“Vampir iz Bukurešta” koji je noću sijao smrt

Krajem 1970. godine i početkom naredne, Bukurešt je terorisao brutalni serijski ubica, kanibal i silovatelj koji je počinio zločine tako okrutne da prije djeluju kao scenario za neki horor film, nego nešto što je čovjek sposoban da uradi drugom ljudskom biću.

U petom nastavku serijala o serijskim ubicama iz istočne Evrope Blic donosi horor priču o Jonu Rimaru ili kako je još bio poznat “Vampiru iz Bukurešta” i “Čovjeku vuku”.

Neslavni nadimci Jona Rimarua potiču iz njegovog krvavog nasljeđa. Prema svjedočenju preživjelih žrtava, pio je krv iz rana koje im je nanosio nožem, nerijetko i tukao metalnim šipkama, potom silovao i ujedao žene za genitalne djelove tijela.

Baš poput zvijeri, napadao je noću, uvjek u vrijeme oluja, nevremena ili guste magle. Sve ove okolnosti, uz ćutanje tadašnjih komunističkih vlasti u Rumuniji dovele su do paničnog širenja straha Bukureštom, pa čak i preporuka ženama da bez prijeke porebe ne izlaze noću na ulicu.

Ko je bio čovjek koji je terorisao jedan grad?

Jon Rimaru je najstariji od trojice sinova Florea Rimarua, agresivnog čovjeka teške ruke, i kako će se otkriti tek nakon njegove smrti, takođe serijskog ubice.

Porodica Rimaru živjela je u luki Korabija na obali Dunava, tik uz granicu sa Bugarskom.

Djetinjstvo u gradiću u Vlaškoj niziji, za Jona nije bilo lako. Majka je njega i njegovu braću napustila zbog svakodnevnih batina koje je dobijala od Floera. Jon je ponavljao deveti razred škole, mještani su ga pamtili po u to vrijeme skandaloznoj seksulanoj vezi sa maloljetnom ćerkom svog nastavnika, a do punoljetstva već jenbio osuđivan za krađu.

Problematično ponašenje i kako se govorilo, nekontrolisani libido, porasli su sa preseljenjem u Bukurešt, gdje se njegov otac zaposlio kao vozač tramvaja. Jon, iako slab đak, upisao je veterinu 1966. godine, ali mu studije nisu išle.

Godine je ponavljao, kolege sa fakulteta su ga opisivale kao čudnog, a poznato je da je bio sklon samopovređivanju. Seriju monstruoznih ubistava počeo je na trećoj godini fakulteta.

Krvavi niz zločina

Jon je osuđen za ubistvo četiri žene – Elene Opree, Fanike Ilie, Georgite Pope i Mihaela Ursu, uz nekoliko neuspješnih pokušaja ubistava, silovanja i teških krađa.

Prvi put ubio je u noći između 8. i 9. aprila 1970. godine. Žrtva je bila Elena Oprea, koju za razliku od većine drugih svojih žrtva nije silovao i to samo zato što se uplašio. Nakon što ju je onesvijestio, počeo je da se ižvljava nad njom, ali ubrzo je čuo korake, zbog čega je pobjegao sa lica mjesta. Strah je bio privremen, pa je Jon vrlo brzo nastavio svoj krvavi pir.

Sljedeća žrtva bila je Florika Marku u noći između 1. i 2. juna iste godine. Floriku je Jon onesvijestio ispred njene kuće potom odvukao na groblje, gdje je silovao i izbo nožem. Srećom, spasio ju je vozač kamiona, a kako je kasnije posvjedočila na suđenju, Jon je pio krv iz rana koje joj je nanio nožem.

Uslijedile su pljačke, pa potom pokušaj ubistva i silovanje Olge Baraitaru u novembru 1970, Georgite Sfetcu i Elizabete Floreu u februaru 1971, da bi ponovo ubio i brutalno silovao u martu 1971. godine Faniku Ilie.

Operacija “Grabljivac”

Sljedeća žrtva bila je konobarica Georgita Popa u aprilu 1971. godine. Autopsija je pokazala da je Georgita imala 48 uboda nožem u glavu, grudi, prepone i noge, pet udaraca u glavu, slomljena rebra i izgrižene genitalije. Ovaj slučaj konačno je digao na noge javnost i pokrenuo veliku akciju – “Operaciju Grabljivac”.

Oko 6.000 policajaca svake noći patroliralo je ulicama Bukurešta, kao i 100 policijskih automobila i 40 motocikala. Bili su mobilisani čak i medicinski radnici, vozači autobusa i zaposleni u hotelima i barovima, čak i obavještajna služba Sekuritatea. Uhapšeno je 2.565 ljudi, 8.000 identifikovano, ali ubica nije otkriven.

