Merkel zbog migranata napadali, a oni sada spasavaju njemačku ekonomiju

U velikoj analizi koju je objavio ugledni američki list Washington Post ispituje se jedinstvena njemačka situacija u kojoj su izbjeglice, kako se čini, jedan od ključnih pokretača ekonomije. Naime, upravo izbjeglice sa Bliskog istoka preuzimaju poslove koje niko ne želi da radi ili za koje niko ne želi da se kvalifikuje.

Rekordno nizak nivo nezaposlenosti

Njemačka već decenijama ima programe prekvalifikacije i školovanja odraslih, a pogotovo u deficitarna zanimanja, ali mladi Njemci na takve se kurseve rijetko odlučuju. Nezaposlenost je u zemlji, piše list, dosegla rekordno niske nivoe u posljednjih trideset godina, tako da nedostaje radnika iz brojnih struka.

U analizi se navodi slučaj 30-godišnjeg Sirijca Mohameda Kasima, koji je prije rata u svojoj zemlji radio kao električar. Stigao je u Njemačku, ali tamo se sa tim znanjem nije mogao zaposliti, jer nije završio školu. Zanat je naučio neformalno, kao “šegrt” nekom majstoru, a iako je znao sve što mu je potrebno za obavljanje posla nije imao neophodne papire za to. Stoga se uključio u program obrazovanja odraslih, a sve troškove edukacije snosi kompanija koja će ga, kada položi sve ispite, zaposliti.

“Postoje stvarni razlozi, ne samo oni moralni, da pomažemo izbjeglicama i usmjeravamo ih prema dodatnim edukacijama. Njemačkoj su potrebni kvalifikovani radnici”, kaže Ginter Hirt iz Privredne komore u Hanoveru.

Washington Post podsjeća da su prošle četiri godine otkako je njemačka kancelarka Angela Merkel otvorila vrata izbjeglicama i tražiocima azila. Procjenjuje se da je u Njemačkoj završila većina od milion i po izbjeglica koje su te godine pristigle na Stari kontinent, te da su brojni ostali da žive i rade u toj zemlji.

Tako je do kraja 2018. godine 400.000 izbjeglica bilo zaposleno ili u nekom od programa osposobljavanja, a 200.000 ih je registrovano kao nezaposleno. To je iznad očekivanja mnogih, naročito onih političkih struja koje su tvrdile da se migranti neće uklopiti u tržište rada, te da će samo koristiti pogodnosti socijalno osjetljivog njemačkog sistema.

Hirt kao primjer navodi integraciju radnika sa područja bivše Jugoslavije devedesetih, te iznosi podatak kako je 80 odsto “gastarbajtera” imalo radno mjesto najkasnije osam godina od dolaska u zemlju.

“To nam je ključno mjerilo za poređenje, a tri i po godine nakon velikog talasa migranata vidimo da smo na pravom putu”, izjavio je Hirt.

Situacija za migrante sada je, kaže, još povoljnija, jer je nezaposlenost u Njemačkoj na rekordno niskih manje od pet odsto odrasle populacije. S druge strane, to je povoljno i za Njemačku demografsku situaciju, s obzirom na to da je oko 60 odsto pridošlica mlađe od 26 godina.

Društvo mora ostati mlado

Potpuno suprotno od onih koji zagovaraju zatvaranje granica, stručnjaci procjenjuju da će Njemačkoj uz takav ekonomski rast trebati barem pola miliona ekonomskih i drugih migranata godišnje.

“Ako Njemačka želi da nastavi svoje ekonomsko blagostanje, društvo mora ostati mlado, s obzirom na to da je starenje populacije uzelo dramatični zamah”, ističe Volfgang Kašuba, bivši direktor berlinskog Instituta za empirijsku integraciju i migrante.

Ističe se i da migrante nije lako uvesti na tržište rada, bar dok ne savladaju osnovne integracijske barijere, poput znanja jezika na adekvatnom nivou za obavljanje nekog posla. Migranti najčešće dobijaju slabije plaćene poslove u skladištima ili u ugostiteljskim objektima, ali cilj postojećih programa je da ih osposobe za složenija, a samim time i bolje plaćena radna mjesta.

Iako su migranti svjesni da bi im dugoročno bilo bolje da prođuprograme osposobljavanja i zarađuju više, često pribjegavaju prvom poslu koji mogu pronaći jer im očajnički treba novac. Više je razloga za to – od onih najjednostavnijih da moraju negdje živjeti i nešto jesti, sve do toga da mnogi od njih šalju novac svojim porodicama kako bi preživjele ili, pak, još duguju novac krijumčarima koji su im “pomogli” da dođu u Njemačku.

Njemački programi osposobljavanja stari su vjekovima i vuku korijene u sindikalnim stručnim programima obrazovanja šegrta još u srednjem vijeku. U savremenoj verziji traju oko tri godine, od čega polovina vremena otpada na predavanja, a drugi dio na praktično obrazovanje u kompanijama. Svake godine, navodi Washington Post, takve programe prolazi više desetina hiljada budućih zanatlija i majstora, a troškove njihove edukacije snose firme koje će ih zaposliti.

Upravo takav program, smatraju stručnjaci, napravio je od Njemačke primjer održivog industrijskog rasta.

Model i za one kojima je azil odbijen

Post spominje i slučaj 32-godišnjeg Sirijca Alana Ramadana koji je, kako je ispričao novinarima, “kod kuće uvijek radio nešto rukama”.

“Bio je to moj hobi i pomislio sam zašto ne bih od njega i zarađivao”, kaže Ramadan koji je trenutno na obuci za mehaničara u fabrici automobilskih akumulatora, a služi i kao dobrovoljni vatrogasac u Hanoveru. Šefovi su njim toliko zadovoljni da su ga već uvrstili na spisak za dalje usavršavanje što će ga, logično, odvesti na bolja i plaćenija radna mjesta. Najteža mu je barijera bila znanje jezika, pogotovo jer nije bilo dovoljno da savlada samo konverzacijski, već i tehnički nivo njemačkog potreban za obavljanje posla.

Jedan od problema sa kojim se Njemačka suočila je i taj što su kompanije u početku odbijale da daju priliku tražiocima azila, jer su se bojale da će oni možda uskoro biti deportovani, pa bi ulaganje u uskoro nepostojećeg radnika bilo rasipanje resursa. Stoga je stvoren model u kom svaki tražilac azila kojem isti ne bude odobren može ostati još tri godine u programu stručnog osposobljavanja, te još barem dvije godine na radnom mjestu, a nakon što istekne to vrijeme kontinuirano učenje i rad mogu mu olakšati proces dobijanja radnih dozvola i dužeg ostanka u zemlji.

Takvih slučajeva će sigurno biti mnogo jer, kako otkrivaju poslodavci i edukatori, migranti pokazuju veliku glad za znanjem i žele da učine sve kako bi se dokazali kao vrijedni radnici i ostali da žive i rade u Njemačkoj.