Ruski izvještaj je potvrdio ono što se odavno zna – ništa se nije promijenilo još od SSSR-a

Piše

Vlado Vurušić

S Rusijom je sve teže zbog njenog nihilističkog odnosa prema Zapadu. Moskva prihvata da je svako djelovanje koje će nanijeti štetu Zapadu, na fundamentalnom nivou, pozitivno i prihvatljivo. Rusija igra riskantnu igru. S obzirom na to da nema jakih industrijskih i ekonomskih potencijala, nema što izgubiti u toj suparničkoj borbi.

To je suština najnovijeg izvještaja Odbora za sigurnost i obavještajne zajednice britanskog parlamenta o Rusiji, odnosno ugrozi koju Rusija predstavlja ne samo za Veliku Britaniju nego i za Zapad u cjelini. Izvještaj podsjeća na hladnoratovska vremena kada je Rusija (SSSR) proglašena “carstvom zla”.

Je li se zapravo bilo što promijenilo u odnosima Zapada i Rusije nakon pada Berlinskog zida i jesu li obje strane na istim ili sličnim pozicijama? Ili se ništa suštinski nije promijenilo u odnosima među njima?

Iako se prvih godina nakon raspada SSSR-a, u vrijeme Borisa Jeljcina, činilo da demokratska Rusija postaje od neprijatelja i rivala dio istog tima, dolaskom Vladimira Putina, koji je zapravo bio eksponent (instalirali su ga, da apsurd bude veći, ljudi iz suprotnog tabora) kagebeovsko-kremaljsko-birokratske velikodržavne političke elite, desperatne i nezadovoljne Jeljcinovom politikom koju je smatrala izdajničkom, udvorničkom prema Zapadu te da je on ponizio Rusiju i obezvrijedio njezinu ulogu i poziciju velesile.

Putinova uloga

Putin je vratio Rusiju na stare staze nekadašnje slave političkog i vojnog globalnog moćnika, bez obzira na to što je i dalje to “div na staklenim nogama” ili, kako je definisano u britanskom izvještaju, “Rusija je istovremeno i jaka i slaba”. No, takođe navode da je “dostojan protivnik koji posjeduje sofisticirano obrambeno i ofanzivno naoružanje te sposobnu i razvijenu obavještajnu strukturu”. Prisjetimo se da su se odnosi Rusije i Zapada drastično pokvarili početkom 2014. godine i izbijanjem ukrajinske krize koja je kulminirala aneksijom Krima i ratom na istoku zemlje.

Rusija danas, samo u promijenjenim okolnostima, nastavlja tamo gdje je SSSR u svojim suparničkim odnosima sa Zapadom stao. Režim se promijenio, okolnosti su druge, ali suština je zapravo ista ili vrlo slična. I Zapad i Rusija “bolje” funkcionišu kada se “ne vole” i kada su jedni drugima predmet straha i opasnosti. U Rusiji stalno govore o rusofobiji i antirusizmu na Zapadu koji su sada na najvišem nivou od vremena hladnog rata, ali, ruku na srce, ni zadriglo antizapadnjaštvo te eurofobija i amerofobija u Rusiji nisu ništa manji ni zločestiji. Usprkos tome, prema sociološkim istraživanjima, oko 70 odsto mladih Rusa najradije bi živjelo na Zapadu ili kako je rekao nedavno umrli bivši sovjetski disident Vladimir Bukovski – Rusija konkuriše Zapadu, ali djeca elite se školuju na Zapadu, oni voze Mercedese i drže novac u švajcarskim bankama, a zapadnjaci ne školuju svoju djecu u Moskvi, ne voze Volgu i ne drže novac u ruskim bankama.

Rusija nije ekonomska velesila, bez obzira na naftu i gas, kao što je politička. Njen BDP nije veći od španskog. Trenutno recesija zbog Covida-19 drma Rusijom – najveća nezaposlenost u posljednjih 30 godina i pad cijena nafte dodatno su uzdrmali rusku ekonomiju. Doduše, zlatne rezerve i velike rezerve pšenice pomažu u očuvanju statusa i socijalnog mira.

