašao snagu da ostavi prošlost iza sebe i krene dalje.

ŠU: Moja serija govori o preživjelima, a ne o žrtvama. Ti ljudi su preživjeli, tako da je to projekat sa pozitivnom porukom. Njegov je cilj započeti diskusiju o traumatizaciji našeg društva. Naravno da se u ovom projektu radi o vrlo jakim ljudima koji su pronašli unutrašnje resurse za život bez ikakve podrške vlade. To je pozitivna strana.

Sveštenik Vitalij Paraskun pokazuje fotografiju sebe snimljenu ubrzo nakon što je pušten poslije torture koja je trajala 199 dana u hladnom podrumu punom štakora. Kaže da ne zamjera svojim mučiteljima. Sretan je što je u zatvoru nagovorio četvero ljudi da postanu vjernici.

Moja serija prikazuje Španca koji je u zatvoru proveo mjesec dana. Rekao je da je tradicionalan odnos prema žrtvi (…) pogrešan i da se ljudi koji su preživjeli ovo grozno iskustvo ne bi trebali smatrati žrtvama: ne trebaju im naše simpatije.

Mi obično pokazujemo simpatiju kao ritual. Smatramo da ćemo, pošto izrazimo saosjećanje, možda moći nastaviti dalje. Ljudi koji su preživjeli traumatične situacije moraju se poštovati i saslušati. Oni potencijalno mogu dati vrijedniji doprinos od onih koji sebe nazivaju stručnjacima u ovoj oblasti.

Osim toga, imaju dodatna sredstva, neku dodatnu vrijednost, tako da ih ne treba degradirati na žrtve pasivnih potreba. Mogu dati vrlo pozitivan doprinos razvoju društva.

Olga je tražila da ne otkriva svoje prezime, jer se još uvijek plaši za svoj život. Nju su u avgustu 2014. godine u rodnom gradu Alčevsku uhapsili proruski separatisti. Kaže da joj je tri puta u manje od dvije sedmice prijetila egzekucija. Jednom su joj, kako kaže, njeni otmičari stavili granatu ispod majice. Deset dana kasnije, prijateljica je uspješno pregovarala o njenom puštanju.

Šu kaže da su je sastanci sa bivšim zatvorenicima promijenili.

“Postajete pažljiviji prema drugima jer nikad ne znate, možda su i oni preživjeli strašno iskustvo”, kaže ona.

5

avatar
1000
3
2
0
 
5
Sihtifela FajtcrnogorkaSamoJApetarTitograd
NAJNOVIJI NAJSTARIJI POPULARNI
Sihtifela Fajt
Gost
Sihtifela Fajt

Separatisti su najgora sorta! Žele da rasparčavaju svoju zemlju i od nje prave bananicu od države! Putine hapsi takve!

SamoJA
Gost
SamoJA

Tesko si ga tome koga rusije brani a amerika hrani

crnogorka
Gost
crnogorka

a jos teze i gore tome koga rusije brani a srbija hrani

Titograd
Gost
Titograd

Neka je vjecna majka Rusija!

petar
Gost
petar

Jao ti uglavu

Send this to a friend