Evropa

Može li Katalonija odmah postati samostalna država?

ilustracija: nasevijesti.

Piše: Mirjana Kasapović, Index.hr

Otpor političkom razvodu u 20. vijeku poznati američki analitičar Samuel P. Huntington uporedio je sa otporom razvodu braka u 19.vijeku. Kako su crkveno i svetovno pravo, politika i hrišćanski običaji sprječavali ozakonjenje razvoda braka, tako su međunarodno pravo i etablirane nacionalne države onemogućavale secesiju smatrajući svoje granice svetim. U međunarodnoj politici, odnos između secesije i podjele država bilo je  je sporo i teško.

Još od Vestfalskog mira 1648. suverene države bile su neosporni glavni subjekti međunarodne zajednice, a njihova se nepovredivost očitovala i tako što secesija nije bila etablirano pravo u međunarodnoj politici te je ostvarenje prava naroda na samoodređenje secesijom u praksi zavisilo od volje drugih država.

Ako se secesija odredi kao nesuglasna odvajanje dijela teritorije postojeće države, obično se pretvara u konfliktan proces koji može uzrokovati i građanski rat. U tom slučaju secesionistička tvorevina teže stekne priznanje drugih država, a katkad je izložena i pravom ostracizma u međunarodnoj zajednici. Ako secesija proističe iz dogovora članica neke zajednice, posrijedi je dogovorena podjela pa bi novonastala država morala lakše steći međunarodno priznanje.

Legitimnost zavisi od odgovora na pitanja o tome zašto i kako se odvajati. Secesija se smatra legitimnom ako vrši legitimnu demokratsku vladu ili legitimna na demokratskom referendumu. Svi građani potencijalno odvojenih entiteta, a ne samo članovi većinske etničke zajednice, moraju u tome učestvovati.

Legalizuju se i je i razlozi zbog kojih se sprovodi, a oni mogu biti i savremeni: uključivanje teritorije koji se želi otcjepiti u neku državu osvajanjem, okupacijom ili aneksijom, dugotrajno ekonomsko iskorišćavanje, politička represija i kulturno zatiranje. Katalonija je doživjela sve ovo. Četiri godine demokratije ne mogu izbrisati kolektivno ugnjetavanje prethodnog vijeka svim vrstama represije.

Kada je riječ o ishodima referenduma o nezavisnosti, ne treba smetnuti s uma da su centralne državne vlasti često kolonizirale potencijalna secesionistička područja usmjeravane useljavanje iz inostranstva i drugih djelova zemlje kako bi se smanjio postotni udio autohtonog stanovništva, etnički heterogeniziralo društvo i stvorio protusecionistički blok. Decenijama, u drugim dijelovima Španije i stanovnicima latinoameričke Hispanske Latinske Amerike već su decenije premještene u Kataloniju.

S njima je devedesetih godina u Španiju dospio i peruanski pisac Mario Vargas Llosa koji je dobio špansko državljanstvo i, sve se čini, prigrlio Španiju kao “najdražu domovinu”. Llosa je težnju Katalonaca za nezavisnošću nazvao “bolesnom”, premda bi se bolesnim i bezobraznim moglo nazvati njegovo ponašanje. Llosa, koji je od tvrdog ljevičara i zagovornika Fidela Kastra dogurao do vrlo, vrlo desnog neoliberala i nosioca naslova Margues de Vargas Llosa što mu ga je podario bivši španski kralj Huan Karlos – onaj katolički kralj koji je svojom seksualnom razuzdanošću cio život pokazivao krajnji prezir prema “svetosti” institucije braka i kojemu su neki članovi porodice ogrezli u korupciji, pa nije čudno što su se među Kataloncima dodatno rasplamsali republikanski osećaji – postao je pristrasni i agresivni glas službenog Madrida. Ipak, koliko god voleo Španiju, markiz joj nije bio poresko lojalan pa je završio na listi slavnih prestupnika u “Panama Papers”.