No, Rusija nema razvijenu sofisticiranu industriju ni IT tehnologiju – osim vojne, kao u vremenima SSSR-a, ali ta dostignuća nikad nije znala pretočiti u “građansku” industriju. Zbog toga nema nikakvu smisleniju bijelu tehniku, proizvodnju mobilnih ili kompjutera, nisu konkurentni na svjetskom tržištu sa svojim automobilima, brodovima ili putničkim avionima, kao što su s tenkovima ili protivavionskim raketama. Ima neviđene zalihe nafte, ugljena, gasa i u posljednje vrijeme pšenice. To su važni i jedini njeni izvozni aduti na kojima gradi svoju ekonomsku snagu.

No, je li to dovoljno? I SSSR je sve to imao. Ekonomski je inferiorna i bez saveznika, odnosno s vrlo malo njih, koji nemaju ni velik uticaj, poput Srbije, Sirije i nekih srednjoazijskih postsovjetskih država od kojih pola zavisi o ruskoj pomoći. Rusija je frustrirana takvom svojom pozicijom jer joj se manevarski prostor sužava, ima sve manje saveznika i mogućnosti dobijanja novih. Uz to je, kako piše u izvještaju, u paničnom strahu od stabilizacije EU i daljnjeg širenja NATO-a na područja koja Moskva smatra svojim lenom – postsovjetski prostor, koji joj je sve neposlušniji i nelojalniji.

Politika destrukcije

Stoga, kako kaže ruski analitičar Maksim Samorukov, Rusiji preostaje samo politika destrukcije prema Zapadu. To potvrđuje riječi iz izvještaja da se Rusija ponaša nihilistički i sa svjesnim rizikom. Naime, posve je logično da Rusija neće i ne želi igrati konstruktivnu ulogu, recimo, na trusnom području Balkana jer je svjesna da su tamo (osim možda Srbije, a i to je upitno) svi okrenuti licem prema Briselu. Pa, zašto onda pomoći da se stabilizuje BiH ili riješi pitanje Kosova i Makedonije kada u tom slučaju Rusija gubi uticaj? Isto tako, ma što u Moskvi govorili, Brexit ili jačanje radikalno desnih antievropskih stranaka na Zapadu ili škotski referendum kojim će Velika Britanija postati “Mala” svakako su nešto što njoj ide u prilog u tom nadmudrivanju sa Zapadom. Rusija je odavno navikla na takve uloge: kao što je nekada bila “crveni Vatikan”, matica u komunističkoj košnici, čime je nastojala razoriti jezgru zapadne demokratije pa i civilizacije, danas se okrenula “crnoj Evropi” i postaje sponzor ultraradikalne desnice kako bi oslabila evrocentrične tendencije. Logičan odabir u borbi sa Zapadom.

Moskva već dugo koketira s takvim strankama i pokretima, logistički i medijski podržava pa i finansira njihovu djelatnost. Konačno, sjetimo se da je jedan od vodećih kremaljskih konzervativnih ideologa Aleksandar Dugin otvoreno govorio da Rusija za svoje ciljeve – destabilizaciju EU i NATO-a te političku penetraciju u Evropu – mora iskoristiti radikalnu desnicu (ali i isto takvu ljevicu) i nesistemske stranke, kako ih naziva Dugin – “evropsku petu kolonu”. Zato u britanskom izvještaju stoji da je Rusija spremna na sve: od korištenja agresivnih hakerskih napada na zapadne institucije do “komplota” s terorističkim i kriminalnim organizacijama, samo da destabilizuje Zapad, a spominje se i korištenje zapadnih banaka i drugih financijskih organizacija za pranje novca od korupcije i drugih malverzacija. Rusija, napominju, koristi i medijske platforme poput TV postaje Russia Today te portala Sputnjik za širenje vlastitih propagandnih učinaka. Tu je i sporna institucija Ruski svijet (Russkij mir), kulturna i jezična udruga koju mnogi detektiraju tek kao jedan krak i “ogranak” FSB-a, a u Ukrajini je zabranjena zbog širenja ruske asimilatorske politike.

