Evropa

Ima li Rusija adut za mirno rješenje krize u Ukrajini?

Foto: Al Jazeera

Situacija u Kazahstanu i tenzije oko Ukrajine pokazale su da je Rusija spremna brzo i organizovano vojno da djeluje, a istovremeno je činjenica da posjeduje i naprednije rakete od SAD-a dovelo do toga da će Vašington i dalje pokušavati da odugovlači pregovore u kojima Moskva traži garanciju da se NATO neće širiti na istok, ističe Bogoljub Lacmanović, vanjskopolitički analitičar i bivši dugogodišnji dopisnik iz Moskve, te osnivač Centra za međunarodne analize u Zagrebu,

U razgovoru za Al Jazeeru objašnjava šta se desilo u Kazahstanu, centralnoazijskoj zemlji i bivšoj sovjetskoj republici, u kojoj je početkom januara došlo do protesta i nemira čiji je povod bio poskupljenje cijena goriva. To se brzo pretvorilo i u protest protiv Nursultana Nazarbajeva, prethodnika predsjednika Kasim-Žomarta Tokajeva, koji je zadržao političku moć uprkos tome što je dao ostavku 2019. nakon gotovo tri decenije vladavine.

“Ta pobuna, odnosno taj sukob u Kazahstanu – jer to nisu bile mirne demonstracije budući da mirni demonstranti ne osvajaju aerodrome i novinske redakcije, ne pucaju iz automata i iz snajpera – to se desilo iz netrpeljivosti među klanovima. U tim srednjoazijskim republikama uvijek se ta finansijska moć dijelila među klanovima, tako i u Kazahstanu, gdje ima više tih klanova, i među njima je došlo do nezadovoljstva. Ova pobuna je išla protiv klana Nazarbajeva. Međutim, to je išlo i na rušenje Tokajeva, ti krvavi nemiri u kojima je ubijeno i desetak policajaca i mirnih građana može se kvalificirati kao pokušaj državnog prevrata.”

Lacmanović objašnjava da, iako je Kazahstan bogat i naftom i plinom, društvo je duboko podijeljeno, te postoje siromašni i bogati krajevi.

“Bogatstva su kod klanova, odnosno njihovih vrhuški, a one su opet nezadovoljne ako neko drugi uzima dio kolača. Tu se krije sukob elita. Vjerovatno se počela stvarati elita Tokajeva, a prije toga je stvorena elita oko Nazarbajeva, a ima i drugih koji teže vlasti.”

Mirovne snage Organizacije Ugovora o kolektivnoj sigurnosti (ODKB), saveza bivših sovjetskih republika, došle su u Kazahstan na poziv Tokajeva, a u operaciji su učestvovali vojnici iz Rusije, Bjelorusije, Armenije, Kirgistana i Tadžikistana.

“To je ‘istočni NATO’, i to nije bila intervencija samo Rusije, i legitimno su došli jer ih je legitimni predsjednik pozvao, a države tog saveza imaju obavezu da štite svoje članice. Bilo je potpuno jasno da će Vladimir Putin reagirati kao što je reagirao. Nakon ruskog angažmana u rješavanju azerbejdžansko-armenske krize oko Nagorno Karabaha, ovo je već sada treći slučaj gdje se pokazuje kako su specijalne snage Rusije izuzetno uvježbane i brzo reagiraju. Uplašile su i Zapad tom svom brzinom, jer nije lako prebaciti toliku količinu tehnike i ljudstva u tako kratkom roku”, kaže Lacmanović.

Dodaje da se situacija u Kazahstanu ne može porediti sa onom u Ukrajini 2014, kada se govori o poziciji Rusije, jer ono što se desilo u Kazahstanu ni u jednom trenutnku nije bilo označeno kao antiruska pobuna.

“A ni vođe organizacije pokušaja državnog prevrata nisu objavile svoj politički program. I do sada nije razjašnjeno sudjelovanje u tim nemirima stranih terorista. Međutim, gledajući politički i pretpostavljajući da bi možda ishod od prevrata mogao biti da Kazahstan okrene leđa Rusiji, onda se može uspoređivati. Međutim, nemamo nijedan dokaz za to da su te akcije bile antiruske.”

