Zbog čega kineski disident bježi i iz Njemačke

Dočekan je bezmalo kao nacionalni heroj. Ne samo što je promptno dobio vizu u njemačkoj ambasadi u Pekingu, već je odmah po dolasku u Berlin dobio jednu nekadašnju impozantnu pivaru u istočnom Berlinu za svoj umjetnički atelje. Berlinska akademija umjetnosti mu je odmah ponudila mesto gostujućeg profesora. Njemci su se tiskali da vide svako njegovo djelo. Da pročitaju svaki njegov intervju. Da glorifikuju svako njegovo djelo ili komentar. A onda je uslijedio – šok!

Poslije četiri godine dobrovoljnog izgnanstva iz rodne Kine, slikar, skulptor, kustos, fotograf, arhitekta i aktivista za ljudska prava Aj Vejevej najavio je da odlazi iz Berlina. I to ne tek tako, već uz poprilične kritike na račun Njemaca i Njemačke.

U razgovoru za Velt, on je kao razlog za odlazak iz Njemačke naveo to da Njemačka nije otvoreno društvo, da je suviše usmjerena na sebe i da se i dalje u njoj ojseća kao stranac.

“Napuštam Njemačku. Ovoj zemlji nisam potreban, jer je suviše usmjerena na sebe”, rezignirano je izjavio Aj u intervjuu povodom velike retrospektivne izložbe pod nazivom “Gdje je revolucija?” u Diseldorfu.

“Ovo je društvo koje želi da bude otvoreno, ali prije svega samo sebe štiti. Njemačka kultura je toliko jaka da suštinski ne prihvata ostale ideje i argumente. Nema prostora za otvorene debate, nema poštovanja za glasove koja odskaču (od dominatnog mišljenja)”.

Od sitnih problema do potpune netrpeljivosti

Koliko je Aj razočaran u Njemačku možda najbolje svjedoči to da zbog nekih situacija koje je doživio Njemačku poredi sa rodnom Kinom i kineskim sistemom. Navodeći primjere zašto odlazi, on je naveo to da su ga taksisti u Berlinu nekoliko puta izbacivali iz vozila, od toga jednom samo zato što je otvorio prozor zbog prejakog mirisa parfimisanog osvježivača u automobilu.

Kako kaže, ove slučajeve je prijavio komisiji za borbu protiv diskriminacije, ali je uvijek dobijao odgovor da nije u pitanju diskriminacija kao prekršajno djelo, već da su po srijedi “kulturološke razlike”.

“To meni zvuči kao kada kineska vlada opravdava svoja kršenja ljudskih prava ‘kulturološkim razlikama’ u odnosu na Zapad”, rekao je Aj, dodajući su njegova porodica i on rado ovde živjeli, ali da uprkos tome napušta Berlin.

Ovaj njegov istup izazvao je burne reakcije, kako među takozvanim organskim Njemcima kako se nerijetko u Njemačkoj nazivaju oni koji nemaju migrantsko porijeklo, tako i među onima koji imaju useljeničko porijeklo, a čine bezmalo četvrtinu stanovništva Njemačke.

U Kini prestupnik, u Nemačkoj zvijezda

Aj Vejevej je svjetsku slavu, ali i naklonost njemačke elite, stekao ne samo svojom konceptualnom umjetnošću i filmovima, već i žestokom kritikom kineskog društva koju je nerijetko pretočavao upravo u svoja djela.

Njemačka publika se i dalje sjeća kako je spoljni zid muzeja u Minhenu u kojem se održavala njegova izložba posvećena pogibiji više od 80.000 poginulih u zemljotresu u Sečuanu 2008. godine, “preobukao” sa 9.000 ranaca na kojima je stajao tekst:”Živjeli su srećno sedam godina…”

Kada su ga kineske vlasti uhapsile i držale tri mjeseca u zatvoru zbog optužbi da je počinio poreski prekršaj, kao i potonje trogodišnje onemogućavanje da izađe iz Kine, samo su od njega napravile umjetničko-političku zvijezdu u Njemačkoj. Kada su mu kineske vlasti 2015. vratile pasoš i mogućile da napusti Kinu, njemačku vizu je dobio promptno i u Berlinu dočekan kao pop zvijezda.

I dok su njemački dobri poznavaoci Kine i kineske umjetnosti prenosili da mnogi Kinezi ne mogu da shvate famu koja se u Evropi diže oko Aja, Njemačka je bila presrećna da ga ugosti. Publici u Njemačkoj se svidio Ajov politički koncept umetnosti, ne obazirujući se na pojedine kritike koje su ukazivale da on u odnosu na druge kineske umjetnike samo „najbolje umije da se proda”.

