Francuska i politika: Zašto je Emanuel Makron kažnjen na izborima

U aprilskoj noći kad je Emanuel Makron ponovo izabran za predsjednika, svi su primijetili neobičnu, svedenu atmosferu koja ga je okruživala. Nije bilo širokih osmjeha, nije bilo trijumfalnog govora punog nade. Bilo je to kao da je već znao da slavlje neće biti primjereno. Dva mjeseca kasnije, vidimo da su njegovi slavni politički instinkti ponovo bili savršeno tačni.

Bio je u pravu što je bio oprezan.

Ta pobjeda zaista je bila vrhunac, ali on je odmah prepoznao njenu depresivnu, implicitnu poruku – od vrhunca može da se krene samo u jednom smjeru, a to je nadole.

Rezultati parlamentarnih izbora u nedjelju potvrđuju da će ovaj drugi mandat biti potpuno drugačiji u odnosu na prvi – Makron odaje utisak kažnjenog i značajno oslabljenog vođe.

Umjesto da može da se osloni na (i stoga praktično ignoriše) poslušne poslanike, predsednik se sada suočava sa Nacionalnom skupštinom koja ne može da garantuje prolazak njegovih reformi.
Sa stotinak poslaničkih mjesta manje – relativnom i ne više apsolutnom većinom – nekada nepobjedivi šef države biće prisiljen da pregovara sa opozicijom, najviše sa konzervativnim Republikancima (LR).

Po nekim pitanjima oni će sarađivati – na primjer, podizanje starosne granice za odlazak penziju na 65 godina – ali njihova podrška imaće svoju cijenu.

I to što će zavisiti od LR-a imaće neizbježne posljedice po Makronovu navodnu centrističku vladu koja će početi da djeluje uznemirujuće desničarski.

Čak i okviru njegove vlastite koalicije, predsjednikov položaj biće manje siguran.

Zbog toga što po ustavu ne može da služi treći mandat, pitanje njegovog uspjeha ostaje otvoreno.

U nekom trenutku možemo da očekujemo od saveznika poput bivšeg premijera Eduarda Filipa, koji komanduje zasebnom frakcijom poslanika, da započne napade.

Ali najočigledniji izazov predstavljaće svježe oživljena opozicija.

I to ne konvencionalna opozicija, već nova lijeva koalicija kojom dominira mladi, radikalni priliv pristalica Žan Lika Melanšona, i (iznenađenje večeri), masovni novi kontingent krajnje desnice.

Ovaj manevar sa dva boka krajnjih ekstrema uradiće sve što može da osujeti usvajanje novih reformi kao što je starosna granica za odlazak u penziju i, osokoljeni novim legitimitetom, neće oklijevati da pozovu na ulicu kad god im to bude bilo potrebno.

„Francuskom će se veoma teško vladati“, kaže analitičar i anketar Žerom Forke.

Tvorac vlastitih problema

Ima mnogo onih koji smatraju da je Makron tvorac vlastitih problema.

Nije uspio da iskoristi zamajac koji je pružila njegova predsjednička pobjeda i pokuša da osvoji novu većinu u parlamentu.

Jedva da je vodio kampanju i čekao je nedjeljama prije nego što je postavio premijera – Elizabet Born – čiji nesumnjivi talenti ne mogu da nadoknade njenu slabu komunikaciju sa glasačima.

Bilo je i loših medijskih momenata, kao što su ministar optužen za silovanje i fijasko fudbalske utakmice na Stad de Fransu – kad je njegova vlada naširoko doživljena kao da okrivljuje navijače Liverpula da bi odvratila pažnju od prave sramote večeri – lokalnih delinkvenata.

Forke vjeruje da je to moglo da navede neke glasače da odaberu Nacionalni savez Marin Le Pen, za koju su do ove večeri najoptimističnije procjene bile oko 40 poslaničkih mjesta – polovina onoga što su stvarno osvojili.

Možda je upravo te nedjelje 24. aprila, kad je saznao da je osigurao drugi mandat, Makron osjetio neprijatni balast svog položaja. Tako je u svakom slučaju izgledalo.

Jeste, osvojio je još pet godina – ali istorija drugih mandata u Petoj Republici nikad nije bila sjajna.

I jeste, imao je većinu Francuza iza sebe – ali više kao rezultat odbacivanja drugih nego iz ljubavi prema njemu samom.

Bilo je to kao da je još tada znao da je najbolje prošlo.