Evropa

Pet mitova o tajnim službama

Ilustracija

Rad tajnih službi prate mnogi mitovi. Oni nisu uvijek netačni. Ali, rušenje tih mitova spada u osnove demokratskog odnosa prema tajnim službama, smatra istoričar Kristofer Nering.

Svet je, kako to ponekad izgleda, danas poprilično haotičan – a tajne službe uvijek i svuda u tome imaju svoj udio: u Engleskoj napad otrovom, u Crnoj Gori pokušaj puča, u Njemačkoj kibernetički napadi na Ministarstvo spoljnih poslova, pa pokušaji da se utiče na izbore u SAD i Francuskoj, pa bivši agenti komunističke državne bezbjednosti na čelu politike, privrede i društva u Češkoj, Rusiji i na Balkanu…

Najnoviji skandal na toj neslavnoj listi: video-snimak sa austrijskim vicekancelarom Hans-Kristijanom Štraheom i njegovim ilegalnim dogovorima i pregovorima sa ženom koja se pravi da je nećaka ruskog oligarha. I iza toga – kako tvrdi sve više glasova – može stajati samo tajna služba, jer – ko bi inače imao mogućnosti za to?

No, mnogo toga što okružuje tajne službe ili im se pripisuje, pri pažljivijem gledanju se ispostavlja kao mit. Da ne bude nesporazuma: na tajne službe niti valja gledati kao na bezazlene, niti ih treba demonizovati. Malo koja državna institucija je toliko precijenjena i potcijenjena u isto vrijeme. Velika tajnovitost koja ponegdje još poput kulta obavija tajne službe, stvorila je more mitova. Svuda gdje su, kao što je to bio slučaj sa bivšim socijalističkim dijelom na Istoku i Jugoistoku Evrope, tajne službe bile u službi državne represije, ti mitovi su posebno jaki i žilavi.

Mitovi nisu uvijek i neistiniti. Oni su, kako je to rekao francuski filozof Rolan Bart, forma komunikacije i značenja. Mitovi ispunjavaju vakuum koji nastaje zbog nedostatka javnog i utvrđenog znanja o ovoj sasvim posebnoj državnoj instituciji. Stoga je njihova demistifikacija doprinos demokratskoj kontroli. Jer, jedno je sigurno: tajne službe su dio svakodnevice i u demokratskoj Evropi, i pratiće nas i u budućnosti. Rušenje mitova o njima je osnovna pretpostavka suverenog i demokratski zrelog odnosa prema tajnim službama – svuda u Evropi.

Mit br. 1: samo države imaju tajne službe

U praćenju debate oko video-snimka sa Štraheom, brzo donijet zaključak nekih eksperata da je čitavu „operaciju” mogla da sprovede samo neka tajna služba, pošto samo ona ima odgovarajuća sredstva, pri pažljivijem posmatranju mora da izazove sumnju, jer, to je mit!

Svuda u Evropi, na starom Zapadu kao i na novom Istoku, već decenijama niču privatne tajne službe. Business intelligence, ili, prosto rečeno, firme za bezbednost, klijentima koji plaćaju nude „prikupljanje informacija” svih vrsta. Tu ima mnogo firmi koje su osnovali bivši pripadnici tajnih službi i onih koje najradije zapošljavaju takve ljude.

U čitavom Istočnom bloku, privatne firme za bezbjednost su poslije propasti komunizma poslužile kao basen za prihvat bivših pripadika tajnih službi. Na Zapadu je npr. Orbis Business Intelligence, firma bivšeg pripadnik MI6 Kristofera Stila u Velikoj Britaniji, izazvala veliku pažnju, jer od nje potiču informacije o tzv. „Trampovom dosijeu”. Tu su na djelu obavještajni profesionalci, koji kao privatna firma imaju i tu prednost da se teško mogu dokazati njihove veze sa političkim ili privatnim nalogodavcima.

Mit br. 2 – lažne vijesti su nešto novo

Fake news kao pojam kojim se označavaju namjerno širene neistine koje treba da ostvare određeno dejstvo, pomodan su pojam koji je u upotrebi u posljednjih pet godina. On se velikom brzinom proširio po svijetu. On je zapravo označavao dezinformacije koje je ciljano širila država da bi ostvarila uticaj. A potom je mutirao u borbeni pojam koji se koristi u sukobima između država partija i mišljenja. Pri tome tu postoji i tijesna veza sa internetom i digitalizacijom, koji su lažnim vijestima u formi tvitova, video-snimaka ili kratkih vijesti, podarile posebnu formu.