Ni njemački kustosi, koji poznaju kinesku scenu, nisu uspijevali da smanje famu oko Aja time što su isticali da se fokusom na samo jednom umjetniku zapravo stvara pogrešna slika o savremenoj kineskoj umjetnosti.

Konzervativnost – kritika Kine i Njemačke iz sličnih razloga

Šok je uslijedio kada se oštrica Ajove kritike usmjerila i ka Njemačkoj. Istini za volju, njegova kritika djelom je osvijetlila neke aspekte života u Njemačkoj, ali je u mnogome i pokazala i to kako Aj sagledava otvoreno društvo i različitosti.

Najprije, nameće se utisak da je Aj očekivao da će dolaskom u Njemačku obresti u veoma liberalnom društvu, bar onako kako je on doživio Ameriku u kojoj je živeo između 1981. i 1993. godine kada se družio sa Endijem Vorholom i Alenom Ginsbergom.

Uprkos tome što Berlin danas jeste stecište liberalnih umjetnika sa svih strana svijeta i jeste jedan od najliberalnijih gradova u Njemačkoj, istorija ovog grada kao i sveukupna njemačka kultura, tradicija i istorija čine ga znatno drugačijim od Njujorka. Naročito Njujorka sagledanog kroz naočare liberalne umjetničke scene.

Suprotno očekivanjima mnogih koji se dosele u najjaču evropsku ekonomiju, Njemačka je možda jedna od najtradicionalniih zemalja Zapada, koja je proteklih decenija najsporije prihvatala liberalne vrijednosti koje se odnose unutar društva.

Tako je Njemačka uvijek bila među posljednjima na listi zapadnih zemalja koje su dekriminalizovale homoseksualne odnose, prihvatile istopolne zajednice i brakove, pravo na abortus, silovanje u braku odredile kao krivično djelo ili dale ženama podjednaka prava sa muškarcima koja se tiču porodice i rada.

Koliko prije koju deceniju u djelovima tada Zapadne Njemačke, žene, da bi se zaposlile, morale su da imaju odobrenja svojih supružnika, a očekivalo se da odustane od svoje karijere sve dok im djeca ne završe bar osnovnu školu.

Da je cijeli sistem to od njih očekivao možda najbolje govori to da su do su vrtići radili dvokratno jer se očekivalo da majke svoju djecu vode sopstvenoj kući na ručak. Štaviše, i danas ne tako mali broj vrtića radi tek do 15 časova, jer se očekuje da majka radi skraćeno radno vrijeme.

Potom, primjera radi, formalno-pravno abortus je u jNemačkoj i dalje nelegalan, ali može da se sprovede po strogim uslovima. Uz to, ginekološkim ljekarskim praksama je zabranjeno da na svojim internet prezentacijama uopšte objave da je u njihovim ordinacijama moguće uraditi pobačaj.

Osim toga, katolička i evangilistička crkva imaju bezmalo status državnih crkava u Njemačkoj, a odnos države i crkve se možda najbolje vidi u tome da poreske vlasti za ove crkve ubiraju crkveni porez od vjernika. Kada se tome doda da konzervativnijim stavovima doprinosi i veliki dio doseljenika, očigledno je da je Njemačka znatno konzervativnije društvo nego, na primjer, susjedna Holandija.

Njemci i teško sklapanje prijateljstava

Njemci jesu ponosni na svoju kulturu, ali mnogi će reći da je zapravo ne štite dovoljno, koliko god Aj mislio suprotno.

Ipak, njegov komentar da Njemačka nije otvoreno društvo podstakao je mnoge useljenike u Njemačkoj da prokomentarišu da poslije mnogo godina života u Nemačkoj nisu uspjeli da “probiju barijere” i da se ne osjećaju uvijek “prihvaćeno”. Nemali broj njih će reći kako ih neka njemačka porodica nikad nije pozvala na večeru u svoj dom ili da ne uspijevaju da sa Njemcima sklope prijateljstvo.

Međutim, tu su često po srijedi zaista te famozne kulturološke razlike. Naime, dobar dio Njemaca teško stiče nove prijatelje, izuzev tokom školovanja i dijelom na poslu, a prijateljstvom obično smatra ono što bi prosječan Srbin nazvao poznanstvom.

