Tajna pogubljenja zatvorenika u posljednjoj evropskoj diktaturi

U Bjelorusiji, jedinoj evropskoj zemlji u kojoj postoji smrtna kazna, osuđenicima se ne saopštava datum pogubljenja, a nakon toga sve se drži u tajnosti.

Kad stražari dođu po njih, zatvorenici nikada ne znaju da li je to posljednji put.

Tokom 10 mjeseci koje je proveo kao osuđenik na smrt, Genadij Jakovicki je samo po slabašnoj svjetlosti koja se probijala kroz mrežom pokriveni prozor mogao da zna da li je dan ili noć. Blještavo svjetlo u ćeliji gorjelo je 24 sata dnevno.

Bilo je lako izgubiti pojam o vremenu. U izolaciji mu je bilo zabranjen izlazak u šetnju. Posjete su bile strogo ograničene na blisku rodbinu i advokate, koji su smjeli da ga obiđu jednom mjesečno.

Jakovickog su u te dane izvodili ruku vezanih na leđima, pognute glave. Kao ni ostali, nikad nije znao kuda ga vode, kaže njegova ćerka Aleksandra. „Da li me čeka rodbina? Advokati? Metak u glavu?” pitali su se.

Otac i kći su se gledali kroz stakleni šalter, uvijek pod budnim okom stražara. „Nismo smjeli da govorimo o slučaju, bilo je zabranjeno. Smjeli smo da pričamo samo o porodici”. Tokom osme posjete, Aleksandra, koja je tad imala 27 godina, se požalila da dugo čeka da dobije novi pasoš.

„Imaš ti još vremena”, dobacili su joj podrugljivo stražari.

Vrlo malo se zna o uslovima života zatvorenika.

Bjelorusija, koju mnogi opisuju kao „posljednju diktaturu u Evropi” je jedina država u Evropi i bivšem SSSR u kojoj još postoji smrtna kazna, a cijeli proces je obavijen velom tajne.

Pogubljenja se vrše metkom u glavu, ali tačan broj se ne zna: vjeruje se da je od 1991, kada je Bjelorusija postala nezavisna, ubijeno oko 300 ljudi.

Prema organizaciji Amnesti Internešnal dva pogubljenja su izvršena prošle godine, a još najmanje šestorica su na čekanju – prema bjeloruskim zakonima žene ne mogu biti osuđene na smrt.

Kazna se obično izriče zbog teških oblika ubistava, a osuđenici su smješteni u specijalnim ćelijama u podrumu Pritvorskog centra broj 1, ruševnog zamka iz 19. vijeka u centru Minska, gdje novinarima i aktivistima skoro nikad nije dozvoljen pristup.

Lokalna organizacija za ljudska prava Vjasna tvrdi da su zatvorenici izloženi teškom zlostavljanju, mučenju i „psihološkom pritisku”.

Zatvorenici ne smiju da sjede ili leže na krevetu van propisanog termina za spavanje i uglavnom provode vrijeme šetajući po ćeliji, ispričao je jedan bivši čuvar aktivistima Vjasne. Često im se zabranjuje da šalju i dobijaju pisma.

„Uslovi su užasni”, kaže Ajša Jung iz Amnesti Internešnala, koja je deset godina radila u Bjelorusiji. „Postupaju sa njima kao da su već mrtvi”.

Genadij Jakovicki je živio u gradu Vilejci, oko 100 kilometara od Minska. Prije tri godine je optužen da je nakon dvodnevne pijanke sa prijateljima ubio svoju partnerku, kažu organizacije za ljudska prava.

Nakon svađe, tokom koje je navodno nekoliko puta udario pesnicom, oboje su otišli u odvojene sobe, a Jakovicki je zaspao. Tvrdi da se ne sjeća šta se potom dogodilo.

Kad se probudio, zatekao je mrtvu, polugolu i slomljene vilice. Navukao joj je farmerke umrljane krvlju i pozvao policiju. Tri dana kasnije je uhapšen.

Aktivisti kažu da je Jakovicki tokom prvog ispitivanja bio podvrgnut psihološkom pritisku i da su svjedoci dali kontradiktorne izjave. „Neki su bili pijani i u sudnici”, kaže Aleksandra. „Poslije su govorili da se ničeg ne sjećaju. Nije bilo materijalnih dokaza”.

Jakovicki je već jednom bio osuđen na smrt zbog ubistva 1989, ali mu je kazna smanjena na 15 godina zatvora. Aleksandra kaže da je ta presuda bila glavni dokaz protiv njega na suđenju u Minsku.

Prije dvije godine je proglašen krivim i za drugo ubistvo – koje nije priznao – i osuđen je na smrt.

Na dan smaknuća, državni tužilac saopštava osuđenicima da im je zahtjev za pomilovanjem odbijen. Aleh Alkaju, bivši upravnik zatvora je ispričao aktivistima Vjasne: „Počnu da se tresu, od zime ili od straha, a iz očiju im izbija takvo ludilo da čovjek ne može da ih gleda”.

Zatvorenicima potom stavljaju povez na oči i vode ih u specijalnu sobu u koju smije da se uđe samo uz dozvolu tužioca: nikom iz javnosti nije dozvoljen ulaz, kažu bivši agenti.

Onda ih natjeraju da kleknu i pucaju im u glavu.

Cijela procedura navodno traje samo dva minuta. Porodice se obavještavaju tek nedjeljama ili mjesecima kasnije, ponekad tek kad prime paket sa ličnim stvarima osuđenika.

Tijelo preminulog se nikada ne vraća porodicama, a mjesto sahrane je državna tajna. To je, prema specijalnom izvjestiocu UN Miklošu Haraštiju, teško kršenje prava osuđenika i njihovih porodica i predstavlja vid mučenja.

Bjelorusi su na referendumu 1996. ogromnom većinom – 80 odsto – glasali protiv ukidanja smrtne kazne. Međunarodni posmatrači su ocijenili taj referendum kao neregularan.

Vlada predsjednika Aleksandra Lukašenka, koji je na vlasti od 1994, još koristi taj rezultat da opravda svoju politiku.

Dok se ona ne promijeni, Belorusija ostaje isključena iz Savjeta Evrope, organizacije koja okuplja gotovo sve evropske zemlje.

„Bjelorusija će na kraju morati da nađe način da ukine smrtnu kaznu”, kaže Tatjana Termačić iz Direktorata za ljudska prava i vladavinu prava SE”. „Nadamo se da će se to desiti što prije, ali dotle će biti crna mrlja na evropskom tlu”.

Nedavne ankete ukazuju da podrška smrtnoj kazni polako opada i da trenutno iznosi oko 50 odsto.

Lukašenkov kabinet nije odgovorio na zahtjeve BBC za intervjuom.

Advokat Genadija Jakovickog se žalio na presudu sa obrazloženjem da suđenje nije bilo fer i da krivica nije dokazana. Sem toga je tvrdio da su izostavljeni ključni dokazi, uključujući tragove krvi koji su nađeni ispod noktiju žrtve.

Viši sud je, međutim, potvrdio presudu i Jakovicki je pogubljen u novembru 2016. Imao je 49 godina.

Mjesec dana kasnije, porodica je pismeno obaviještena da je kazna izvršena. „Nismo dobili njegove lične stvari i nismo vidjeli tijelo”, kaže Aleksandra, koja se u međuvremenu pridružila kampanji za ukidanje smrtne kazne.

„Dala sam mu skoro sve fotografije koje sam imala”, kaže. „Ništa mi nisu vratili”.