Evropa

Kazneno psihijatrijsko liječenje u sibirskim zatvorima pod lupom tužioca

Ilustracija

Aktivisti se nadaju da će krivična istraga u Tjumenskoj oblasti razotkriti mračan svijet kaznenih psihijatrijskih “liječenja” u ruskim zatvorima. “Mnogi zatvorenici kažu da bi radije dobili još 10 godina zatvora nego da provedu jednu godinu u zatvorskom psihijatrijskom odjeljenju”, kaže aktivista za RSE.

Osuđenik u zatvoru IK-6 u gradu Tjumen u Sibiru Igor Sovčuk 14. februara se više puta žalio na glavobolju. Pošto su mu je nekoliko puta rečeno da ućuti, čuvari su konačno pristali da ga odvedu u medicinsko odjeljenje. Dobio je injekciju i poslat nazad u ćeliju, piše redakcija Radija Slobodna Evropa na engleskom jeziku.

Skoro odmah mu je pozlilo. Nerazgovjetno je govorio i počeo nekontrolisano da balavi. Pokreti su mu postali nezgrapni i nekoordinisani. Sljedećeg jutra podnio je zvaničan zahtjev da vidi suprugu. Zatvorska uprava je počela da preduzima korake da spriječi taj susret. Zatvorski ljekari su primili Sovčuka u medicinsko odjeljenje i dali mu još jednu injekciju, poslije koje je teško disao i nije mogao da ustane iz kreveta.

Radnik u zatvoru uznemiren slučajem obavijestio je aktivistu za ljudska prava Vladimira Osečkina, koji vodi portal za prava zatvorenika Gulag.net.

Osečkin, kao i obično u takvim slučajevima, podnio je žalbu kancelariji tjumenskog tužilaštva i Federalnoj službi za izdržavanje kazni (FSIN). Osečkin je naveo da je Sovčuku dat haloperidol, jak psihoaktivan lijek koji se koristi za liječenje delirijuma, akutne psihoze, halucinacija, šizofrenije i drugih teških stanja.

Sovčukov slučaj, kažu aktivisti, daleko je od toga da je izuzetak. “Nije tajna da (rukovodstvo zatvora) koristi psihoaktivne ljekove da pacifikuju nezadovoljstvo”, rekla je za RSE Irina Zajceva, stručnjakinja u nevladinoj organizaciji Za prava zatvorenika. “Svaka osoba kod nas može biti zatvorena, proglašena neuračunljivom i prosto uništena. Čula sam za mnoštvo takvih slučajeva”.

Razlika u Sovčukovom slučaju je, međutim, što je lokalno tužilaštvo otvorilo krivičnu istragu o njegovim navodima, za šta aktivisti kažu da je praktično jedinstven primjer u modernoj ruskoj istoriji.

Kancelarija tužilaštva u Tjumenskoj oblasti i zvaničnici zatvora IK-6 su odbili da daju komentar za ovaj članak.

Međutim, Osečkin kaže da zatvorska uprava ne pušta taj slučaj tek tako.

Pošto su tužioci otvorili istragu, Sovčuk je navodno pozvan u kancelariju upravnika zatvora Konstantina Dolgiha, koji je zatvoreniku prijetio samicom i drugim vrstama odmazde ako ne povuče žalbe.

Dolgih je navodno upozorio Sovčuka da bi mogao da dođe u fizički sukob s drugim zatvorenicima ili da izgubi pravo na posjete supruge i troje dece.

“Sedamdeset do 80 odsto zatvorenika koji ulože takve žalbe, povlači ih iz ovog ili onog razloga”, rekao je za RSE Osečkin, dodajući da se žalbe povlače čak i kada osuđenici izađu iz zatvora.

“Plaše se da će im biti data neka droga i da će biti poslati nazad u zatvor”, objasnio je on. “Činjenica je da su policija i zatvorska služba isprepletani i ako osuđenik živi u regionu gdje je bio u zatvoru, biće upozoren”.

Međunarodne osude

Bivši Sovjetski Savez bio je osuđivan u međunarodnoj zajednici zbog upotrebe kaznenih psihijatrijskih “liječenja” disidenata, čije su antisovjetski stavovi smatrani prima facie dokazom mentalnog poremećaja.

Poslije kraha Sovjetskog Saveza, kažu aktivisti, zatvorski zvaničnici su nastavili da koriste zatvorska psihijatrijska odjeljenja kao pogodna mjesta da buntovni zatvorenici budu izdvojeni tokom služenja kazne.

“Veoma je teško da borci za ljudska prava, pa čak i zvaničnici Istražnog komiteta uđu u te jedinice”, rekao je Osečkin. “Ako istražitelj želi da prikupi informacije, mora podnijeti zahtjev bezbjednosnom odjeljenju u FSIN-u. Svi zatvori imaju video kamere i ako neki istražitelji ili tužioci prolaze kroz kontrolne provjere, pravi ljudi će odmah biti obaviješteni. Mogu narediti da se određena ćelija brzo očisti i da određeni zatvorenik bude odveden.”

On opisuje zatvorski medicinski sistem kao “crnu rupu u kojoj pojedinci nestaju – gube razum i sposobnost da misle”.

