Nakon neuspješnog povratka na vlast 1848. Mihailo Obrenović je otišao u banju Roič (Rogošku Slatinu). Tamo je upoznao sedamnaestogodišnjakinju Mariju Berghaus, a iz te veze 20. maja 1849. rodio se Viljem.
Ta ljubav je bila kratkog daha i, iako je Mihailo brzo zaboravio svoju ljubavnicu, sina ipak nije, pa je 1856. majka mladog Viljema predala ocu. Mihailo se potrudio da sina vaspita u srpskom duhu. Poslao ga je u Beograd, gdje je Viljem završio Gimnaziju.
Prije nego je otišao na studije u inostranstvo, Viljem je preveden u pravoslavlje, gdje je dobio ime Velimir, a od milja Velja. Uzeo je i staro prezime vladarske familije Obrenović – Teodorović.
Mihailo se trudio da Velimiru ništa ne nedostaje, ali su njihovi susreti su bili rijetki. Zato je Velimiru otac mnogo nedostajao. Jednom prilikom je rekao:
“On mi da ruku, koju ja poljubim, zatim poljubi mene u čelo, pita me o učenju, da mi savjet o odijevanju, pokloni mi dukat i neku knjigu, a zatim je audijencija gotova! Meni dođe da ga zagrlim i izljubim, ali ne smijem”.
Kako Mihailo nije ostavio testament, Velimir je mogao ostati bez ičega. Na kraju je dobio imanje u Maloj Vlaškoj sa 30.000 dukata. Materijalno zbrinut, Velimir je nastavio sa studijima ekonomije u Minhenu.
Nije imao mnogo sreće u životu i ljubavi. Uglavnom je život posvetio pozorištu i umjetnosti. Savremenici su ga opisivali kao otmenog čovjeka finih manira. Veoma je volio Srbiju, iako mu je bilo zabranjeno da se u nju vrati nakon smrti oca.
Velimir je pomagao Srbiju kad god je za to imao prilike. Tokom rata sa Turskom poslao je novčanu pomoć, a za vrijeme rata sa Bugarskom 700 ugojenih svinja.
Umro u Minhenu 1898. godine. Sve što je imao ostavio je otadžbini Srbiji u vidu zadužbine Velimirijanum. Posljednja pomoć iz ove zadužbine poslata je 1971. godine.