SSSR je koristio sličnu taktiku. Okupljao je oko sebe komunističke stranke koje su u mnogim zemljama bile tek produžena ruka Kremlja. No, na počecima je SSSR imao veliku popularnost na Zapadu među tamošnjom ljevicom, ali je sve to svojom politikom kompromitovao Staljin. SSSR je podržavao italijanski KP na prvim poslijeratnim izborima, ali je isto tako ostavio na cjedilu KP Grčke u građanskom ratu. SSSR je finansirao, logistički i vojno pomagao antikolonijalne, revolucionarne i lijeve pokrete po Africi i Aziji. U Vijetnamskom ratu borili su se ruski piloti i osoblje specijalizirano za raketne sisteme, a doslovce je osnovao i pomagao finansijski i s instruktorima pokrete u Angoli, Mozambiku i Zimbabveu.

Doduše, događalo im se da im neki “pitomci” okrenu leđa preko noći, poput egipatskog predsjednika Anvara al-Sadata. Doslovce stotine milijardi dolara SSSR je davao tim pokretima, a plaćao je i potpomagao i antiratne i mirovne pokrete na Zapadu te njihove proteste protiv razmještanja američkih raketa (Pershing) po zemljama NATO-a ili finansirajući štrajkove, poput velikog štrajka rudara u Velsu tokom vladavine Margaret Tačer. Mihail Gorbačov je to, doduše, demantovao. Ne zaboravimo ni vojnu intervenciju u Avganistanu te suludu utrku u naoružanju (Star Wars) koju im je nametnuo američki predsjednik Ronald Reagan, za koju više nisu imali ni snage, ni resurse.

Dok je SAD tada podigao izdvajanja za obranu na sedam odsto BDP-a, SSSR je u 80-ima morao izdvajati čak 27 odsto, a neki podaci govore i do 30 odsto BDP-a. Danas je situacija ovakva: vojna izdvajanja iz proračuna SAD-a veća su od 700 milijardi dolara i to je manje od 3 odsto BDP-a, ruska vojna izdvajanja su manja od 65 milijardi dolara, što je 3,5 odsto BDP-a. Vladimir Putin nedavno je otpisao stari sovjetski dug afričkih zemlja (Etiopija, Angola, Alžir, Mozambik) od 20 milijardi dolara, a ruski mediji napominju da će uskoro to morati učiniti i s dodatnih 14 milijardi dolara duga tih zemalja iz sovjetskih vremena. Samo Kubi je Putin oprostio 31 milijardu dolara duga (od 35 milijardi) iz vremena SSSR-a. Sovjetski Savez je trošio neviđena sredstva za održavanje svog statusa velesile dok su u zemlji vladali nestašica, oskudijevanje i siromaštvo stanovništva i društva, što je na kraju dovelo do iscrpljivanja i raspada SSSR-a te (nepriznatog) poraza u hladnom ratu jer više financijski i logistički nije mogao izdržati “antikolonijalne” borbe, Afganistan, pratiti utrku u naoružanju, niti održavati na vlasti istočnoeuropsku boljševičku braću.

Za sve krivi rusofobi

U Moskvi su s indignacijom odbili britanski izvještaj. Prvi Putinov diplomata Sergej Lavrov ustvrdio je da je izvještaj neutemeljeno i nema nikakvih dokaza da se Rusija miješala u izborne procese drugih država. Portparol Kremlja Dmitrij Peskov izjavio je da se Rusija ne miješa u izborne procese ni politiku niti jedne zemlje na svijetu, pa tako ni SAD-a ili Velike Britanije.

“Mi ne volimo da se strani faktori miješaju u naše poslove pa to ne radimo ni mi vani”, rekao je Peskov.

Šef Duminog Odbora za vanjsku politiku Konstantin Kosačov smatra kako Velika Britanija nakon Brexita ovim želi svim sredstvima zadržati svoju vodeću poziciju u Evropi, a za to im je, kako kaže, “rusofobija jedini argument”.

I Marija Zaharova, portparolka ruskog Ministarstva vanjskih poslova, kaže kako je ovo “neprijateljski rusofobni izvještaj” koje ulazi u sferu “fake newsa” i samo će pokvariti odnose Moskve i Londona. No, prašina se digla učinivši ovo vruće pandemijsko ljeto još užarenijim.