Tokom predsjedničkog mandata Dmitrija Medvedeva uloženi su određeni napori za poboljšanje situacije. Zatvorsko medicinsko osoblje je stavljeno pod nadležnost medicinskog odjeljenja FSIN-a, umjesto da odgovora lokalnoj zatvorskoj upravi. Ipak, tokom posljednjih nekoliko godina, ta reforma – kao skoro sve Medvedevljeve inovacije – tiho je poništena.

Prije dvije godine pojavio se audio snimak na kojem se čuje kako šef zatvorskog medicinskog odjeljenja u Krasnojarsku Vladimir Eljart psuje i grdi svoje podređene na sastanku odjeljenja.

Između ostalog, čuje se kako govori da je potpuno svjestan da je uobičajena praksa navođenja “otkazivanje srca” kao razloga smrti samo način da se prikrije da je zatvorenik pretučen ili mučen na smrt. Takođe se čuje kako Eljart naređuje ljekarima da ne dijagnostikuju – ili liječe – nove pacijente s tuberkulozom, zato što je zatvorska uprava naložila da se smanji broj slučajeva te bolesti.

Mada Eljartov slučaj ne uključuje psihijatrijska “liječenja”, snimak je jasan dokaz opake veze zatvorske uprave i medicinskog osoblja. Eljart je otpušten zbog skandala, ali FSIN nije priznao da postoji sistemski problem.

Aktivistkinja Zajceva kaže da problem dodatno komplikuje to što su mnogi ljekari koji rade u zatvorima “izgubili svoje licence ili su falsifikovali kvalifikacije”.

Osečkin se prisjetio skandaloznog slučaja u moskovskom zatvoru Butirka iz 2012.

“Imaju specijalnu zgradu koju zovu ‘mačja kuća’ zato što se zatvorenici doslovno penju uza zidove”, rekao je on. “Članovi tamošnjeg osoblja su nam rekli da čuvari dovode ‘neugodne’ zatvorenike ili zatvorenike koji se žale i nalažu ljekarima da lažiraju njihove dokumente. Naša nezavisna istraga je ustanovila da su ljekari često pod potpunom kontrolom čuvara. Zatvorenici su podvrgnuti legalizovanom mučenju zato što ljekari pišu da je zatvorenicima potreban određeni lijek”.

Zbog tog skandala, Butirka je dobila novog upravnika i broj žalbi o dešavanjima u “mačjoj kući” je smanjen.

“To nije zbog nekog humanog poboljšanja”, rekao je Osečkin, “već zato što više nisu htjeli pažnju”.

“Sada koriste bolnice u drugim regionima za zastrašivanje i slamanje zatvorenika”, rekao je on.

‘Pretvoren u biljku’

Natalja Dočinec četiri godine je pokušavala da svog sina Artjema oslobodi iz prisilnog psihijatrijskog zatvora. Artjem – student teološkog instituta – potukao se 2015. s tinejdžerom koji je pio pivo na dječjem igralištu ispred zgrade. Tinejdžerov mali prst je polomljen i policija je otvorila krivični slučaj protiv Artjema uz optužnicu za “namjerno nanošenje teških tjelesnih povreda”.

Dočinec je rekla da je njen sin imao “nervni slom” pod pritiskom policije.

“Plašila sam se za svog sina i sama sam ga odvela u psihijatrijsku bolnicu u Omsku”, rekla je za RSE. “Nije izlazio zato što je sud naložio prinudno zatvaranje”.

Ona kaže da je njen sin tučen i da je dobijao pretjerane doze ljekova tokom boravka u toj ustanovi.

“Kada sam ga posjetila prvi put, nisam mogla da ga prepoznam”, rekla je ona. “Taj mladić, koji je bio sportista, jedva se kretao. Glava mu se tresla. Ne znam kakve su mu injekcije davali”.

“Sada Artjem više ne želi da živi i odbija da jede”, dodala je ona.

Aleksandar Bjelov je bivši zatvorenik u OIK-36 u Krasnojarsku. Pušten je 2017. i tužio je regionalni ogranak FSIN-a zbog korišćenja kaznenog psihijatrijskog “liječenja” i zbog uskraćivanja neophodne ljekarske njege. On je rekao da je imao tuberkulozu dok je bio u zatvoru i da su zatvorenici koji nisu imali tu bolest često bili primoravani da dijele ćeliju s njim kao način da se zastraše.

“Takva praksa i danas postoji”, rekao je za RSE.

Bjelov je rekao da je njegovo liječenje u jedinici za tuberkulozu bilo toliko neadekvatno da je potpisao dokument s pristankom da bude prebačen u psihijatrijsko odjeljenje.

“Do početka nove godine, postao sam biljka”, rekao je on. “Nisam mogao da podignem ruku i hrana mi je ispadala iz usta. Bio sam u takvom stanju do kraja mog termina u februaru 2018”.

“Pušten sam iz zatvora u šest ujutro i morao sam pješice da idem kući “, dodao je. “Dva mjeseca moja majka je morala da me hrani kašikom i da me kupa. Morao sam da uzimam ljekove da zaustavim drhtavicu”.

Bjelov je rekao da nije podnio krivičnu žalbu zato što je u Rusiji “zatvorenik niko i ništa”.

Send this to a friend