Ohrabren tom činjencom, Rimaru je nastavio sa terorom. Pokušao je da siluje Stanu Saracin, a potom ubio i brutalno silovao Mihaelu Ursu u noći između 4. i 5. maja 1971. godine. Mihaela je prva Rimarova žrtava te noći, ali kako nije uspio da uradi sve što je htio, dva sata kasnije potražio je novu žrtvu. Naišao je na Mariju Jordače koju je pokušao da ubije. Uspjela je da pobjegne kada je ubici ispala metalna šipka kojom je tukao.

Sljedeće noći pokušao je da ubije Vijoriku Tatu i Elenu Buluci, a nekoliko dana kasnije počinio je djelo teške krađe prije nego što je konačno uhapšen zahvaljujući svjedočanstvu jedne od preživjelih žrtava.

Na saslušanju u policiji priznao je čak 23 teška krivična djela. Istražitelji su vjerovali da ga je otac, za kojeg se vjerovalo da je znao za sve zločine, pa čak i prao krvavu odjeću svog sina, podsticao na brutalna ubistva. Tokom istrage njegov otac Florea tri je puta hapšen, ali puštan na slobodu jer po zakonu ne postoji obaveza da najbliži srodnici svjedoče jedni protiv drugih.

“Zovite mog oca! On je jedini krivac!”

Rimaru je pokušao da se brani neuračunljivošću, ali je sud odbio njegove tvrdnje da pati od mentalne bolesti, halucinacija, delirijuma i sličnih stanja. Promijenio je svoj iskaz, povukao sva priznanja i prestao da odgovara čak i na pitanja svog advokata.

Kada je Rimaru osuđen na smrt, kroz sudnicu se prolomio alpauz. Uložio je žalbu, ali mu je kazna potvrđena pred Vrhovnim sudom.

Izvršenje pogubljenja zakazano je za 23. oktobar 1971. godine. Policijskim kombijem prebačen je u Jilava zatvor, a kako nije želio da hoda, policijaci su ga odvukli na mjesto gdje je trebalo da bude strijeljan. Na pitanje da li ima posljednju želju, odgovorio je odrečno.

Trojica oficira bila su potrebna da ga vežu prije streljanja, jer se otimao i pokušavao da pobjegne. Vikao je “Zovite mog oca da vidi šta mi se dešava! Natjerajte ga da dođe! On je jedini krivac!” i “Želim da živim!”. Kako se stalno pomjerao pokušavajući da se odveže tokom rafala, najviše metaka završilo je u njegovoj zadnjici dok se okretao. Sahranjen je na gradskom groblju u neobilježenom grobu.

Motiv – rijedak poremećaj?

Nekoliko godina nakon što je Rimaru pogubljen, snimke saslušanja u policiji pogledao je psiholog pukovnik Tudorel Butoi. Prema njegovom mišljenju, zločini koje je počionio bili su neka vrsta kompenzacije za za kompleks niže vrijednosti koji je osjećao od mladosti. Bio je relativno slab, socijalna nespretan i imao je disfunkcionalne odnose sa ženama.

U to vrijeme, Rimaru je često nazivan “čovjek-vuk”, a u Botoi vjeruju da je patio od kliničke likantropije, jako rijetkog poremećaja zbog kojeg pacijenti vjeruju da se pretvaraju u vuka ili neku drugu životinju.

Kao dokaz za ovu neobičnu dijagnozu, Butui navodi da je Rimaru ubijao noću, usamljeno se šunjao, a svoju animalističku potrebu da ubije crpio je iz neuobičajenih vremenskih prilika, dok je svoje žrtve shvatio kao plijen.

Serijska ubistva – porodično nasljeđe

Tačno godinu dana nakon pogubljenja sina, 23. oktobra 1972. godine, Florea Rimaru poginuo je u 53. godini života padom sa voza. Njegova smrt zvanično se vodi kao nesreća, ali se sumnja da su ga agenti ozloglašene Sekuritatee gurnuli. Njegovo tijelo odvezeno je na autopsiju i tada je istražiteljima za oko zapao jedan detalj – čizme broj 42 i visina 174 centimetara.

Upravo to bio je opis serijskog ubice koji je u ljeto 1944. godine ubio četiri žene. Ubistva su nevjerovatno slična ubistvima koje je izvršio Jon Rimaru – sve žrtve su živjele u podrumu, a ubijene su tokom oluja i nevremena.

Ubica je ulazio u njihove domove i tupim predemtom ih udaro u glavu da izgube svijest. Na mjestu zločina uvjek su pronalaženi otisci i tragovi vojničkih čizama veličine 42 ili 43. To je pobudilo sumnju polcije, a istragom je utvrđeno da je ubistva počinio Floreae.

Zanimljivo je da su se prve žrtve obojice ubica zvale isto. Florea je prvo ubio Elenu Udreu, a njegov sin Elenu Opreu.