Livnica Valerija Anisimova napravila je zvona za većinu čuvenih crkava u Rusiji, doprinoseći zvonjavi ponovnog rođenja ruskog pravoslavlja u postkomunističkom periodu, piše redakcija Radija Slobodna Evropa na engleskom jeziku.
Kada je saznao da država gradi ogromnu crkvu izvan Moskve koja kombinuje simbole religije i vojnog ponosa, 63-godišnjak nije mogao mirno da sjedi. Na sastanaku odbora za planiranje najavio je da će on besplatno napraviti zvona.
“Svi najveći projekti koji se tiču zvonika u savremenoj Rusiji učinjeni su uz moj angažman”, rekao je dan nakon što je njegova livnica završila zvono za hram, teško 10 tona. “Nisam mogao dozvoliti da me takav poduhvat mimoiđe.”
Glavni hram ruskih oružanih snaga, koji će postati treći po veličini pravoslavni hram u Rusiji, uzdiže se na šumovitom proplanku s pogledom na Patriotski park – vojno-tematski rekreacijski i izložbeni kompleks koji je Ministarstvo odbrane otvorilo 2016. godine.
Kada za godinu dana bude gotov, 9. maja 2020. godine – na 75. godišnjicu završetka Drugog svjetskog rata – Hram će biti dio raskošnog memorijalnog kompleksa koji spaja rusku pravoslavnu tradiciju s najsvetijom epizodom iz prošlosti zemlje: pobjeda Sovjetskog Saveza nad okupatorskim nacističkim snagama u onome što Rusi nazivaju Velikim otadžbinskim ratom.
Ministar odbrane Sergej Šojgu, koji je zaslužan za izvornu ideju, naredio je da svaki kvadratni metar katedrale bude simboličan.
Anisimov je jedan od stotina preduzetnika, umjetnika i dizajnera koji učestvuju u monumentalnom građevinskom projektu koji se zvanićno oslanja na donacije i slobodnu radnu snagu. No, među onima koji su se angažovali da pomognu u oživljavanju vizije ministra Šojgua ima i onih koji su zabrinuti zbog militarističkog tona projekta i poruke koju on šalje. I unutar pravoslavne crkve – čije je rukovodstvo aktivno uključeno u planiranje – postoje strahovi da je nakon decenija represije od strane sovjetske vlade, institucija postala upletena u ideološku ofanzivu svog nasljednika.
“Ovo je pretjerano vulgarna uključenost crkve u militarizam i državne poslove”, rekao je Sergej Čapnin, bivši urednik službenog dnevnika Moskovske patrijaršije. “Mi imamo sekularnu državu i kada (država) pokuša da uključi crkvu u svoje kampanje, očigledno je da se ne radi o vjeri, nego o vladinoj propagandi.”
Ekstravagantnost projekta nije jedini razlog zbog kog se okreću glave.
Ministarstvo odbrane otklonilo je sve prepreke kako bi izvuklo novac od javnosti, no mehanizam prikupljanja sredstava ipak je ostao nejasan. Nije objavljen budžet. A glasine o prisili bacile su tamnu sjenku na projekat.
Kritičari kažu da popularna mobilizacija od koje zavisi projekat – velikodušnost uključenih kompanija, slobodan publicitet potreban za širenje informacija i milijarde rubalja kroz javne donacije – maskira nedostatak iskrenog interesa ruske javnosti koja je sve kritičnija prema građevinskim aktivnostima, s obzirom na to da je u posljednjih godinu dana samo u glavnom gradu izgrađeno 25 crkava.
“Nema popularnog impulsa za prikupljanje novca za crkvu. To je jasna inicijativa odozgo prema dole”, rekao je Aleksandr Golc, vojni stručnjak i urednik časopisa za tekuće događaje na internetu ‘Ježednevni žurnal’. “To je dio napora oružanih snaga da predvode kampanju za novu, rusku ideologiju.”
‘Pomoć čiste duše’
Projekt postaje dio duge tradicije. Od 12. vijeka, Rusija je izgradila crkve u čast vojnih pobjeda: nad mongolskim osvajačima u 14. stoljeću; nad Šveđanima u 18; nad Napoleonovom Velikom armijom u 19. vijeku. One su razbacane po nekadašnjem carstvu, kao podsjetnici na osvajačku prošlost.
Ministarstvo odbrane kaže da će nova crkva biti prva koja je posvećena pobjedi u Velikom otadžbinskom ratu – kamen temeljac savremenog ruskog identiteta. Njeno otvaranje u maju sljedeće godine će biti dio velike proslave godišnjice rata.
