Nova dimenzija prkosa-Rim

U ponoć je istekao rok koji je Evropska unija dala Italiji da preradi svoj državni budžet. Umjesto toga, Rim ne odustaje od budžeta sa ukalkulisanim deficitom. To je, između ostalog, jasan znak da zajednička valuta ima urođenu manu.

Uprkos državnom dugu od oko 131 odsto BDP, Rim do roka koji je odredila Evropska komisija nije prepravio budžet tako da dozvoljava deficit od 0,8 procenata. Umjesto toga, stigla je izjava potpredsjednika vlade Luiđija Dimaja da je „naše uvjerenje da je ovaj budžet ono što je ovoj zemlji potrebno kako bi ponovo stala na noge” i da Rim nema namjeru da udovolji zahtjevima Brisela. U tom budžetu predviđen je deficit od 2,4 odsto, ali i stručnjaci su uvjereni da će on brzo postati mnogo veći.

Jedan od njih je i Joahim Štarbati, ekonomista i nezavisni njemački poslanik u Evropskom parlamentu: „Već i ta brojka zasnovana je na pretpostavkama koje nisu realne. Ako realno procijenimo stopu ekonomskog rasta i nezaposlenosti, ako bolje pogledamo (u budžetu predviđene državne) izdatke, onda će deficit da bude daleko iznad tri odsto.” Zato Evropska komisija i jeste zabrinuta zbog tvrdoglavosti Rima.

Isti novac, različite politike

Istovremeno, to najbolje pokazuje jednu od najvećih urođenih mana zajedničke valute: postoji zajednički novac, ali je fiskalna politika razdvojena. „U vrijeme kada je odlučeno da se platežno sredstvo ujedini nije postojala spremnost, ili se nije bilo u stanju, da se ujedini i finansijska politika”, tvrdi i Berhold Buš iz Instituta njemačke privrede u Kelnu. Nastojalo se da se pravilima u paktu o stabilnosti (takozvani „Mastrihtski kriterijumi”) svakoj članici postave smjernice za fiskalnu politiku. Ali to je u suštini ostalo mrtvo slovo na papiru: praktično sve zemlje su do sada na hiljade puta prekršile ta pravila.

To nas dovodi do druge velike urođene greške eura: u početku su predsjednici vlada zemalja eurozone odlučivali o onome ko prekrši pravila. A pošto su gotovo svi kršili ta pravila, o kazni u stvari nikada nije ni odlučivano. Ipak, to se u vrijeme dužničke krize promijenilo pa sada Evropska komisija odlučuje o grešnicima i na to je nadležni evropski komesar Pjer Moskovisi već upozorio Italiju.

Buš zato ovoga puta ne isključuje mogućnost da bi Italija zaista i mogla da bude kažnjena: „Do sada nikada nisu bili sporni okviri samog pakta stabilnosti eura. Uvijek se samo pokušavalo da se ‘kreativno’ protumače pravila. Ali sada imamo slučaj da jedna država kaže: Ta pravila nas više ne interesuju.”

U Briselu se za sada ne govori kakva kazna bi mogla da bude određena. Ona može biti novčana, odnosno da Italija, pored svih svojih dugova, još mora Briselu i da plaća za svoju „rasipnost”. Ali to može da bude i suspenzija Italije iz određenih oblika evropske podrške.

<<<Prvi put u istoriji EU da zemlja članica dobije ovakvo upozorenje<<<

Žuti, ali crvenog kartona nema

Ipak, Štarbati ne vjeruje da će Italija da popusti i to zato što Evropska unija nema zapravo pravno sredstvo kojim bi kaznila neku članicu. „To je kao da u fudbalu sudija pokaže žuti karton, a da ne postoji i crveni. Onda ni žuti ne koristi ništa”, plastično objašnjava Štarbati.

.„Crveni karton” bi bilo isključenje iz igre – u ovom slučaju, dakle, izbacivanje iz zajedničke valute. Ponovni prelazak na nacionalnu valutu teoretski je moguć, ali samo s naglaskom na “teoretski”. Zajednička valuta u stvari je mnogo sličnija crkvenom braku koji traje „dok vas smrt ne razdvoji”. Jer euro ne samo da je platežno sredstvo, već se i dugovi izražavaju u toj valuti – tako da je to nešto sasvim drugo, od na primjer duga Argentine izraženog u američkim dolarima.

S obzirom na to da je pitanje da li (evropska) politika ima nekakvo pravno sredstvo, Buš vjeruje u drugu, mnogo snažniju silu pritiska: tržište novca. „Trenutno Italija ima 480 milijardi eura obveznica koje bi trebalo refinansirati u toku sljedeće godine. Tu će biti odlučujuće po kojim kamatama će dobiti tu pozajmicu.” Upravo to je bio razlog zbog kojeg je Grčka uvijek prijetila da će da se ogluši o zahtjeve EU, ali onda je upravo svaki grčki premijer ipak marljivo rezao troškove i morao da štedi.

Još su stari Rimljani govorili…

Ali i tu je u međuvremenu ugrađen „sigurnosni ventil” koji je praktično stalno otvoren: pozajmice Evropske centralne banke, odnosno njen otkup državnih obveznica. Ali ni ta banka neće to moći da radi zauvijek, između ostalog i zbog toga što čak i u Njemačkoj već sada postoji opasnost od „pregrijavanja” privrede. Kamate će morati da počnu da rastu, što će za Italiju biti smrt. A to je još jedna urođena mana eura: nametnuta je jedna jedinstvena politika novca za potpuno različite privrede. One size fits all – a poznato je već da i kada je riječ o brojevima odjeće to rijetko funkcioniše; kod nacionalnih privreda – još manje.

Jedno je sigurno: potpuno je pogrešno u istoj rečenici čak i spomenuti dugove Italije i dugove Grčke. To su potpuno druge dimenzije dugova: Italija je članica grupe najrazvijenijih zemalja svijeta i njen dug od 131 odsto BDP ogroman je iznos od oko 2.300.000.000.000 eura (dva biliona i trista milijardi). Tu čak ni džep Evropske centralne banke nije tako dubok da bi mogao da je izvuče iz nevolje.

Za Štarbatija, poslanika Evropskog parlamenta i bivšeg političara CDU, a onda neko vrijeme i AfD, sudbina eura u stvari je potpuno sigurna: Mors certa hora incerta – Smrt je izvjesna, čas je neizvjestan.