Da li Trampov plan za okončanje nasilja ima smisla?

„Mentalna bolest povlači obarač, a ne puška” – Trampov plan u pet tačaka za borbu protiv masovnih ubistava.

Dva dana nakon što je Amerika ostala šokirana masovnim ubistvima u El Pasu i Dejtonu predsjednik je izdao prvo opsežno javno saopštenje o napadima.

U desetominutnom govoru u Bijeloj kući, Tramp je izrazio saučešće, pohvalio snage reda i zakona, i osudio „rasizam, šovinizam i bjelačku rasnu nadmoć” za koji kaže da je motivisao Parika Krusijasa, ubicu iz El Pasa.

„Zlokobne ideologije moraju biti poražene”, rekao je on. „Mržnji nema mjesta u našoj zemlji.”

Onima koji odavno vrše pritisak na predsjednika da osudi bjelački rasizam konačno su se uslišile molbe.

Ali kritičari koji su ga pozvali da prokomentariše kako je njegova anti-imigrantska retorika mogla dati krila bijelačkom nacionalističkom pokretu biće razočarani.

Oni koji su mislili da je predsjednik najavu govora prethodno dao u tvitovima biće zbunjeni. Na Tviteru je on povezao podršku opsežnijim provjerama istorijata kupaca oružja (koju demokrate žele i već su usvojile u Predstavničkom domu) sa vlastitom reformom imigracije (koju žele republikanci).

Umjesto toga, Trampov govor se izokola osvrnuo na „sjajan zakon” i pozvao na okončanje „destruktivnih partijskih podjela”, nakon što je izložio niz od pet prijedloga različitih nivoa detalja i praktičnosti.

Evo njih i šta bi oni mogli da znače.

1) Stvaranje alata za otkrivanje potencijalnih masovnih ubica na internetu

Nakon što se zarekao da će pružiti FBI-u „sve dodatne resurse koji su im potrebni da istraže i zaustave zločine iz mržnje i domaći terorizam”, predsjednik je pažnju posvetio oblasti na kojoj takva mržnja i nasilje često cvjetaju – internetu.

„Izdao sam nalog Ministarstvu pravde da u saradnji sa lokalnim državnim i federalnim agencijama, kao i kompanijama za društvene mreže, razvije alate za otkrivanje masovnih ubica prije nego što oni napadnu”, rekao je on.

Krusijas je navodno objavio manifest pun mržnje na forumu 8chan-a neposredno prije nego što je napao – što su masovne ubice na Novom Zelandu i u Poveju, u Kaliforniji, takođe uradile početkom ove godine.

„Anonimna internet zabit ispunjena mimovima, 8chan, odavno je mjesto na kom bjelački suprematisti indoktriniraju druge – uglavnom mlade bijele muškarce – šovinističkim ideologijama”, piše Ejpril Glejzer u Slejtu.

Ključno pitanje je kako će se tačno „alati” koji mogu da prepoznaju potencijalne zločine iz mržnje razviti i koristiti na forumima kao što su 8chan. Osuditi govor mržnje na internetu je lako; razviti propise koji regulišu onlajn diskurs u zemlji koja je slobodu govora ugravirala u ustavu mnogo je zahtjevniji zadatak.

Prošlog mjeseca je Tramp u Bijeloj kući održao „samit o društvenim mrežama”, na kom se okružio onlajn aktivistima i komentatorima, od kojih su neki bili optuženi za podsticanje na mržnju i rasni prezir – i žalili se da ih ućutkuju tehnološke kompanije.

Predsjedniku koji je izgradio poziciju nekoga ko se protivi navodnoj cenzuri na internetu moglo bi da bude teško da promoviše alate koji bi jednu takvu cenzuru olakšali.

2) Okončanje ‘veličanja nasilja’ u video igrama

Upozoravanje na opasnosti koje sa sobom nose nasilne video igre je otrcana caka koja datira još iz dana poslije masovnog ubistva u Kolumbajnu 1999. godine, kad su djela dvojice tinejdžera, ubica 12 drugara iz razreda i jednog nastavnika, pripisana video igrama koje simuliraju pucnjavu iz prvog lica i video spotovima Merilina Mensona.

Pedesetogodišnji Menson možda više nije opštepopularno ime, ali republikanski zvaničnici požurili su da istaknu referencu na video igre u navodnom manifestu ubice iz El Pasa još prije Trampovog obraćanja u ponedjeljak ujutro.

Predsjednik nije iznio nikakve konkretne akcije za kontrolisanje video igara – i ne postoje konačni dokazi koji povezuju igranje video igara sa nasiljem – ali bilo kakav zakonski pokušaj da se reguliše prodaja video igara naletjeće pravo na slučaj američkog Vrhovnog suda iz 2011. godine kada je poništen kalifornijski zakon koji je kriminalizovao prodaju nasilnih video igara djeci mlađoj od 18 godina.

Video igre igra otprilike 210 miliona Amerikanaca. Franšiza The Call of Duty, koju je Krusijas navodno naveo u svom manifestu, prodala se u skoro 300 miliona primjeraka.

Ukoliko postoji dodirna tačka između nasilja, mržnje, rasizma, mizoginije i igranja video igara, do nje dolazi kad ljutiti mladi bijeli ljudi pričaju o igrama na internet forumima kao što je 8chan, a ne predstavljaju je same video igre.