U avgustu je ministarstvo pokrenulo neprofitnu organizaciju pod nazivom ‘Voskresenie’ (Vaskrsnuće) kako bi olakšalo prikupljanje sredstava za projekat. Ukupan broj donacija, prema njihovoj internet stranici, prešao je 2,46 milijardi rubalja (32,8 miliona eura) kroz donacije više od 55.000 pojedinaca i kompanija, od kojih su mnogi bili povezani s vojskom i njenim pomoćnim strukturama.
Promotivni bilbordi širom Moskve i državni mediji pomogli su u kampanji. Na sajtovima koji su povezani s projektom, desetine javnih ličnosti – pjevači, sportisti, zakonodavci i pro-kremljanski novinari pojavljuju se u video klipovima koji pozivaju javnost da da priloge.
“Pozivam sve da pomognu što je više moguće, čiste duše, ne očekujući nikakvu zahvalnost”, kaže u jednom od klipova istaknuti filmski režiser i šef ruske Unije filmskih snimatelja Nikita Mihalkov. “Ovo bi trebalo da pošalje snažnu, nacionalnu poruku.”
Lista navodnih donatora sadrži “Ko je ko u ruskoj eliti“, koja uključuje Šojgua, oligarha Ališera Usmanova i moskovskog patrijarha Kirila, velike energetske kompanije kao što su LUKoil, Nornickel i AFK Sistema, kao i banke VTB, Gazprombank i Alfa banka. Središnju ikonu crkve platio je sam predsjednik Vladimir Putin, izjavio je njegov portparol Dmitrij Peskov u martu. Odbio je da otkrije sumu.
“Voskresenie” je do sada objavilo jedan finansijski izvještaj na svom sajtu, koji pokriva period od 20. avgusta do 11. decembra 2018. godine i navodi 126 miliona rubalja utrošenih na izgradnju, 932.314 rubalja za svakodnevno poslovanje fondacije i 106.514 rubalja u bankovnim naknadama. Ne uključuje dalje raščlanjivanje troškova. Inače, on pruža detaljan spisak materijala i opreme koji su još potrebni za izgradnju, uključujući šest buldožera za 20-mjesečni zakup i 20.000 tona cementa.
Svetlana Žemčugova, portparolka sajta ‘Voskresenie’, nije htjela da iznese detaljan budžet projekta, koji nije objavljen u javnosti. Ni kompanija koju je navela kao glavnog izvođača, Glavno odjeljenje vojne infrastrukture, nije to učinilo.
Maksim Pastukov, portparol kompanije, rekao je da “budžet Hrama dolazi iz donacija, a to nije samo novac”. On je naveo načine na koje su ruske kompanije pomogle, navodeći da je proizvođač oružja ‘Kalašnjikov Koncern’ dao zalihe crvene cigle za unutrašnje zidove hrama.
Prinudne donacije?
Međutim, izgleda da neki izvještaji potkopavaju tu tvrdnju.
U decembru, vojni obveznik u Habarovsku, regionu Dalekog istoka Rusije, rekao je za lokalne vijesti da su on i kolege u njegovoj vojnoj bazi bili primorani da “doprinesu” 500 rubalja (sedam eura) od svake svoje oskudne plate za projekat.
“Svim komandirskim sekcijama rečeno je da prikupe donacije od svojih podređenih prema spisku imena. To uključuje čak i one drugih vjera”, rekao je za portal DVHAB vojni obveznik koji je tražio da ostane anoniman.
Četiri dana kasnije, u intervjuu za nezavisni TV kanal Dožd, novinarka DVHAB-a Marina Emelijanenko je rekla da je taj vojni obveznik, koji je ateista, odlučio da progovori nakon što je vidio način na koji su njegovi vršnjaci bili primorani da daju doprines.
“Plate regruta su direktno vezane sa njihovim ponašanjem”, rekla je Emelijanenko.
Ako bi zviždač izašao u javnost sa svojim navodima, spomenula je njegov zahtjev za anonimnost, “jednostavno bi ga lišili bonusa i njegova porodica bi ostala bez sredstava za život.”
Vojni obveznici u Habarovsku nisu odgovorili na upite na društvenim medijima, iako je jedan za RSE izjavio da nije ovlašćen da raspravlja o toj temi.
Oleg Utemov, bivši vojnik u Habarovsku, opisao je novinske izvještaje kao “lažne vijesti”.
“Služio sam više od 25 godina i u stalnom sam kontaktu s ovdašnjom vojnom zajednicom. I vjerujte mi, nema osnova za to”, rekao je Utemov telefonom.
On smatra da je razočarani vojnik jednostavno odlučio da diskredituje svoje kolege.
