Evropa

Može li pritisak Moskve narušiti balansiranje Bjelorusije?

Spekulacije o tome da je spajanje Rusije i Bjelorusije neminovno postale su tokom posljednjih sedmica toliko česte da su se visoki zvaničnici u obje zemlje potrudili da ih poreknu, piše radio Slobodna Evropa.

“Te su sugestije veoma glupe i nategnute da bi se o njima diskutiralo“, rekao je 10. januara predsjednik Bjelorusije, Aleksandar Lukašenko.

“Kada je u pitanju državna unija [između Rusije i Bjelorusije], iznenađen sam napuhanim metežom u vezi ove teme“, rekao je ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov tokom konferencije za medije u Moskvi 16. januara na kojoj je predstavio rezultate rada iz prošle godine.

Lavrov je situaciju opisao “apsolutno normalnom“ i bez bilo kakve “skrivene geopolitičke agende“.

Priča o ujedinjenju

Nagađanja su se pojavila kao rezultat neobično čestih bilateralnih diplomatskih aktivnosti koje su se dešavale u proteklom periodu, uključujući ne manje od tri sastanka između Lukašenka i ruskog predsjednika Vladimira Putina – 6. decembra u Sankt Peterburgu i 25. i 29. decembra u Moskvi — te sastanke ministara vanjskih poslova obje zemlje u Brestu 13. decembra.

Nakon ovih razgovora, ruski premijer Dmitrij Medvedev dao je izjavu koja je postala poznata kao “Medvedevljev ultimatum“, kada je rekao da kontinuirana finansijska podrška Moskve hronično ovisnoj bjeloruskoj ekonomiji zavisi od vidljivog napretka u implementaciji odredbi sporazuma iz 1999. godine kojima je kreirana državna zajednica, a koje uključuju zajedničku valutu, zajedničku carinu, zajedničku komisiju za reviziju i još toga.

Ugledni ruski analitičar Leonid Bershidsky je za Bloomberg 8. januara napisao da je ujedinjenje postalo “posebno privlačno“ za Putina kao način da proširi svoju vladavinu Rusijom nakon što njegov trenutni mandat završi 2024. godine. Teorija kaže da bi on mogao postati lider unaprijeđenog Vrhovnog državnog vijeća, glavnog izvršnog tijela državne unije, i tako zadržati “veliki dio svoje moći bez mijenjanja ruskog ustava.“

Ukrajinski politički analitičar Oleksandr Hara, pišući za UNIAN 28. decembra, dao je skoro iste argumente, te dodao da je apsorbiranje Bjelorusije ključni element Putinovog “strateškog zadatka“ akumulacije onoga što on posmatra “ruskom teritorijom“.

“Scenario u kojem Rusija apsorbira Bjelorusiju u ovom momentu izgleda neizbježno“, napisao je Hara.

Lukašenko je dodao ulje na vatru tokom konferencije za medije 14. decembra, kada je optužio Rusiju da pokušava “aneksirati“ Bjelorusiju i upozorio građane zemlje i svijeta da budu svjesni pokušaja Moskve da ugrozi suverenitet Bjelorusije.

Tokom sedmičnog pregleda vijesti od 13. januara, jedan od najmoćnih medijskih mogula u Rusiji, Dmitrij Kiseljov, dao je odlučno upozorenje Minsku.

“Ako Minsk odluči da bude bez Rusije, budućnost Bjelorusije će biti užasna“, rekao je. “Naravno, Rusija će postati slabija, ali Bjelorusije neće ni biti.“

Subvencije za lojalnost

Međutim, mnogi analitičari trenutne aktivnosti vide kao sastavni dio već ustaljenog načina ponašanja koji se proteže na čitavu postsovjetsku historiju ove dvije zemlje, u kojem Lukašenko vješto nudi ili uskraćuje svoju podršku Moskvi u složenom procesu pregovaranja za ruske ekonomske subvencije na koje se njegova zemlja oslanja.

Kenet Jalovic, stipendista Wilson Centra u Washingtonu, koji je bio američki ambasador u Bjelorusiji 1990-tih godina, za RSE je izjavio da se Lukašenkova želja za spajanjem smanjila otkad je Rusija 2014. godine aneksirala Krim, i od uključenosti Moskve u vojni konflikt u istočnoj Ukrajini. U isto vrijeme, primijetio je da ruska ekonomija kleca pod pritiskom zapadnih sankcija i drugih projekata koji su za Putina veći prioritet, što utječe na mogućnosti Moskve da apsorbira probleme bjeloruske ekonomije.

​”Sudeći po teškoćama s kojima se Rusi suočavaju – zbog rata u Ukrajini koji i dalje traje, i zbog mnogih internih problema – nisam siguran da li će se kretati u pravcu koji može podnijeti Bjelorusiju“, rekao je Jalovic. “Ono što žele više od ičega je pouzdan saveznik na zapadu, a Lukašenko je bio upravo to.“

Bjeloruski opozicioni političar Anatol Lijabedzka složio se da ciklus bilateralnih odnosa u suštini ostaje isti.