No, tvrdnja da su lažne vijesti nova pojava digitalne ere – predstavlja mit! Dezinformacija po nalogu države, koju šire tajne službe, stara je pojava. Posebno su socijalističke tajne službe Istočne Evrope decenijama imale odjeljenja čiji je jedini zadatak bio fabrikovanje i širenje dezinformacija. I to zapravo nikada nije prestalo; 1990. je samo utonulo pod površinu političkog sistema, da bi se danas svom snagom vratilo na dnevni red.

Mit br. 3 – EU nema tajnu službu

Evropska unija je komplikovana politička konstrukcija. Spoljna i unutrašnja politika su uvijek bili u naldežnosti njenih država-članica, a ne zajednice. Tako su to propisali Lisabonski ugovori. I tako je i pitanje tajne službe EU skinuto sa dnevnog reda.

Ipak, postoji jedno mjesto u Briselu koje dobija informacije tajnih službi država-članica, priključuje im javne informacije i sopstvene analize i potom ih dijeli instancama EU: INCTEN (EU Intelligence Analysis Centre) čije je sjedište u Službi EU za spoljne poslove. Razlika u odnosu na „pravu” tajnu službu je u tome što INCTEN ne smije da dolazi do sopstvenih informacija tajnim sredstvima (koristeći svoje izvore, saslušavanjem itd.) već je upućena na javne informacije i informacije država-članica.

Mit br. 4 – nad tajnim službama nema kontrole

Prilikom svakog novog skandala sa tajnim službama, u štampi se može čitati kako tajne službe nisu kontrolisane, da se ni ne mogu kontrolisati i da su ionako strano tijelo u demokratiji! To nepovjerenje je široko rasprostranjeno (i razumljivo) posebno u društvima koja imaju istorijsko iskustvo sa tajnim službama, koje je njihovo političko vođstvo koristilo kao tajnu političku policiju za sprovođenje diktatura.

U Njemačkoj se to odnosi na dvije diktature, ali posebno važi u postkomunističkim zemljama istočne, istočne srednje i južne Evrope. Reformski proces ni 30 godina nakon propasti komunizma nije zaključen. Ali, i u Zapadnoj Evropi je poslije završetka Drugog svjetskog rata moralo da prođe i do 50 godina prije nego što su se razvile forme demokratske kontrole.

Kontrolni organi parlamenata nisu bili nešto što se samo po sebi razume. A njihov stalan razvoj i prilagođavanje novim uslovima su važan sastavni dio demokratije. Kontrola tajnih službi koju sprovode nadzorna tijela, parlamentarni odbori, sudovi, opunomoćenici, mediji ili nauka, nije savršena. Ali – ona postoji!

Mit br. 5 – tajne službe su pogodne za svjetsku zavjeru

I za kraj – možda najveći mit: tajne službe su podesno sredstvo svjetske zavjere. Posebno u postkomunističkim zemljama, u kojima su tajne službe bile hermetički pokrivene i širile klimu straha, koja je daleko prevazilazila njihove realne mogućnosti, mit o svemoćnim tajnim službama je još vrlo rasprostranjen. S tim u vezi je Rusija posebno često u središtu pažnje.

Jeste da taj mit ima svoju realnu pozadinu, naime, stvarnu upletenost tajnih službi u prevrate, atentate, pokušaje pučeva i druge „tajne operacije”. Od Avganistana do Paname su tajne službe – po nalogu njihovih vada – bile umiješane u kojekakve mahinacije.

Ali, svjetska zbivanja one kontrolišu – samo u vratolomnim idejama teoretičara zavjere. Tajne službe su državni organi, imaju ograničene resurse kada je riječ o osoblju i finansiranju, zavise su od svojih vlada i ne mogu stvarno da drže u tajnosti sve svoje tajne. Posebno u digitalnom dobu u kojem se krug informisanih enormno povećao. Ono što zaista jeste zavjereničko, jesu instrumenti i sredstva tajnih službi. A oni nisu obavezno i najbolji!

1

avatar
1000
1
0
0
 
1
Drale
NAJNOVIJI NAJSTARIJI POPULARNI
Drale
Gost
Drale

“U Crnoj Gori pokusaj puca”😂😂😂..dalje tekst nijesam ni citao

Send this to a friend