“Ljudi koji su povrijeđeni sistemom su svuda”, rekao je on.
I Ministarstvo odbrane odbacilo je sve navode o prinudnim donacijama. One se daju “u potpunosti na dobrovoljnoj osnovi i pojedinačno od svakog vojnog obveznika”, navodi se u tadašnjoj izjavi.
Žemčugova iz ‘Voskresenija’ takođe je demantovala te izvještaje. “Naše provjere su pokazale da slučajevi prisilnih donacija za izgradnju nisu potvrđeni”, rekla je ona.
Dodaje da je pozivni centar ove organizacije primio više od 120.000 poziva, ali niti jednu žalbu u vezi sa kampanjom za prikupljanje sredstava.
Kako je bronza izlivena
Jednog nedavnog petka, na jugu Rusije, tečna bronza zagrijana na 1.200 stepeni Celzijusa prelila se iz ogromnog lonca u prostor između dva glinena kalupa stvarajući zeleni plamen koji se uzdizao skoro dva metra iznad vrtloga mase rastopljenog metala.
Poslije toga, radnici su stavljali vreće uglja na zgusnuti kalup, da bi spriječili prebrzo hlađenje. Nedjelju dana kasnije, donijeli su najveće od 18 zvona naručenih za vojnu crkvu.
Za Anisimova, koji je bio dio divljeg kapitalizma ruskih post-sovjetskih godina, projekat ovog hrama je poslovni, čist i jednostavan.
On je osnovao svoju livnicu zvona 1989. godine – kada je SSSR bio u smrtnim mukama – i koja je ubrzo postala najveća u Rusiji. Njegova zvona zvonila su u najpoznatijim ruskim pravoslavnim crkvama, od katedrale Hrista Spasitelja u Moskvi do sjajnih parohija koje dotiču ostrvski manastir Valaam.
Kada je 2008. godine Univerzitet Harvard vratio Rusiji set od 18 zvona koje je američki filantrop spasio od uništenja na vrhuncu Staljinovog velikog terora, Anisimova livnica je raspoređivala zamjenska zvona za škole.
I to je bio vrhunac u poslovanju. Godišnja proizvodnja se skoro prepolovila od 2014. godine, s 200 na 120 tona bronze, u kontekstu ekonomske krize izazvane padom cijena nafte i zapadnim sankcijama koje su Rusiju pogodile zbog invazije na Ukrajinu.
Dakle, za Anisimova, ugovor s Ministarstvom odbrane je sporazum koji donosi dobit. Ministarstvo je obezbijedilo 22 tone zvona bronze (mješavinu bakra i kalaja), a njegova livnica obezbijedila je opremu i radnike. Zauzvrat je dobio određeni ugled i značajan publicitet.
“S naše tačke gledišta, ovo je još jedan značajan, zgodan projekat u koji se treba uključiti”, rekao je on. “I to je prepoznato zato što ovo radim kao poklon zemlji.”
Nova ideologija?
Otac Roman Ogrizkov je oprezniji. Kao direktor Centra za zvonike u moskovskom manastiru Danilov, sjedištu Moskovske patrijaršije, Ogrizkov je nadgledao tim umjetnika koji su pomogli u dizajniranju Anisimovih zvona. Radeći u saradnji sa Studiom za vojnu umjetnost Grekov, ukrasili su ih otiscima pravoslavnih ikona i prizora koji veličaju pobjedu iz Drugog svjetskog rata.
U jednom intervjuu, Ogrizkov je priznao svoj osjećaj nelagode zbog učešća crkve u projektu koji se može koristiti za promovisanje militarizma i izokretanja sjećanja na rat.
Tema Velikog Patriotskog rata postaje svojevrsna marka i mislim da to nije potpuno etično”, rekao je on. “Čini se da je to dio ideologije.”
Takva zabrinutost se proširila u julu, kada je Ministarstvo odbrane pokrenulo svoju Glavnu vojno-političku upravu, odjeljenje zaduženo za promovisanje imidža vojske i uvođenje vojnih vrijednosti u rusko društvo. Andrej Kartapolov, direktor odjeljenja, rekao je za vojni dnevnik ‘Vojno-industrijski kurir’ da se nada da će Rusija prihvatiti novu ideologiju zasnovanu na “duhovnosti, etatizmu i patriotizmu”.
Golc, vojni ekspert, crkveni projekat vidi kao jasan znak o postojanju potražnje. I pošto to ostaje tabu u post-sovjetskoj Rusiji, da se ideologija temelji na političkoj partiji ili sistemu, rekao je on, vojska je izabrala Pravoslavnu crkvu “kao nosioca te ideologije”.