Naravno, među Kataloncima postoje sindikati, ali nema toliko puno da ugroze uspijeh referenduma o nezavisnosti. Ako je u uslovima fizičkog i psihičkog nasilja na referendum izašlo oko 43 posto Katalonaca i 92 posto izjasnilo se za nezavisnost, nemoguće je da među onih 57 posto koji nisu smjeli, nisu mogli ili nisu hteli da glasaju nema makar 10 posto pristalica nezavisnosti. Španije su vlasti učinile sve da onemoguće održavanje proceduralno valjana referenduma te time izjašnjavanju Katalonaca oduzmu formalnu političku legitimnost i legalnost. Ali bez obzira na proceduralni nedostatak, jasno je da će većina Katalonaca dobiti vlastitu državu. Za svaku razumnu moć, ovo je najvažnija politička činjenica koja treba da dođe u pregovorima o budućnosti Katalonije i Španije.

Seceses je uvek imao pristalice i protivnike. Neki naučnici misle da je podjela države legitimna ako ona potone u građanski rat ili ako je takav scenario izgledan. Ako različite etničke zajednice ne mogu živjeti zajedno, bolje je da se postojeća država podijeli i da svaka zajednica živi u vlastitoj, etnički homogenoj državi, čak i onda kada to iziskuje tako drastične mjere kao što je razmjena ili transfera populacije. Ako je etnički sukob postao vrlo jak i prijeti opasnost da se produži sa nesagledivim posljedicama, onda je podjela države vjerovatno najhumaniji oblik intervencije, budući da se pregovorima o podijeli nastoji postići ono što se, u protivnom, može ostvariti samo nastavkom sukoba.

U dugim i intenzivnim etničkim sukobima stabilno rješenje nije autonomija ili podela vlasti među zaraćenim stranama nego podjela države. Ona iziskuje minimalan stepen saradnje i povjerenja među zaraćenim stranama, ne zahtijeva razoružanje ili spajanje vojski koje su se borile 1 protiv drugih, ograničava nivo i povećava delotvornost izvanjske vojne intervencije, zadovoljava potrebu ljudi za fizičkom sigurnošću te ispunjava nacionalističke ciljeve zbog kojih su etnički ratovi vođeni. Podjela države još je racionalnija onda kada su sukobljene etničke grupe prije rata bile koncentrisane na pojedinim područjima ili ako su se tokom rata i nakon njega koncentrisale na posebnim oblastima, teritorijalno se međusobno razdvojile, te je moguće povući jasnu crtu razdvajanja. Demografija, to jest stepen etničke homogenosti ili heterogenosti unutar zemlje koja je zahvaćena sukobima, smatra se kritičnom promenljivom o kojoj zavisi podjela države.

Protivnici podjele država ističu praktične teškoće koje stvara razgraničenje. Oni tvrde kako je nemoguće povući razumne etničke granice koje bi isključile postojanje etničkih manjina u podijeljenim zemljama. Stoga podjelu treba primijeniti samo onda kada je stvaranje nove države manje zlo od postojanja stare države koju razdiru intenzivni etnički sukobi i opterećena je istorijom nespojivih nacionalizama. A onda bi se podjela morala uređivati i nadgledati spolja. Osporavaju postavku da je podjela države sigurno garancija mira, a posebno dovode u pitanje moralnu i humanu dimenziju načina na koji se ostvaruje etničko razdvajanje kao uslov uspješne podjele države. Prvenstveno se odnosi na etničko čišćenje i prebacivanje stanovništva. Kako je dobrovoljan transfera populacije obična himera, preostaje nasilno etničko čišćenje sa hiljadama potencijalnih smrtnih žrtava.

Premda je kraj 20. veka bio, kako neki konstatuju, period neobične otvorenosti međunarodne zajednice prema secesiji – priznate su brojne države koje su se odvojile od Jugoslavije i Sovjetskog Saveza – on nipošto nije označio suton protusecesionističkog narativa u međunarodnoj politici. To se svom svojom puninom izrazilo u primeru Katalonije, i to kako spolja tako i iznutra.

Izvanjski ga je najarogantniji i najprimitivnije formulisao predsjednik Evropske komisije Jean-Claude Juncker. Junker je najprije dugo ćutao, a onda je policijsko nasilje na referendumu nazvao unutrašnjom stvari Španije. Tako je masovno kršenje osnovnih političkih prava i sloboda građana postalo unutrašnja stvar 1 članice, a količina zasađene šećerne repe i dužina krastavaca problemi su Evropske unije. To je još jedan dokaz da se Evropska unija od zajednice vrijednosti nepovratno srozava na golu zajednicu interesa.