3) Reforma zakona o mentalnom zdravlju

Šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka, zagovornici reforme mentalnog zdravlja uspjeli su da izdejstvuju izglasavanje zakona koji je doveo do značajnog odustajanja od zatvaranja mentalno oboljelih protiv njihove volje i umjesto toga se usredsredio na liječenje u zajednici. Do godine 2000, broj Amerikanaca u mentalnim institucijama opao je na 55.000 – što je pad od 90 odsto u odnosu na šezdesete.

U svom govoru u ponedjeljak, Tramp je rekao da je „nedobrovoljno zatvaranje” možda neophodno za one koji su prepoznati kao mentalno poremećeni i skloni nasilju. Države trenutno imaju navrat-nanos sklepane propise koji upravljaju tim procesom, mada postoji malo naučnih dokaza da klinička mentalna bolest stoji iza većine slučajeva nasilja izvršenog vatrenim oružjem.

Predsjednikovi komentari ponovili su njegove kratke opaske izrečene u nedelju popodne da su ova masovna ubistva, u svojoj suštini, kriza mentalnog zdravlja.

Ključna ideja u predsjednikovom izlaganju o mentalnim bolestima u ponedjeljak bila je kada je rekao da „mentalna bolest i mržnja povlače oroz – a ne puška.”

Bila je to dosta nespretna parafraza popularnog argumenta boraca za prava na oružje da „puške ne ubijaju ljude; ljudi ubijaju ljude”.

Predsjednik se možda zalaže za reformu zakona o mentalnom zdravlju, ali je zapravo možda hteo da nagovijesti da odbija da podrži sveobuhvatnu reformu zakona o vatrenom oružju.

4) Sprovođenje zakona o znacima za uzbunu

Najbliže što se predsjednik našao konkretnom predlogu za kontrolu oružja u govoru u ponedjeljak bilo je kad je pozvao da oni „za koje se procijeni da predstavljaju ozbiljnu opasnost po javnu bezbjednost” nemaju pristup oružju i, ukoliko ga posjeduju, da postoji „ubrzani” proces koji će omogućiti snagama reda i zakona da ga oduzmu.

Takvi zakoni o znacima na uzbunu imali su određenu podršku aktivista za kontrolu oružja, mada se doživljavaju samo kao parcijalna mjera. Grupe zagovornika za pravo na oružje, s druge strane, bili su izuzetno skeptični prema procesu koji će omogućiti pripadnicima reda i zakona da jednostrano ukinu ono što smatraju da treba da je neotuđiva ustavna sloboda.

Neki zagovornici mentalnog zdravlja jednako su zabrinuti da bi takav zakon mogao da odvrati pojedince od traženja pomoći i dodatno stigmatizuje one sa mentalnim problemima.

Nekoliko republikanskih senatora već je iskazalo interesovanje za podršku zakonu o znacima na uzbunu na federalnom nivou, što bi moglo da nagovijesti da je kongresno djelovanje u ovom slučaju moguće.

Petnaest saveznih država trenutno ima neki oblik ovog zakona. Zakon u Koloradu, koji su demokrate usvojile u aprilu, izazvao je, međutim, opšti bijes konzervativne zajednice u ovoj državi, uključujući obećanja nekih lokalnih zvaničnika da neće sprovoditi propise kad stupe na snagu naredne godine.

Može se slobodno reći da će federalni zakon izazvati slično energično protivljenje.

5) Izvršenje smrtne kazne za teroriste i masovne ubice po ubrzanom postupku

Prije dvije nedjelje, državni tužilac Vilijam Bar najavio je da će savezna vlada nastaviti sa pogubljenjem pojedinaca koji čekaju izvršenje smrtne kazne prvi put u posljednjih 16 godina. U ponedjeljak, predsjednik je zatražio proširenje smrtne kazne na one koji su osuđeni za masovna ubistva i „zločine iz mržnje”.

Smrtna kazna možda gubi na popularnosti i sve se rjeđe sprovodi kao kazna u SAD, ali ankete ukazuju na to da je i dalje podržava većina Amerikanaca u slučaju posebno gnusnih zločina. Predsjednik, koji je kritikovao ono što doživljava kao popustljiv pristup i razvučene žalbene postupke dostupne osuđenim kriminalcima, možda ovo vidi kao popularan prijedlog koji dovodi njegove liberalne protivnike u raskorak sa popularnim stavom.

Hoće li energična upotreba smrtne kazne imati efekat odvraćanja od masovnih ubistava – koja se često završavaju samoubistvom – sasvim je drugo pitanje.

A što se tiče smrtne kazne za „zločine iz mržnje”, neki konzervativci doživljavaju takav zakon – čak i kad ne podrazumijeva smrtnu kaznu – kao ograničavanje slobode govora i stvaranje posebne klase žrtava na osnovu diskriminatornog „mentalnog stanja” počinilaca.

Drugim riječima, Trampovo ministarstvo pravde možda će osmisliti novi zakon, koji će možda uopšteno gledano čak biti popularan, ali vjerovatno neće biti mnogo ljudi u Kongresu koji će zapeti za to da ga pretoče u zakon.