Da li je papa znao za “pacovske kanale” kojima su nacistički zločinci bježali u Južnu Ameriku? To će biti glavno pitanje kada se u ponedjeljak 2. marta budu otvorile vatikanske arhive.
Tri godine nakon kraja Drugog svjetskog rata, jedan od najvećih nacističkih zločinaca uspijeva da pobjegne iz zatvora u austrijskom Lincu. Riječ je o Francu Štanglu, nekadašnjem SS-Hauptšturmfireru i komandantu koncentracionih logora Sobibor i Treblinka. On je odgovoran za smrt gotovo milion Jevreja.
Štangl uspijeva da preko, Graca i Merana, pješice stigne do Firence. Ali njegov cilj je 300 kilometara južnije: Rim, sjedište Vatikana.
“Pacovski kanali” vode u Rim
Došavši tamo, srdačno je dočekan.
“Vi ste sigurno Franc Štangl, ja već čekam na Vas“, pozdravlja ga rimski biskup Alojz Hudal.
U ruke mu daje lažna dokumenta. S njima se Štangl prebacuje u Siriju, organizuje da mu dođe i porodica, i onda 1951, iz Damaska prelazi preko okeana – najpre u Argentinu, a kasnije u Brazil.
Čovjek koji je do doveo do savršenstva masovno ubijanje u koncentracionim logorima, potom godinama montira automobile u fabrici Folksvagena u blizini Sao Paula.
Austrijanac Franc Štangl nije usamljen slučaj: na hiljade nacističkih zločinaca su nakon rata, uz pomoć Katoličke crkve, uspjeli da pobjegnu pred rukom pravde. Najčešće su se koristili tzv. „pacovski kanali“: iz Insbruka, preko Alpa, do Merana ili Bozena u Južni Tirol, a potom u Rim. Odatle je većinu put vodio do luke u Đenovi, odakle se išlo dalje brodom u Južnu Ameriku. Najčešće u Argentinu.
Bez plana, najčešće improvizacija
“Pacovski kanali nisu bili nekakav razrađeni sistem, oni su se sastojali od mnogih pojedinačnih komponenti“, kaže Danijel Štal, istoričar iz Jene. „Bila je to spontana saradnja različitih institucija”.
Većina zločinaca je duže ili kraće vrijeme boravila u nekom od katoličkih samostana u Južnom Tirolu. Neki su tu živjeli i više godina, organizovali dalje bjekstvo, prikupljali novac. Kada bi stigli u Rim, dobijali su vatikanske dokumenta o identitetu – a s njima onda i pasoše Međunarodnog Crvenog krsta.
Do 1951. izdato ih je ukupno oko 120.000 – većinom izbjeglicama koje su tražile neko utočište nakon rata, a među njima i mnogim Jevrejima koji su željeli da odu u Palestinu.
Duga lista ratnih zločinaca
Pacovski kanali su bili put za bjekstvo mnogim nacističkim ratnim zločincima. Među njima su recimo bili i Adolf Ajhman, jedan od glavnih organizatora Holokausta; Jozef Mengele, sadistički ljekar iz Aušvica; Klaus Barbi – “Mesar iz Liona”, bivši šef Gestapoa u tom francuskom gradu; Erih Pribke, SS-ovac odgovoran za masakr nad 335 civilia u blizini Rima; Valter Rauf, čovjek koji je izmislio tzv. kamione-gasne komore kojima su uhvaćeni Jevreji ubijani još za vrijeme vožnje.
Šta je znao papa Pije XII?
O pacovskim kanalima je već mnogo toga poznato, ali na jedno pitanje još nije odgovoreno: koliko je o svemu znao tadašnji papa Pije XII? Italijan Euđenio Marija Điuzepe Đovani Pačeli izabran je za papu 2. marta 1939, neposredno pred početak Drugog svjetskog rata. Na funkciji je ostao do svoje smrti 1958.
Odgovor na to pitanje potražiće i Hubert Volf. Taj istoričar crkve leti ovih dana za Rim kako bi u ponedjeljak 2. marta, kada Vatikan bude otvorio svoj arhiv i budu postala dostupna javnosti sva dokumenta vezane za pontifikat pape Pija XII, bio jedan odabranih naučnika koji će prvi imati priliku da pregledaju arhiv.
Volf će za to na raspolaganju imati četiri mjeseca.
“To je velika prilika da se pronađu odgovori na mnoga otvorena pitanja iz tog vremena, ali je i veliki izazov. Riječ je o oko 400.000 arhivskih jedinica, svaka sa oko hiljadu listova papira”, kaže taj profesor sa Univerziteta u Minsteru.
Za Volfa takav rad nije novina. On je već pretraživao arhive Inkvizicije i Kongregacije za indeksiranje.
“Mjereno s tim periodom od 400 godina, ovih 20 godina Pija su još i relativno pregledne”, kaže Volf. “Takav rad podrazumijeva da se nedjeljama ne pronalazi ništa novo i zanimljivo, a da se onda otkrije neka kutija koja se pokaže kao zlatni rudnik.”
Mnogo otvorenih pitanja
Hubert Volf dakle poručuje da bi trebalo imati strpljenja – za cjelovitu procjenu svega što krije ta arhiva biće potrebne godine. Ali na neka pitanja, nada se nemački istoričar, možda će se ipak uskoro pronaći odgovor. A glavno od njih glasi: “Da li je papa izdavao direktne naloge ili su to bila samo načelna uputstva, tipa: ’Treba pomoći ljudima koji su ostali bez dokumenata’. Da li je papa, možda uz sugestije CIA, rekao: ’Kada mi nacionalno svjesne ljude pošaljemo u Južnu Ameriku, to je dobro, jer su tamo komunisti koji žele da osvoje čitav taj kontinent, kao na Kubi’?”
Poznato je da se papa Pije XII bojao komunizma. U tom smislu, svoju aktivnost su opravdavali i crkveni službenici koji su pomagali nacistima u bjekstvu: svejedno koju su oni ulogu imali u vrijeme nacionalsocijalizma, oni su se borili protiv komunista i zato ih treba zaštititi od političkog progona. Komunizam je za njih predstavljao najveću opasnost za Katoličku crkvu.
“Moguće je da papa Pije XII ništa nije znao o konkretnoj pomoći i da su to neki ljudi naprosto bezobzirno iskoristili. Ali je moguće i da je papa znao, ali da je okrenuo glavu na drugu stranu”, kaže Volf.
To su dvije mogućnosti. A kako je zaista bilo – na to pitanje on sada traži odgovor. Jedno je u svakom slučaju jasno: “Ako je papa znao o ljudima poput Mengelea, onda čitava priča poprima jednu sasvim novu dimenziju.”
