Loše stvari se uvijek događaju drugima, a ne tebi samom. Otprilike tako je razmišljala novinarka Janina Findajzen kada je odlučila da otputuje u Siriju. Razlog: ekskluzivni materijal o teroristima i džihadistima u haosu građanskog rata.
Kontakt s njima uspostavila je preko Laure, bivše drugarica iz škole u Njemačkoj. Laura je deset godina ranije otputovala Vaziristan, okrenula se džihadu i nikada se nije vratila u Njemačku.
“To je trebalo da bude moj debitantski film, priča o prijateljstvu s Laurom”, kaže novinarka u razgovoru za Dojče vele.
Bilo je to u jesen 2015. godine. Janina je s Laurinom majkom otputovala u turski grad Antiohiju. Tamo su je sačekali krijumčari ljudi, trebalo je da je oni odvedu do Laure. Situacija na granici bila je haotična: granični službenici tuku izbjeglice, u blizini padaju bombe. Laurina majka odlučila je da odustane od daljeg puta i vrati se kući. Ali Janina u poodmakloj trudnoći nastavlja put. Uprkos svim upozorenjima.
“Imala sam bezbjednosne garancije što mi je ulivalo sigurnost. Ali to je, gledano iz današnje perspektive, bilo naivno. Samo što sam ja na sve to tada gledala drugačije”, priča ona.
Riječ prijateljice kao garancija
“Postoje bezbjednosne garancije za novinare. Njih je u mom slučaju poslala moja prijateljica mejlom. Sve se baziralo na povjerenju. Njena riječ je meni u tom trenutku bila dovoljna”, objašnjava Janina.
I to je u početku zaista i bilo dovoljno. Krijumčari su je odveli na sjever Sirije, tamo je srela prijateljicu i s njom provela osam dana. Nastavile su prijateljstvo tamo gdje je stalo, nakon osam zajedničkih školskih godina u Bonu.
“Ona je još uvijek bila moja prijateljica, poznavale smo se već dugo. Naravno, previše toga se u međuvremenu dogodilo da bih mogla da kažem da je sve bilo kao nekada, ali naš odnos je i tada bio zasnovan na povjerenju. To je bio temelj našeg prijateljstva i upravo na tome je i nastala ideja o putovanju”, navodi Janina.
Dugo su razgovarale. Janina je zatim uradila intervjue s Laurom, kao i sa jednim komandantom Al-Nusre, organizacije bliske Al-Kaidi kojoj je pripadala i Laura. To je teroristička grupa koja će je kasnije i oteti.
“Vozili smo po sjeveru Sirije, išli do Idliba. Snimala sam kroz prozor automobila situaciju na ulicama, na različitim kontrolnim punktovima, u četvrtima koja su bombardovana”, navodi ona.
Kada je sakupila dovoljno materijala za film, Janina se oprostila od prijateljice i taksijem krenula ka turskoj granici. Pratio ju je jedan borac iz Laurine grupe. Neposredno prije granice auto je zaustavljen.
“Još prije toga sam imala čudan osjećaj. Taksi je vozio ponekad suviše sporo, ponekad suviše brzo da bi ga na kraju zaustavila grupa muškaraca s maskama i kalašnjikovima. Izvukli su vozača i suvozača iz auta i ušli unutra. Jedan od boraca sjeo je pored mene. U tom trenutku osjetila sam neopisiv strah, ali sam istovremeno bila potpuno mirna. Shvatila sam da ne mogu ništa da uradim”, priča dalje Janina.
DW kao veza sa spoljnim svijetom
Otmičari su joj stavili povez preko očiju i nastavili da voze dalje. Bio je to prvi od 351-nog dana zarobljeništva. Tokom tog vremena na svakih nekoliko mjeseci prebacivali bi je u drugu kuću. Promijenila ih je ukupno osam. Uvijek zavezanih očiju, kako ne bi primjetila gdje se nalazi.
Prilagodila se i radila ono što bi joj naredili. Bila je mirna, nije vikala, nije pokušavala da pobjegne. Donosili su joj hranu i odjeću, a sobu nije smjela da napušta nikada. Kada bi je selili stavljali bi joj povez preko očiju koji je smjela da skine tek u novoj kući. U jednom trenutku su joj donijeli mali televizor. Kada je bilo struje gledala je program Dojče velea. To je bila njena jedina veza sa spoljnim svijetom.
Kako se približavao datum porođaja, Janin je postajala sve nestrpljivija. Više puta je simulirala trudove u nadi da će je odvesti u bolnicu. Uzalud.
“Otmičari su mi doveli babicu sa sjevera Sirije. Njoj su oteli muža kako ne bi nikome ništa ispričala. Rekli su joj da će joj ubiti muža ako se meni ili djetetu nešto dogodi. To mi je ona sama tokom jedne posjete u suzama priznala”, kazala je ona.
Janina je bila uplašena, ali je ipak vjerovala da će sve biti dobro. Nije imala izbora, kao ni babica.
“Otmičari su svakog trenutka bili spremni da mi pred kamerama odsijeku glavu, to je bilo potpuno jasno”, tvrdi Janina.
Kako se izdrži takav pritisak?
“Gledajući Dojče vele”, odgovara novinarka i smije se.
“Pokušala sam da se držim mojih najljepših sjećanja. Mog djetinjstva, mladosti, mog dosadašnjeg života u savršenoj bezbjednosti. Takva sjećanja sam prizivala svakoga dana. Prvo sam brojala sate, onda dane. U jednom trenutku sam izbrojala 100 dana”, rekal je Janina.
Put kući
Nakon 11 mjeseci zarobljeništva dogodilo se neočekivano: maskirani muškarci upali su u kuću. Glasno su dozivali Janinino ime i izvukli je napolje. Mlada majka bila je zbunjena, nije shvatala šta se događa.
“Mislila sam da je to neka druga grupa džihadista koja želi da me preotme. Nisam mislila da je to oslobađanje, mislila sam da je to nova otmica”, prisjeća se ona.
Oslobodioci su bili navodno borci jedne druge Al-Nusra grupe. Obećali su da će je osloboditi i žele da održe svoju riječ – tako su joj bar rekli. Skinuli su joj povez sa očiju, zajedno sa sinom stavili u auto i odvezli je direktno na tursku granicu. Tamo su je sačekali pripadnici njemačke službe bezbjednosti. Majka i dijete konačno su bili na sigurnom.
Janina danas zna: krenuti u poodmakloj trudnoći u Siriju bila je to greška. Nakon povratka napisala je i knjigu o teroristima.
“Pisanje mi je pomoglo da preradim ono što sam doživjela”, zaključila je ona.