Širenje NATO-a na istok

Pregovori SAD-a i Rusije u Ženevi i sastanak Vijeća NATO-Rusija u Briselu održani su u vrijeme strahovanja Kijeva i Zapada da gomilanje ruskih snaga blizu Ukrajine nagovještava rusku invaziju na tu zemlju. Rusija, koja je 2014. pripojila ukrajinski poluotok Krim nakon referenduma, negira da planira napad na Ukrajinu, ali je upozorila Zapad da širenje NATO-a na tu i druge bivše sovjetske zemlje predstavlja “crvenu liniju” koja se ne smije preći.

Washington i njegovi saveznici odlučno su odbacili zahtjev Moskve za davanje sigurnosnih garancija o neširenju NATO-a, ali su se dvije strane složile da ostave otvorena vrata za dalje razgovore o kontroli naoružanja i mjerama izgradnje povjerenja.

“Zapad želi da te pregovore za javnost pretvori o razgovore o Ukrajini i ukrajinskoj krizi, a razgovaralo se isključivo o dokumentu koji su Rusi predali američkoj strani i NATO-u, a to je da Rusija traži garanciju za svoju sigurnost i traži da se NATO obaveže pismeno da se neće širiti na istok i neće primiti Ukrajinu i Gruziju. To je bio glavni cilj i o tome se pregovara”, kaže Lacmanović.

Dodaje da je pitanje širenja NATO na istok dugotrajno pitanje i kamen spoticanja između Moskve i Washingtona već odavno.

“Svojedobno je Mihailu Gorbačovu obećano da se NATO neće širiti na istok i to je rekao i tadašnji njemački lider Helmut Kohl, kada se dešavalo ujedinjenje Njemačke. Svi su uvjeravali Gorbačova da ne treba nikakav dokument za to, jer nije više bilo Hladnog rata. Međutim, u politici uvijek vladaju interesi, a interesi se mijenjaju kao i ljudi. Bill Clinton je počeo operaciju širenja NATO-a na istok i izvršio je pritisak na tadašnjeg ruskog predsjednika Borisa Jeljcina da pristane na to, jer Rusija je bila slaba i nije mogla dati nikakav otpor jer je više ovisila o američkoj pomoći nego što joj je bilo stalo do geopolitike. Mi imamo sada jednu situaciju koja može ispasti veoma oštra kriza, poput nekadašnje kubanske krize kada je Hruščov postavio rakete na Kubu. Vrlo je teška situacija.”

‘Situacija nikada nije bila napetija’

Lacmanović podsjeća da je kriza oko Ukrajine počela još 2008, na samitu NATO-a, kada je, kako kaže, tadašnji američki predsjednik George W. Bush pokušao da Ukrajinu i Gruziju privuče u NATO, a tada su Francuska i Njemačka istupile protiv toga. Kako dodaje, čuvena je rečenica tadašnje njemačke kancelarke Angele Merkel da Ukrajina ne može biti “ili-ili” nego “i-i”, ne samo zapadna ili samo ruska, nego i ruska i zapadna. Međutim, navodi Lacmanović, sada postoji nova generacija političara koji ne shvataju ozbiljnost i težinu nuklearnog rata.

“Nema garancije, situacija nikada nije bila napetija i lošija nego što je to sada trenutno. Amerika će i dalje pokušavati da odugovlači ove pregovore, jer Rusija je prvi puta u toj povijesti od 1945. godine oružano jača od SAD-a, ona je razvila vrlo moderno oružje, a SAD ne može na to napraviti paritet još četiri, pet godina.”

Ipak, smatra da je taj odnos u oružju adut da će se razumno i mirno riješiti ova situacija.

“Povod za ovo je pokušaj SAD-a da sačuva svoju poziciju hegemona u svijetu, ali ako je svijet poslije raspada SSSR-a bio jednopolarni, sada je tripolarni – tu su Rusija i Kina. Amerikanci tu najviše koriste EU, koju želi zadržati svoju zonu utjecaja i svoje tržište, a s druge strane imamo odnedavno zaoštravanje odnosa SAD-a i Kine. To jedinstvo unutar Zapada nije tako čvrsto, a stara Zapadna Evropa pokušava nekako da balansira. Ona želi sačuvati Evrope kao svoje tržište.”

Pored svega, zaključuje Lacmanović, svijet čeka velika ekonomska finansijska kriza jer će rasti cijene energenata.

Send this to a friend