Projekat vojnog hrama je prvo iskustvo Ogrizkova u radu s ruskom vojskom. On je rekao da su njegove početne zabrinutosti ublažene nakon sastanka sa Šojguom – otišao je uvjeren da se kompleks u Patriotskom parku neće koristiti za zloupotrebu sjećanja na rat.
“Razgovarao sam s ljudima koji su uključeni u ovaj posao, onima koji su u njega ugradili svoje duše”, rekao je on. “I vjerujem da se nismo izmakli od umjerenosti, koja omogućava da zvono ostane simbol mira i Jevanđelja.”
Ali još ima sumnje.
“Koliko ja znam, nema scena bitaka, nema političkih propovijedanja”, rekao je on, govoreći o dizajnu zvona. Zatim je zastao, dodajući: “Barem se nadam da je tako.”
Mnogi u Pravoslavnoj crkvi su izrazili sličnu zabrinutost.
Đakon Andrej Kuraev, pravoslavni misionar koji otvoreno izražava svoje mišljenje, rekao je u septembru za RSE da je “crkva djelotvorna jer prilično tačno odražava modernu epohu. Carstvo u kamuflaži, pompeznost zbog pompeznosti.”
Prema Čapninu, bivšem uredniku službenog dnevnika Moskovske patrijaršije, reakcija protiv projekta je dio šireg osjećaja razočaranja koji narušava autoritet patrijarha Kirila među sveštenicima. Postoji ljutnja zbog birokratskog opterećenja sveštenika i značajnog povećanja “crkvenih poreza”, rekao je on, koji usmjeravaju novac iz pokrajinskih crkava u Moskovsku patrijaršiju.
Ali, i možda najštetnije, rekao je on, Ćirilova odluka da se svrsta s Kremljem tokom aneksije Krimskog poluostrva 2014. godine i njegova naknadna podrška separatizmu koji podržava Rusija, bili su ključni u događajima koji su utrli put Pravoslavnoj crkvi Ukrajine u uspješnoj kandidaturi za nezavisnost od Moskve.
“Gubitak Ukrajine”, prema Čapninu, je ono što je za sveštenstvo posebno gorka tema. Usred šireg saveza između crkve i države, Glavni hram oružanih snaga rizikuje da postane otjelotvorenje militarističkog duha koji upravlja državom i kojem se sada sveštenici protive.
“To je na neki način spomenik agresivnoj politici Kremlja posljednjih godina: rat s Gruzijom, vojni sukobi u Ukrajini i Siriji”, rekao je Čapnin. “Sve ovo ide u vojni patriotizam koji crkva, na zvaničnom nivou, sada bezrezervno podržava.”
‘Djed je napravio zvona’
U utorak popodne krajem aprila, Patriotski park je bio napušten. Na tenkovima, raketnim nosačima i oklopnim vozilima nije bilo turista. Osoblje u praznim suvenirnicama pripremalo se za priliv posjetilaca u junu za izložbu ‘Vojska 2019’, koja će pokazati najnaprednije rusko oružje i vojnu opremu.
S druge strane prostranog parkinga, 60 kilometara duž Minskog autoputa u smjeru od Moskve, i daleko od bilo kakvih urbanih centara, unutrašnji zidovi od crvenih cigli Glavnog hrama ruskih oružanih snaga bili su vidljivi kroz drveće. Mala grupa radnika stajala je i raspravljala o izgradnji na zemljanom putu koji je vodio do gradilišta.
U međuvremenu, u Anisimovoj livnici, uklonjeni su kalupi koji su oblagali sloj rashlađene bronze kako bi se otkrilo spektakularno zvono koje će zauzeti mjesto unutar zvonika Hrama. Jednom instaliran, on će visiti iznad ulaznih stepenica popločanih istopljenim topovima oduzetih od nacista i pravoslavne ikone naslikane na platnu izrezanom iz drvene kočije iz 18. vijeka izvađene iz rijeke Neve u Sankt Peterburgu.
Na obodu crkvenih površina biće izložena lica 33 miliona vojnika – hrišćana, muslimana, Jevreja, ateista – podijeljenih na 1.418 sekcija za svaki dan Velikog otadžbinskog rata.
Anisimov posao, kap u okeanu ruskog najznačajnijeg javnog projekta, je završen.
“Ja sam pragmatična, osoba na zemlji, ograničena protokom vremena i razumijem što će se izroditi iz ovog projekta”, rekao je preko telefona. “Ali takođe znam da će moja djeca i unuci u budućnosti gledati ovu crkvu i reći: Djed je napravio ta zvona, kao dar naciji.”
