Polovina ljudi u Njemačkoj ne odlazi ljekaru u doba korone, iako bi trebalo. Mnogi izbjegavaju da pozovu hitnu pomoć čak i kada pretrpe srčani ili moždani udar, a to može da bude fatalno. Mjere protiv pandemije otežale su i rad klinika.
Početkom aprila, Tomas S. je imao moždani udar. U Njemačkoj su tada već bile na snazi restrikcije u javnom životu, iz Italije su pristizale dramatične slike sa stanica za intenzivnu njegu sa pacijentima koje je napao koronavirus.
Tomas S. ima 50 godina i spada u rizične pacijente – prije četiri godine je imao srčani udar, ima povišen šećer u krvi, puši i bori se sa prevelikom telesnom težinom.
Kada je odjednom shvatio da ne može da razazna slova kojima je pisao poruke na mobilnom telefonu, u njemu je proradio alarm, no nije htio da ide u bolnicu.
“Tamo su oboljeli od korone i ja sam mogao da navučem sebi i tu bolest”, kaže Tomas za Dojče vele.
I zaista, ima indicija da visok krvni pritisak, dijabetes, astma, rak i drugi ozbiljni zdravstveni problemi mogu da dovedu do teških komplikacija sa koronom. Veliki broj onih koji su umrli imao je takva teška oboljenja prije nego što se zarazio kovidom.
Tomas S. nije jedini koji se plašio da ode ljekaru. Brojke iz aprila pokazuju da se broj onih koji u bolnice dolaze zbog infarkta ili moždanog udara smanjio za 30 odsto.
Ove nedelje su kardiolozi i onkolozi u svojim ordinacijama zabilježili pad broja pacijenata za 50 odsto. Pacijenti su listom otkazivali zakazane preglede jer su se bojali da će se zaraziti koronom u čekaonici.
Brojke iz Njemačke se poklapaju sa brojkama iz drugih zemalja. Međunarodna organizacija za moždani udar je u februaru napravila anketu među ljekarima i bolnicama iz 100 zemalja. Širom svijeta je broj odlazaka lekaru opao za 50 do 70 odsto u odnosu na prošlu godinu.
Svaki minut je važan
“Moždani udar i infarkt su akutni hitni slučajevi u kojima je važan svaki minut – pa i u vrijeme pandemije”, upozorio je još početkom aprila u Špigelu primarijus Kristijan Gerlof sa Univerzitetske klinike Hamburg-Ependorf.
“Pacijenti ni u kom slučaju ne bi trebalo da izbjegavaju bolnički tretman iz straha od zaraze”, upozorava doktor Gerlof.
U Njemačkoj od infarkta umire 47.000 ljudi godišnje. Trećina njih umire u bolnici zato što je tamo stigla prekasno ili je služba hitne pomoći prekasno pozvana.
Od moždanog udara širom svijeta godišnje umire 14 miliona ljudi. I u Njemačkoj je to treći po učestalosti uzrok smrti – poslije kardiovaskularnih bolesti i raka.
Broj mladih pacijenata – onih koji imaju manje od 55 godina – već sada čini petinu od 270.000 slučajeva godišnje – i taj broj se povećava, kažu eksperti.
“Njemačka ima 330 stanica za brzu reakciju na moždani udar, i to je u poređenju sa drugim zemljama izvanredno”, kaže Mario Lajzle iz Fondacije za pomoć žrtvama moždanog udara.
Čak i u vrijeme pandemije korone te multidisciplinarne jedinice su funkcionisale, iako je izvjestan broj kreveta bio rezervisan za korona-pacijente.
“Akutno zbrinjavanje slučajeva moždanog udara nije bilo ometeno. Bilo je problema samo za pacijente koji nisu htjeli da dođu u bolnicu ili su došli prekasno”, kaže Lajzle.
Rad ljekara su otežavala i striktne odredbe o kretanju i zadržavanju u bolnicama.
“Klinike nam javljaju da su pacijenti sa akutnim simptomima moždanog udara gotovo uvijek dolazili u bolnicu bez pratnje. Zbog toga neurolozi nisu mogli da dobiju informacije, na primjer, o tome koje medikamente pacijent dobija, a to je važno u tretmanu”, kaže Lajzle.
Kada je Tomas S. napokon stigao u bolnicu, prošlo je nekoliko veoma važnih sati. Tada već nije više mogao da govori.
Svaki peti pacijent koji preživi moždani udar ima dugoročne posljedice zbog kojih je doživotno upućen na pomoć. U Njemačkoj je to slučaj sa milion ljudi.
U slučajevima infarkta ili moždanog udara, brze i opsežne mjere rehabilitacije su od ključnog značaja. Ipak, pandemija je omela i te mjere.
Dugoročne posljedice
Terapeutske ustanove su pred velikim izazovima, jer ne mogu da sprovedu tražene mjere zaštite, prije svega one o odstojanju među ljudima.
Osim toga, i sami terapeuti zbog svoje starosti ili ranijih oboljenja spadaju u rizičnu grupu. Ambulantne ustanove su smanjile svoje aktivnosti.
Njemačka organizacija za pomoć žrtvama moždanog udara prenosi da su ljudi vrlo zaplašeni i da se u strahu od zaraze često izoluju, što povećava usamljenost i depresiju.
“Onaj ko se vrati sa mjera rehabilitacije i ne dobije dalju ciljanu terapiju, rizikuje da napravi korak unazad i izgubi sposobnosti koje je bio povratio”, kaže Mario Lajzle.
Nedostatak kontakta sa članovima porodice je dodatno opterećenje, pa su klinike za rehabilitaciju i bolnice uvele striktne zabrane posjeta.
Neke klinike su stavile svojim pacijentima na raspolaganje tablet-računare preko kojih se pacijentima šalju tekstualne poruke, fotografije ili video-poruke. Tako je omogućen bar neki ličniji kontakt.
Povećanje digitalne ponude daje nade i pacijentima na rehabilitaciji. Grupe za samopomoć se okupljaju na internetu a pravi bum bilježe fitnes-aplikacije za oporavak, na primjer, Rihepi koju je napravila jedna startap-firma iz Ahena.
Softver nudi programe za sticanje znanja i pružanje podrške sticanju fizičke kondicije, već prema motivaciji i potrebi za treningom samih pacijenata.