Junker je potom dodao kako bi katalonska secesija podstakla i druge da se odcijepe, a to bi silno zakomplikovalo vladanje Evropskom unijom. Krajnje je bizarno što je takav prigovor došao od predstavnika Luksemburga, patuljske države, svojevrsnog relikta srednjovekovnih monarhijskih gradova-država, kojoj ipak niko ne osporava pravo na postojanje. I tako, jedan evropski grad što se prostire na 2586 km² i u kojemu živi oko 580.000 stanovnika ima pravo biti samostalna država, ali to pravo nema prostorno i populacioni višestruko veća Katalonija koja je evropskoj i svjetskoj umjetnosti, nauci, kulturi, građevinarstvu, privredi, politici i sportu dao izuzetno veći doprinos Luksemburgu. Osornosti i bezobraština evropskih birokrata nema kraja.

Iznutra je protusecesionistički narativ perfektno izrazio Madrid. Madrid, koji predstavlja i simbolizuje centralnu državnu vlast, postavio se kao ekskluzivan tumač i čuvar Ustava. Madrid daje i preuzima autonomiju u pokrajinama. Madrid daje i demantuje politička prava svojim građanima. Madrid raspršuje, ubija i uhiti neposlušne građane. Madrid određuje dužinu mandata demokratskih vlasti u pokrajinama i raspisuje nove izbore. Madrid postavlja ultimatume pokrajinskim vlastima i odlučuje o tome da li su ispunjeni. Madrid kažnjava neposlušne i nagrađuje poslušne skladu sa sopstvenim interesima i vlastitoj volji. Madrid prijeti, zastrašuje i osvećuje se Kataloncima umjesto da pregovara s njima.

Pregovori su jedini miran način rješenja sukoba Madrida i Barselone kao ogledna primera duboko ukorenjenih napetosti između centra i periferije koje su tipične za većinu višeetničkih društava. Premda je jedna stručna komentatorica u “Temi dana” – lošoj i potpuno suvišnoj emisiji HTV-a u kojoj se pružaju mnogo govori i ništa ne kaže – izjavila kako ona ne zna što bi Madrid još trebao ponuditi Barseloni, osim malo više novca, itekako se može i treba raspravljati o statusu Katalonije i političkom uređenju Španije uopšte.

U budućim pregovorima obje bi strane morale shvatiti kako nije realno da sada ostvare svoje maksimalističke ciljeve: Katalonija se ne može odmah državno osamostaliti bez obostranog nasilja, a Španija ne može još dugo očuvati postojeći sistem autonomnih zajednica bez upotrebe sile.

Prava 17 autonomnih zajednica, lapidarno izražena u izreci “cafe para todos” ili “kafa za sve”, to jest svima jednaka prava, a koji je svojstven sistemu simetričnog federalizma, nije dugoročno održiv. U Španiji postoje dve u suštini različite vrste autonomnih zajednica: etničke, kao što su Baski, Galicija i Katalonija, kao i regionalne, kao i ostalo. Oni ne ispunjavaju istu granu autonomije i nemaju istu preferenciju za sopstvenu nacionalnost. Stoga bi se Madrid i Barcelona morali zasad saglasiti o ozakonjenju neke vrste asimetričnog federalizma u kojemu bi etničke autonomne provincije imale znatno viši stepen političke samostalnosti od one koju imaju sada.

Kako bi jasno rekli, Katalonija bi trebalo da postane španski Kvebek. Kao što se Kuebec nije politički primirio dok nije dobio drugačiji status od devet “običnih” kanadskih provincija u kojima se govori engleskim, tako se ni Katalonija neće politički smiriti dok bude u sadašnjem sistemu “cafe para todos”.

Na kraju, hrvatska politika je još jednom zadržala svoju tradicionalnu ulogu političkog nastupa Brisela. No ovoga puta nije samo čekala da vidi kako će reagovati službeni Brisel, nego je otišla korak dalje te je čekala, kako nas je nehotice obavestio premijer Andrej Plenković, da vidi “kakve će formulacije” doći iz Brisela. Dosad smo znali da ne smemo imati sopstvena nacionalna stanovišta o zbivanjima u pojedinim državama, a sada znamo da ne smijemo imati čak ni vlastite formulacije preuzetih stanovišta. Da li nam Ministarstvo inostranih poslova uopšte treba?

 

Send this to a friend