“Odnosi između Putina i Lukađenka su konstantno zategnuti zbog dužine uzice koju Putin daje Lukašenku“, rekao je Lijabedzka za RSE. „Mislim da je Kremlj primijetio da Lukašenko iskorištava slabost Putina na međunarodnoj sceni i pokušava produžiti uzicu.“

Trenutno pitanje rasprave između dvojice autokrata je ruska porezna reforma koja je stupila na snagu početkom godine. U pokušaju da ukine subvencije za energiju, Rusija je ukinula carine za naftu i umjesto toga nametnula porez na samo vađenje nafte. Bjelorusija je uvozila rusku naftu bez carina u sklopu zajedničkog ekonomskog prostora, te je nakon toga izvozila sa vlastitim carinama, zbog čega je sada u opasnosti da izgubi veliku subvenciju. Prema ovom planu, Bjelorusija bi ove godine mogla izgubiti 300 miliona američkih dolara, te 12 milijardi dolara do 2024. godine.

Istovremeno, ova situacija se dešava u vrijeme kada se Bjelorusija suočava sa međunarodnim dugovima u visini od oko 5 milijardi američkih dolara koje treba platiti tokom 2019. godine.

“Ova zemlja živi sa ogromnim akumuliranim dugovima i svake godine preuzimamo nove“, rekao je Lijabedzka. „Sada tražimo milijarde dolara kako bismo otplatili stare dugove. Zbog toga je gubitak nekoliko stotina miliona dolara prilično bolan za Lukašenka.“

No, Lukašenko takođe ima prednost u ovom odnosu, koji je postao poznat pod nazivom „nafta-za-poljupce“. Rusija računa na Bjelorusiju kao na pouzdanog političkog saveznika, pogotovo u svojim sukobima sa NATO-om. Ove dvije zemlje redovno održavaju vojne vježbe koje izazivaju pozornost Zapada.

“Rusija je u poziciji prilično ozbiljne međunarodne izolacije, i to daje Lukašenku prostora za manevrisanje“, izjavio je ruski politički analitičar Kirill Rogov za RSE. „Bjelorusija je posljednje uporište. Uzimajući u obzir ozbiljan konflikt sa Zapadom, Moskva razumije da bi Zapad u svakom momentu mogao početi da vuče Bjelorusiju ka svom području interesa, što stvara određene nesigurnosti. U izolaciji u kojoj je trenutno, Rusija gubi dosta uticaja, uključujući i onaj nad Bjelorusijom.“

Ranije ovog mjeseca, Bjelorusija je neočekivano ukinula dugogodišnje ograničenje na broj američkih diplomata koji smiju boraviti u zemlji. Bila je to simboličan gest koji je u suštoj suprotnosti sa reduciranim diplomatskim odnosima između Rusije i SAD-a.

Glasnogovornik bjeloruskog ministarstva vanjskih poslova, Anatol Hlaz, za RSE je 11. januara izjavio da su visoki zvaničnici iz Bjelorusije i SAD-a razgovarali o načinima na koje mogu unaprijediti bilateralne odnose.

Prije nego što razmotre pridruživanje Bjelorusije Rusiji, Moskva ili oligarsi sa dobrim vezama u Kremlju bi mogli tražiti dio prihoda bjeloruske industrije prerade nafte, koja ostaje jedan od posljednjih porodičnih dragulja u Lukašenkovom posjedu. Odustati od toga bi predstavljalo veliki gubitak za suverenitet zemlje u kojoj živi oko 10 miliona ljudi. Štaviše, prerada nafte čini 20 posto državnog budžeta, te bi predavanje ovog sektora Rusiji kreiralo više problema za Minsk nego što bi ih riješilo.

Ironično, haotična bjeloruska ekonomija bi mogla biti glavna linija odbrane njenog suvereniteta od Rusije. Kada se Lukašenko sastao sa Putinom 29. decembra, njegov je božićni poklon bio četiri vreće krompira i tegla bjeloruskog masla – što može biti i simbolička reprezentacija toga koliko će malo Rusija dobiti od spajanja sa Bjelorusijom.

Tokom posljednjih 20 godina, Bjelorusija je razvila kompleksan odnos sa vlastitim nacionalnim identitetom. Čak i primjetna sovjetska nostalgija ima poseban oblik koji naglašava stabilnost i skrbništvo vlade, dok odbija centralnu kontrolu iz Moskve. Bilo koji ruski trud da se Bjelorusiji podmetnje ujedinjenje ne bi naišao ni na otvoreno protivljenje koje je bilo karakteristično za ukrajinsku Euromajdan revoluciju, niti na manipulativno navodno prihvatanje koje je Moskva kreirala u slučaju ukrajinske regije Krim.

“Na Krimu su imali lažni referendum, ali mislim da će u slučaju Bjelorusije to biti drugačije“, rekao je bivši američki ambasador Jalovic. “Država je nezavisna više od 25 godina i ljudi su se navikli na to da žive u odvojenoj zemlji.“

U Rusiji ideja preuzimanja bjeloruskog ekonomskog projekta sigurno ne bi bila pozdravljena sa jednakim entuzijazmom kao što je pozdravljeno aneksiranje Krima od strane stanovništva koje se suočava sa značajnim rastom poreza, kao i povećanjem prosjeka godina za odlazak u penziju.

“U svom najboljem izdanju, Bjelorusija nije Krim“, rekla je ovog mjeseca ruska politička analitičarka Yekaterina Shulmann za magazin Foreign Policy, “ali je, u prosječnom ruskom poimanju, siromašnija zemlja koju Rusija treba hraniti i održavati.“

Send this to a friend