Ko je Aleksandar Lukašenko – posljednji diktator u Evropi?

Aleksandar Lukašenko, kojeg često opisuju kao „posljednjeg diktatora u Evropi”, vlada Bjelorusijom već 26 godina.

Međutim, sada je suočen sa masovnim protestima, a demonstranti zahtijevaju njegovu ostavku, nezadovoljni rezultatima nedavnih predsjedničkih izbora, za koje tvrde da su sporni.

Lukašenko je prvi demokratski izabrani predsjednik postsovjetske Bjelorusije.

Ovogodišnji izbori su Lukašenku šesti u karijeri. Samo oni prvi, 1994. na kojima je i došao na vlast, bili su međunarodno priznati kao fer i demokratski.

Na glasanju 9. avgusta, Lukašenko je prema podacima Republičke izborne komisije (RIK) osvojio 80 odsto glasova.

Nezadovoljni rezultatima, hiljade ljudi izašle su na ulice, a Bjelorusija se od raspada SSSR nije suočila sa tako masovnim demonstracijama.

Od njive do fotelje

Lukašenkov politički uspon počinje 1990. godine, kada je izabran za poslanika. Energični nastupi pomogli su mu da se ubrzo izbori za mjesto predsjednika Komiteta za borbu protiv korupcije.

Porijeklo mu je skromno – odrastao je sa samohranom majkom u siromašnom selu na istoku Bjelorusije.

Lukašenko je 1975. stekao diplomu nastavnika, a zatim je dvije godine služio kao instruktor u vojci. U sovjetsku Komunističku partiju učlanio se 1979.

Nakon što je dopisno završio agroekonomiju, 1985. našao se na čelu jednog kolhoza (vrsta poljoprivredne zadruge u SSSR), a zatim je 1987. postao direktor državnost gazdinstva u blizini grada Mogiljov u centralnoj Bjelorusiji.

Kada je 1994. došao na mjesto predsjednika, izgledao je kao populista bez nekog posebnog političkog plana, osim da se bori protiv korupcije, smatra stručnjak Atlantskog savjeta u Vašingtonu Anders Aslund.

Međutim, Lukašenko je preuzeo mnoge političke modele od komunističkih supernika, koje je na tim izborima pobijedio osvojivši 80 odsto.

Bio je protivnik promjena ekonomskog modela koji je Bjelorusija naslijedila od Sovjetskog Saveza i držao je pod kontrolom kako privredu tako i medije i opoziciju.

„Autoritarni stil”

Lukašenko je, u duhu sovjetskih prethodnika, uspostavio kontrolu nad medijima, zlostavljao i zatvarao političke protivnike i gušio nezavisne glasove.

„Ja vladam autoritarno, nikada se toga nisam stidio. Zemlju morate da držite pod kontrolom, glavno je samo da ne upropaštavate tuđe živote”, rekao je 2003. godine.

Bjelorusija je jedina zemlja u Evropi gdje se još uvijek primjenjuje smrtna kazna, a proces je obavijen velom misterije.

Ne zna se koliko je pogubljenja izvršeno, ali se smatra da je od 1999. usmrćeno više od 300 ljudi.

Votkom protiv korone

Lukašenko nije posustao pred pritiscima Zapada.

Zemlja je 2011. godine imala astronomsku inflaciju čije su se posljedice osjećale u narednim godinama.

Međunarodni monetarni fond (MMF) očekuje pad bjeloruske ekonomije od šest odsto tokom 2020, ali nezaposlenost u Bjelorusiji ostaje zvanično nepostojeća zahvaljujući raznim državnim programima, a susjedna Rusija ostaje izvozno tržište broj jedan.

Pred kraj maja, kada su mnoge zapadne zemlje uveliko bile pod karantinom zbog koronavirusa, Lukašenko je rekao da je situacija u Bjelorusiji bolja i da nema potrebe za mjerama.

„Vidite kako na Zapadu nezaposlenost divlja, ljudi udaraju u šerpe, ljudi su gladni. Hvala Bogu, mi smo to izbjegli jer nismo išli u karantin”, rekao je.

Međutim, ispostavilo se da je pandemija značajno „nagrizla” reputaciju predsjednika, koji je koronu na početku otpisao kao „psihozu” i preporučio ljudima da tjeraju virus votkom i saunom.

U julu, Lukašenko je izjavio da je i sam preležao Kovid-19, i to bez simptoma.

Sovjetska nostalgija

Lukašenko, za razliku od beskompromisnog Putina, pokušava da balansira između Istoka i Zapada, trudeći se da ne dođe u situaciju da bira između „stožera multipolarnog svijeta” kako naziva Evropsku uniju, i „bratske” Rusije.

„Braću ne možemo da biramo. Tako da, niko ne bi trebalo da nas stavlja pred izbor Rusija ili EU”, rekao je 2017.

Lukašenko je decembra 2018. posjetio Putina i Moskvi i kao novogodišnji poklon mu donio četiri vreće krompira – po kojima je Bjelorusija poznata kao Srbija po šljivama – i salo, istočnoevropski specijalitet od svinjske masti.

Kako je tada objasnio portparol predsjednika Bjelorusije, u pitanju su bile četiri različite vrste krompira za spremanje različitih jela, navodno prema Putinovom izboru.

„Časna muška riječ”

Lukašenko je odbacio mogućnost da se u Bjelorusiji dogodi slična revolucija kao što se to već desilo u bivšim sovjetskim republikama kao što su Gruzija i Ukrajina.

Tokom izborne kampanje, takođe je ocijenio da „bjelorusko društvo nije spremno da glasa za ženu, jer Ustav predviđa predsjednika”. Njegove suparnice su bile žene.

Pojedini analitičar ocjenjuju da se Lukašenko nalazi pod do sada nezapamćenim pritiskom da podnese ostavku, dok su drugi mišljenja da se i tokom prethodnih izbora suočavao sa sličnim talasom nezadovoljstva.

Širom Bjelorusije u toku su fabrički štrajkovi. Lukašenko je 17. avgusta helikopterom posjetio jednu fabriku dejlova za traktor u okolini Minska, gdje je izviždan.

Iziritiran, rekao je radnicima da mogu da viču „Odlazi!” koliko god žele, što su oni i uradili.

Nešto kasnije istog dana, u posjeti fabrici automobila, Lukašenko je upozorio demonstrante da su „na ivici da previše svaku mjeru” i upozorio:

„Ukoliko je pređete, suočićete se sa posljedicama. Ako izađete na ulice, mi ćemo srediti situaciju”, prenijla je državna novinska agencija BelTA.

„Ako počnete da lomite po gradu, odgovaraćete. Dajem vam časnu mušku riječ”.