Planeta

A na Kubi sve po starom

Cijeli svijet govori o istorijskoj promjeni na Kubi, o kraju ere Kastrovih. Ali uoči 60. godišnjice revolicije, promijenilo se samo ime na čelu tog karipskog ostrva, piše Karolina Kimoj za DW.

Novinari iz cijelog svijeta prijavili su se za izdavanje vize kako bi mogli da izvještavaju o istorijskom događaju. Međutim, malo njih je dobilo dozvolu kubanske države da uđe u zemlju. Izgleda da politička elita Kube smatra da ovi izbori nisu ništa posebno, da su nešto sasvim normalno za karipsko ostrvo.

Na neki način su u pravu, jer: Kuba je i dalje diktatura. Rezultat izbora za novog predsjednika znao se odavno prije glasanja. Migel Dijas Kanel je čovjek koji istovremeno okončava i nastavlja eru Kastrovih. Taj 57-godišnji inženjer elektrotehnike bio je partijski sekretar u zavičajnoj Vilja Klari kada je imao 33 godine. Nakon toga je uslijedila besprijekorna karijera u partijskom i državnom aparatu. Raul Kastro snažno je podržavao tog lojalnog tvrdolinijaša i rano ga izabrao za svog nasljednika. Još prije pet godina, Kastro ga je postavio za prvog zamjenika u Savjetu ministara. Migel Dijas Kanel, poslušni je vojnik Komunističke partije Kube.

Zbog toga ne bi trebalo očekivati ništa više od promjene imena i smjene generacija na vrhu te socijalističke zemlje. To ujedno znači i da su pred karipskim ostrvom i dalje dva najveća izazova: očajna ekonomska situacija i loši odnosi sa SAD. Na ta dva fronta promjene nisu na vidiku. Ne samo zato što je predsjednik postao odani sljedbenik Raula Kastra, već i zbog toga što Kastro nastavlja da vuče konce u pozadini: on ostaje prvi sekretar Komunističke partije.

Novi stari neprijatelji

„Ovo je još jedan pokušaj SAD da unište kubansku revoluciju“, prokomentarisao je Dijas Kanel prvu posjetu Baraka Obame 2016. godine. Gledano iz tog ugla, za kubansko rukovodstvo aktuelni predsjednik SAD Donald Tramp se mnogo bolje uklapa u sliku neprijatelja. Obamina politika otvaranja bila im je mnogo „opasnija“, jer je povećala pritisak da se Kuba još više otvori.

Tramp

Trampov tvrdi kurs, međutim, na kraju ipak jača režim u Havani. Dio novih američkih sankcija protiv Kube doduše zabranjuje poslove sa kubanskom vojskom koja kontroliše velike djelove turističkog sektora – ali on pogađa i američke kompanije koje posluju u kubanskom turizmu.

Imajući u vidu svoje striktno konzervativno biračko tijelo, Tramp u toj oblasti mora da ispuni izborna obećanja. A na Floridi, koja je bila odlučujuća za njegovu pobjedu na izborima, njegovi glasači su prije svega bili Kubanci u egzilu. Zbog toga je dalje približavanje – ono koje započeo Obama – nezamislivo.

Krpljenje revolucije

Kuba i dalje predstavlja model u Latinskoj Americi – u pogledu zdravstvenog sistema i obrazovanja. S druge strane, milijarde od turizma i stranih doznaka Kubanaca koji žive u egzilu, često nestaju u mračnim kanalima.

Više od četiri miliona turista godišnje su prije svega – izvor deviza. Međutim, broj ljudi koji mogu da rade u turizmu je ograničen. Nakon što je vlada neko vrijeme davala sve više dozvola za rad privatnih pansiona i restorana, ta mala ekonomska reforma Raula Kastra brzo je zakočena.

Veliki socijalni eksploziv predstavlja upravo suprotnost ta dva svijeta: prosječna mjesečna plata na Kubi je oko 30 eura – a toliko može da se zaradi iznajmljivanjem sobe za jednu noć. Zato se i dešava da ljekari rade kao nosači prtljaga. Pošto se privatni sektor za sada neće dalje širiti, raste frustracija i zavist prema onima koji mogu da zarađuju od turizma. To su prije svih predstavnici političke elite Kube i vojska, koja na primjer upravlja lancem hotela „Gaviota“ sa više od 29.000 soba širom zemlje. Nejednakost na Kubi raste, a ironija je to da je baš ravnopravnost bila veliko obećanje socijalizma. Zbog toga mladi postaju sve uzemireniji i sve je veći pritisak da se ide ka otvaranju i reformama.

Sljedeće godine obilježava se 60 godina revolucije na Kubi. Vjerovatno ni Kastrovi nisu u početku mislili da će tako dugo preživjeti. Nedostatak svega i svačega na Kubi je postala svakodnevnica, ali Kubanci su nesporni svjetski šampion u improvizaciji. Ko još može da održava u voznom stanju šezdest godina stare američke ševrolete i kadilake? Ti oldtajmeri postali su gotovo simbol kubanske politike, jer i politički sistem na Kubi je u više navrata popravljan – ali još nije dobio novi motor.

Tagovi

Send this to a friend