Napetost između Ankare i Atine popušta. Ipak, sukob je duboko ukorijenjen u istoriji obiju zemalja. U isto vrijeme, na ostrvu Kastelorizo, na samoj granici Grčke sa Turskom, imaju i drugih briga.
Kada Cikos iz svog restorana pogleda na istok on vidi kopno Turske. Njegovo ostrvo Kastelorizo, zajedno s obalom kod turskog gradića Kaš dio je istog zaliva. Najbliži grčki grad je Rodos, glavni grad istoimenog ostrva. Udaljen je dobra četiri sata vožnje brodom. Logično je zato da oko 150 stanovnika tog grčkog mjestašca u kupovinu odlaze idu u komšiluk u Tursku – ili da tamo pogledaju čega ima ili samo da popiju kafu.
Tamo je Cikos i upoznao svoju suprugu. Vjenčali su se u Turskoj. Svakog ljeta odlaze u Kastelorizo gdje drže restoran, a zime provode u Kašu. “To je prvi takav brak u našem komšiluku“, kaže Cikos.
Do prije nekoliko dana, nedaleko od tog ostrva plovio je turski istraživački brod „Oruč Reis“. Bio je u pratnji turskih ratnih brodova, a svi oni su bili okruženi grčkom ratnom mornaricom. Prije nekoliko nedjelja dva broda su se sudarila – grčki mediji su to nazvali „vreli incident“.
Atina i Ankara međusobno se optužuju za sukob. Upravo od takvih incidenata strahuju stanovnici Kastelorizoa. Tu niko ne želi rat s drugom stranom: „Mi smo prijatelji i kao porodica“, kaže Cikos.
Trenutno im ipak to nije najveća briga, jer odavno su se navikli na napetosti s Turskom. Iako je ove godine možda gore nego inače, pravi problem je ipak – pandemija: „Prije korone smo imali vrlo intenzivne odnose. Svakog dana su saobraćali brodovi kojima smo mi išli u Kaš ili su ljudi iz Kaša dolazili kod nas. I generalno se može reći da mi na stvari gledamo slično. Nas kao ljude ništa ne dijeli“, kaže Cikos.
Medijska eskalacija
Mnogi na Kastelorizou su ljuti zbog toga kako se o sukobu izvještava u medijima. U svakoj državi su mediji drugačiji, i možda su, kaže Cikos, turski malo agresivniji – ali ni grčki ne doprinose popuštanju napetosti. Naprotiv: „Jedna televizijska ekipa snimala je mimoilaženje jednog grčkog i jednog turskog broda, i prikazala to kao novi incident u kojem brodovi umalo da su se sudarili. A u stvari se ništa nije dogodilo.“
Niko na ostrvu ne sumnja da sukob postoji. S tim se oduvijek živi – i u Kastelorizou i na drugoj strani u Kašu. Ali bez izraza neprijateljstva. Medijsko preuveličavanje sukoba nema veze sa životom tamošnjih ljudi: „Ono što gledamo na televiziji, nije tačno“, kaže vlasnica restorana Nista Kontu. Njoj je, zbog korone, ovo najgora sezona u posljednjih nekoliko godina. A s obzirom na to da sad i mediji plaše ljude, ona se brine i za ovo malo gostiju. „Naše ostrvo je sigurno“, tvrdi gostioničarka.
Više politički nego pravni spor
Gotovo 400 godina je Grčka bila dio Osmanskog carstva. Stvaranje današnje Turske i republike Grčke bio je proces pun krvavih bitaka s mnogo žrtava na obje strane. Rivalitet s istočnim susjedom, staro neprijateljstvo između pravoslavno-hrišćanskih Grka i islamskih Turaka je – ne samo zato što se to tako uči u školama – duboko u glavama ljudi. Tek sporazumom u Lozani 1923. godine uglavnom su utvrđene današnje državne granice.
Aleksandros Saris rođen je u Atini, a predaje međunarodno pravo na Univerzitetu Amsterdam. Težište njegovog interesovanja je međunarodno pomorsko pravo. Zabrinjava ga situacija na istočnoj granici njegove domovine: „Erdogan govori o ’granicama svog srca’. Ali to nema ništa s pravim granicama. Pretpostavljam da on misli na granice Osmanskog carstva.“
Ali dok retorika turskog predsjednika narasta, privreda njegove zemlje drastično opada. Vrijednost turske lire pala je u bezdan. Da li vojni sukob stiže u pravom trenutku? „Ako se ne varam, postoji teorija po kojoj se ekonomija ne zasniva na miru, već na ratu. Možda su sve te ratne igre pokušaj da se pobijedi bar u ekonomskom ratu“, kaže Saris.
Ništa nije nerešivo
Kao stručnjak za pomorsko pravo, Saris u stvari u sukobu Turske i Grčke gotovo uopšte ne vidi neki pravni problem: „Pomorsko pravo je jedan od djelova međunarodnog prava u kojem ima najmanje zagonetki. Ono je veoma pomno analizirano i dobro obrađeno međunarodnom sudskom praksom. Ima veoma malo sivih zona i većina njih se odnosi na sporove dalje od 200 nautičkih milja od obale.“ Sukob u Egejskom moru nije nešto novo za to pravo: “Šta god da je tamo problem, na drugim mjestima je to već riješeno”, kaže Saris.
Sve je samo stvar pregovora. Ali da bi oni bili uspješni, obje strane moraju da prihvate pravne okvire. U ovom slučaju su turski i grčki ugao gledanja potpuno različiti. Atina se poziva na Konvenciju o pomorskom pravu UN iz 1982. godine prema kojoj svako pojedinačno ostrvo ima svoju sopstvenu ekonomsku zonu. To bi u velikoj mjeri ograničilo turske pretenzije na moru. Turska nije potpisala tu Konvenciju i tvrdi da ona ne može da se primijeni u Egejskom moru.
„Turska sa jedne strane to pravo primjenjuje u Crnom moru, gdje je proširila svoj suverenitet na 12 nautičkih milja, ali kada je riječ o Egejskom moru, Ankara misli da ne mora da se pridržava tog pravila“, konstatuje Saris.
Nakon što je istraživački brod „Oruč Reis“ napustio sporno područje u istočnom Sredozemlju, napetost je popustila. Saris tu sad uočava prostor za pregovore i na turskoj strani: „Turska je primorska zemlja i ne mogu joj se oduzeti njena prava. Ona ima pristup Egejskom, Crnom i Sredozemnom moru. Ona ima svoja prava, ali pitanje je kako ih sprovodi. U slučaju primorskih država ili susjednih zemalja, krajnje granice ne mogu biti realizovane onako kako ih određuje pomorska konvencija zato što nam dovoljno prostora ili se pretenzije preklapaju.“ Mora se dakle postići dogovor, a ne smije se prijetiti silom.
Saris se ne bi čudio kada bi ubrzo počeli pregovori između dviju država, uprkos trenutnom stanju: „U istoriji je često bilo tako da se prvo stvore napetosti, prije nego što počnu pregovori.“ Tu želju dijele i stanovnici ostrva Kastelorizo. Uostalom, njima je potrebna pomoć kako bi, nakon ovog ljeta sa koronom, ponovo stali na svoje noge. Dodatni problemi stvarno im nisu potrebni.
