Hoće li se eurozona stvarno raspasti i slijedi li krah eura?

Politička neizvjesnost, teoretski moguća pobjeda Marin Le Pen koja zagovara povratak franka na skorim predsjedničkim izborima u Francuskoj i ignorantski stav nove američke administracije prema institucijama EU, zaoštrili su pitanje hoće li se raspasti EU.

Korist od raspada EU

Nakon prvih deset godina velikoga uspjeha eura, kriza u Grčkoj otvorila je pitanje smisla postojanja eurozone. Kako je moguće da tako različite države kao što su Njemačka i Grčka imaju istu valutu? Ne bi li Grčka izašla iz krize da vrati drahmu i dopusti da njena vrijednost padne? Isto možda važi za još neke zemlje evropskog juga.

Upravo objavljena studija istraživačkog sektora Dojče banke pokazuje da istorijski odnosi cijena među zemljama članicama evropodručja ne pokazuju velika odstupanja od ravnoteže. Analitičari Dojče banke uzeli su u obzir dugoročne odnose cijena među državama iz razdoblja koje je prethodilo uvođenju eura, 1980. – 1998. Posmatrali su promjene cijena od tada do danas i zaključili da u eurozoni nema većih odstupanja od ravnoteže.

One se kreću do +/- 10 odsto ili 15 odsto u ekstremnim slučajevima. Istorijski gledano, i tih 10-15 odsto nijesu značajna odstupanja čijom bi se korekcijom mogli rješavati dugoročni razvojni problemi pojedinih zemalja. Koristi od raspada europodručja, koje proizlaze iz prilagođavanja cijena, mogle bi biti srazmjerno male.

Troškovi raspada EU

S druge strane, analitičari smatraju da bi troškovi bili izvjesni i veliki. Došlo bi do smetnji u sistemu međunarodnih plaćanja. U evropskom bankovnom sistemu, koji je dostigao vrlo visok stepen integracije, pojavile bi se pukotine.

Tokovi kapitala među državama bi se smanjili, vjerovatno za duže vremensko razdoblje. Nove valute na jugu mogle bi doživjeti ozbiljan pad, sve do dramatičnih 70 odsto, koliko procjenjuju za Portugal.

S obzirom na smanjenu mogućnost koordinacije ekonomskih politika u slučaju raspada monetarne unije, velike promjene odnosa valuta imale bi još tri negativne posljedice.

Prvo, poremećena očekivanja i neizvjesnost u pogledu funkcionisanja novih institucionalnih i političkih odnosa pogodovale bi buđenju inflacije i daljoj deprecijaciji valuta. Životni standard građana bio bi ugrožen. Zbog toga je upitno da li bi buduća njemačka valuta uopšte aprecirala nakon raspada. Bankovni istraživači procjenjuju da bi vrijednost korpe novih valuta predvođenih novom markom pala u odnosu na dolar.

Drugo, sve zemlje koje su uvele euro, osim Grčke, uživaju nesmetan pristup finansiranju kod Centralne evropske banke koja prihvata njihove državne obveznice kao zalog za monetarne operacije. Procjena je da bi samostalne nacionalne centralne banke mnogih država imale manji kapacitet za refinansiranje od sadašnjeg u okviru europodručja. U njemu mnoge zemlje na neki način posuđuju njemački monetarni kapacitet.

Treće, neizvjesnost i rizik doveli bi do povećanih kolebanja cijena što, dokazano je, ometa međunarodnu razmjenu (pod pojmom međunarodna razmjena ovdje se misli na trgovinu među zemljama članicama).

Svijest o troškovima raspada prilično je raširena, ne samo u poslovnom sektoru i među stručnjacima, nego i među građanima.

Kada je Siriza preuzela vlast u Grčkoj prije dvije godine, građani su poručili da žele manji dug, ali ne i povratak na drahmu. Velika je većina svjesna da pojednostavljena logika “slabija valuta – veći izvoz – manji uvoz”, predstavlja samo manji dio valutne problematike.

Građani južne Evrope pamte padove valuta od 1971. do devedesetih godina prošlog vijeka i zaključuju da im istorijski slabije drahme, lire i pesete (dinari?) nijesu donijele mnogo toga dobrog. Iz istog razloga je upitno koliko će se Marin Le Pen politički isplatiti insistiranje na razbijanju eurozone. Protivkandidat zasad vodi u anketama, piše Jutarnji list.