Njemac će radije otići sa prijateljima na ručak ili večeru u restoran nego što će ih ugostiti u sopstvenom domu. Naravno, oko tog ručka ili večere će se dogovoriti nekad i nedjeljama ranije, a spontano svraćanje u posjetu je nezamislivo.

Postoje naravno izuzeci, ali suštinski nedostatak ove spontanosti u odnosima nedostaje mnogim useljenicima u Njemačkoj. Njemcima, pak, to je njihov način života i sasvim su srećni s njim.

Da li je njemačko društvo otvoreno?

Ipak, to ne znači da nemačko društvo nije u dobroj mjeri otvoreno. Ali, postoje i problemi. Pa su tako pojedini krajevi Njemačke konzervativniji ili zatvoreniji za novine i došljake, ali i u ovim otvorenijim nije isključena diskriminacija, rasistički komentar ili znaci netrpeljivosti.

Doduše, svako bi prvo morao da se zapita kakav je stepen diskriminacije prema strancima u zemlji iz koje je došao ili kako bi u njegovoj ili njenoj zemlji stanovništvo prihvatilo da u pet decenija udio migranata u stanovništvu poraste sa nule na 25 odsto. Sve su to izazovi sa kojim se Njemačka suočava u nastojanju da bude otvoreno društvo.

A kada je u pitanju Berlin i Ajova iskustva sa taksistima, čini se evidentno da kineski disident nije shvatio da Berlin nije samo liberalna umjetnička scena lijevih političkih ubjeđenja.

Berlin čini i prgavi pruski mentalitet, koji Berlince nekad čini grubim prema turistima i strancima. Berlin su i ksenofobne grupe u soliterima na istoku Berlina. Berlin su i Arapi koji napadaju Jevreje. Berlin su i aktivisti koji pomažu beskućnicima, izbjeglicama i svim ugroženima. Berlin je i pijaca u Nojkelnu na kojoj se miješaju mirisi Azije, Afrike i Evrope.

Berlin su i grupe dilera koji krstare Gerlicer parkom u Krojcbergu, ali i porodični krajevi prepuni djece na igralištima napravljenim kao iz bajke. Jednostavno, Berlin nije bezgrešan. Berlin su i problemi, koje je, između ostalog, donijela i činjenica da je za proteklu deceniju primio toliko novopridošlica da je sa veličine Beograda narastao na grad od više od 3,8 miliona duša.

Osvrćući se na Ajove kritike, pojedini njemački komentatori su primijetili da je Berlin takav da je u njemu najbolje izbjegavati siledžije iz kojih kipti testosteron, potom đubretare, prodavce ribe, ali i taksiste.

Taksisti važe za one koji se ne libe da podviknu i da se grubo ili masno našale. Pa tako jedan od berlinskih uglednih novinara prepričava kako je skoro bio u taksiju u kojem je taksista psovao hipstera na električnom trotinetu, koju mu je prejsekao put, riječima “Napraviću od tih tvojih naočara kontaktna sočiva”.

Cenzura filmova zbog mogućeg zatezanja političkih odnosa

Ipak, čini se da je kineskog umjetnika najviše pogodilo to što njemački političari, pa i kulturne institucije nisu spremni da slijepo slijede njegovu kritiku kršenja ljudskih prava u Kini.

Naprotiv, pokazali su da su spremni da prave kompromis sa određenim idealima, ukoliko procjene da je to u njihovom interesu. Pa je tako Aj u februaru optužio rukovodstvo Berlinala zato što je iz filma “Berlin, volim te”, koji je sada u njemačkim bioskopima, izbacilo djelove koje je on snimio.

Osim toga, ovaj svjetski značajan festival je izbjegao ili odbio da prikaže nekoliko filmova i dokumentaraca kineskih autora, koji su bili kritični prema kineskoj vlasti. Kako tvrde pojedini kineski umjetnici koji žive u Berlinu, svi kineski filmovi prikazani na ovogodišnjem Berlinalu imali su svojevrsno odobrenje vlasti u Pekingu.

Nastojanje Berlina da ne zateže odnose sa Pekingom i ugrozi sopstvene ekonomske interese čini se evidentno.

Nakon sudara kineskog idealizma i njemačkog diplomatsko-ekonomskog realizma, kako stvari stoje, Aj Vejvej će se preseliti u Njujork u potrazi za zemljom u kojoj se neće osjećati kao stranac. I u nadi da ga taksista neće izbaciti iz vozila.