Virtuelni život Jugoslavije: Tamo gdje se osvježavaju veze pokidane tokom rata

Kakav god bio odgovor na pitanje da li postoji virtuelna Jugoslavija, činjenica je da se ljudi iz nekadašnje zajedničke države druže i komuniciraju, kako u stvarnom tako i virtualnom svijetu.

U virtuelnom svijetu nema granica osim onih koje sami sebi postavljamo. Tako se mnoge barijere i predrasude o drugima ruše i prije nego što bi to moglo da se svidi kreatorima aktuelne balkanske stvarnosti. To potvrđuju svjedočenja onih koji su imali priliku da se sretnu s ljudima druge vjere, nacije ili države – u svijetu koji političari ne mogu tako lako da kontrolišu.

Željana je Splićanka, otvorena i vedra duha. Živi dva života. U jednom je domaćica kojoj je dosadilo da se bavi trgovinom, a u drugom šefica borbenog saveza u popularnoj igri „Drakensang online“. To je mjesto gdje se susrijeću ljudi sa područja čitave bivše Jugoslavije. Ima ih iz Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Makedonije, Hrvatske, Srbije, ali i iz drugih evropskih država. Neopterećeni dnevnom politikom i huškačkim porukama nacionalnih lidera, druže se i zajednički spasavaju imaginarnu zemlju Duriju od sudbine koju su joj namijenile sile zla.

Igrom do prijateljstva

„Kroz igru sam upoznala mnogo ljudi s područja nekadašnje Jugoslavije, a s nekima sam uspostavila i prava prijateljstva. Bez virtuelnog svijeta, vjerovatno se nikada ne bismo sreli. Nakon toliko vremena provedenog zajedno onlajn, bilo je i logično da se upoznamo. Ispostavilo se da daljina i granice nisu barijera. Tako sam nedavno bila u Sarajevu kod prijatelja koje sam upoznala na internetu, a i oni su bili kod mene na Braču. I super nam je bilo. Sarajlija ’Bosanceros’ već dvije godine dolazi kod mene sa ženom i djecom. I ’Snopsis’ nas je posjetio, a družili smo se i u Zagrebu gdje nas je ’Buby’ vodio u najbolje restorane i gdje smo posjetili i ’Gamer-Show’. Na jesen idem kod ’Magischerose’ u Kovin“, priča Željana.

Ljudi s područja bivše Jugoslavije susrijeću se i na drugim platformama, društvenim mrežama poput Fejsbuka i Tvitera, razmjenjuju mišljenja na forumima, pišu blogove ili četuju na platformi mIRC. Ti kontakti, nažalost, nijesu uvjek prijateljski. Društvene mreže često se zloupotrebljavaju za širenje mržnje, dok regionalni pravosudni sistemi i tijela za nadzor kibernetičkog prostora ne reaguju uvjek pravovremeno i na odgovarajući način.

Jugonostalgija na internetu

Život u nekadašnjoj Jugoslaviji često je predmet rasprave na internetu gdje se svaki pomen bivše zajedničke države u pozitivnom kontekstu nerijetko označava kao „Jugonostalgija“. Osnivač i urednik beogradskog portala “Kolumnista” Aleksandar Bečić kaže da je prostor bivše Jugoslavije, uključujući i onaj virtuelni, preživio zahvaljujući dobrim ljudima “iako će neko za to da zahvali Bogu“.

“Srećom, poslije svih ludila uspostavljeni su kontakti i osvježile su se mnoge veze koje su pokidane tokom ratnih godina. Neke, nažalost, nisu obnovljene, ali su zato stvorene mnoge nove ’konekcije’. Razlog je jednostavan i jasan: imamo isti temperament, a govorimo, manje-više, istim jezikom“, kaže Bečić za DW.

Neki bi postavljali žice i u virtuelnom svijetu

On ističe da zahvaljujući dobrim ljudima “sa ove i one strane“ veze i dalje postoje, razvijaju se i umnožavaju.

“Neko će reći da su rane poslije ratova još svježe, ali da vam skrenem pažnju na činjenicu da je od rata u BiH prošlo već 22 godine. Djeca koja su rođena poslije tog rata, sada su uveliko punoljetna i zasnivaju svoje porodice. Međutim, ne treba se zavaravati. Ima i onih koji bi i dalje da nas dijele po vjerama i nacijama, koji bi valjda i bodljikave žice postavljali na granicama. Da mogu, učinili bi to u virtuelnom svijetu. Ali, hvala dobrim ljudima, a i Bogu, mi smo, čini mi se, jači od tih maloumnika“, ističe Bečić.

Javno propagiranje bilo kakve ideje zajedništva posebno je bilo nepopularno tokom devedesetih godina prošlog vijeka, kaže za DW sarajevski književnik i novinar Miroslav Pilj.

“Na drugoj strani očito je da želja za sklapanjem novih ili ponovnim uspostavljanjem starih pokidanih veza među ljudima zaista postoji i oni to nedvosmisleno iskazuju naročito u tzv. virtuelnom svijetu. Istina, nije mali broj ni onih koji taj svijet i mogućnosti koje im pruža koriste za liječenje sopstvenih frustracija i širenje mržnje“, kaže Pilj.

Činjenica je da se ljudi s prostora bivše Jugoslavije druže i komuniciraju – kako u stvarnom, tako i virtuelnom životu, pri čemu najmanje razmišljaju o tome hoće li se to nazvati socijalističkim „bratstvom i jedinstvom“ ili dejtonskim „suživotom“.

“Zove li se to preživljavanjem i življenjem ’bivše Jugoslavije’ ili ne – mislim da je to najmanje bitno. No, ne treba previdjeti ni činjenicu da su i aktuelne ideologije koje su posljednje skoro tri decenije na vlasti isto tako živjele i postojale i u ’virtuelnom svijetu’, odnosno u glavama ideologa i njihovih sljedbenika. I virtuelni svijet može da bude instrument manipulisanja, može da bude oružje… Ali istinske ljudske vrijednosti su kao voda. Uvjek nađu put od čovjeka do čovjeka“, ističe Miroslav Pilj.

Nemoguće je izbrisati sjećanja

Novinarka magazina „Start“ Rubina Čengić kaže da Jugoslavija postoji u virtuelnom komunikacionom prostoru i u sjećanju ljudi.

“Za neke je to nostalgija, a za druge život jer ljudi imaju kumove, rođake, uspomene, sjećanja, poslovne veze. Postoje i udruženja ljudi koji se sjećaju Jugoslovenima, okupljanja na toj osnovi, ljudi na društvenim mrežama jedni drugima čestitaju jugoslovenske praznike. Možda je malo više kod ljudi koji žive van prostora Jugoslavije. Imam prijatelja koji ne dozvoljava da se kaže ’bivša Jugoslavija’. Mislim i da je nemoguće izbrisati taj prostor i sjećanja i osjećanja ljudi koji su živjeli u Jugoslaviji, jer je ona bila jedan poseban kvalitet života. Ima naravno i onih koji žele što prije da je zaborave, jer se sjećaju da njihov nacionalni kolektivitet nije imao ništa ili je bio ugrožen, ali takvih ima u svim današnjim državama nastalim raspadom Jugoslavije, pa je jasno da u tim sjećanjima možda i nije bilo baš sve najtačnije“, kaže Rubina Čengić za DW.