Žalba uzbunjivača koji tvrdi da su zapisi telefonskog razgovora predsjednika SAD Donalda Trampa napravljeni na krajnje neuobičajen prikriveni način otkriva kako se ovakvi pozivi prate – i kako mogu da se sakriju.
Uzbunjivač, pripadnik američke tajne službe, vjeruje da je transkript razgovora između Trampa i ukrajinskog predsjednika Vladimira Zelenskog čuvan na zaštićenom elektronskom serveru, ne zbog nacionalne bezbjednosti, već iz političkih razloga.
Grubi transkript razgovora, prema žalbi, prvo je klasifikovan kao povjerljiv, a zatim kao strogo povjerljiv, kako bi samo oni na najvišim nivoima imali pristup njemu.
Prema riječima uzbunjivača, ovo je bio crveni alarm, kako zvaničnici Bijele kuće ne samo da su znali koliko je politički osjetljiv bio razgovor, već su pokušali i da sakriju tu informaciju od ostalih članova američke vlade.
Trampovi kritičari smatraju da je razgovor bio Trampov pokušaj da ubijedi ukrajinskog predsjednika da pokrene istragu o njegovom rivalu, potpredsjedniku Džou Bajdenu, kako bi ostvario lične političke ciljeve i da su članovi Bijele kuće pokušali da prikriju tragove.
Špijun u vašem džepu
Predsjednik Tramp i njegovi saradnici odbacuju optužbe i kažu da se skladištenje i bilježenje telefonskog razgovora sa Zelenskim “ni po čemu” nije razlikovalo od ostalih.
Kakva je onda uobičajena praksa bilježenja razgovora?
Tradicionalno, zvaničnici američkog Saveta za nacionalnu bezbjednost (NSC) razgovaraju sa predsjednikom prije telefonskog razgovora sa stranim liderom. Nakon toga, zvaničnici sjede sa predsjednikom u Ovalnoj sobi i slušaju razgovor.
“Prisutna su barem dva člana NSC”, prenosi USA Tudej.
Zvaničnici takođe sjede i u sigurnosnoj sobi na drugom kraju Bijele kuće, slušaju razgovor i prave bilješke. Te bilješke su poznate kao “memorandum telefonskog razgovora” i, kao i većina stvari u Vašingtonu, ima skraćenicu – “memkon”,
Predsjednikovi razgovori sa stranim liderima se kompjuterski transkribuju. Nakon toga, kako objašnjava bivši zvaničnik Bijele kuće, ljudi koji hvataju bilješke upoređuju njihove sa elektronskim verzijama.
U slučaju Trampovog razgovora sa Zelenskim, prema žalbi uzbunjivača, više desetina ljudi je slušalo taj razgovor.
Otkako je Tramp postao predsjednik, brifinzi prije telefonskih razgovora se organizuju na brzinu i često ih vode ljudi različitog stepena stručnosti, kako navodi bivši pripadik Savjeta za nacionalnu bezbjednost, koji kaže da su ih nekada u posljednjem trenutku zvali da slušaju telefonske pozive.
Kako se transkripti poziva klasifikuju kao povjerljivi ili strogo povjerljivi?
Zvaničnici koji rade u kancelariji izvršnog sekretara Savjeta za nacionalnu bezbjednost određuju nivo povjerljivosti transkripta razgovora, objanjava bivši zvaničnik Bijele kuće.
Ukoliko razgovor sadrži informacije koje bi mogle da dovedu u rizik nacionalnu bezbjednost ili živote pojedinaca, klasifikuje se kao strogo povjerljiv i čuva na sigurnom mjestu.
Endru Miler, nekadašnji šef direkcije za Bliski Istok Savjeta za nacionalnu bezbjednost, nadlgedao je Egipat u Obaminoj administraciji i upoznao se sa procesom klasifikacije razgovora. Miler kaže da razumije zašto bi neki razgovori trebalo da se označe kao strogo povjerljivi. Ali dodaje da nije bilo ničega u razgovoru Trampa i Zelenskog što bi transkript podiglo na taj nivo.
“Ne vidim šta bi moglo da opravda to što je razgovor označen kao strogo povjerljiv”, kaže Miler. “Mora da su u pitanju politički razlozi.”
Šta se dešava ako je transkript označen kao “strogo povjerljiv”?
Klasifikovanje transkripta kao “strogo povjerljivog” znači da samo pojedini članovi američke vlade, sa najvišim bezbjednosnim ovlašćenjima, imaju pristup njemu.
Kako objašnjava bivši zvaničnik, transkripti se dijele preko sistema poznatom po akronimu Jwics- Udruženi svjetski bezbjednosni komunikacioni sitem – mreže koju koriste ljudi zaposleni u bezbjednosnim agencijama.
Često se transkripti smještaju u tajne odjeljke koji, međutim, nisu zaštićeni sa ovakvim dodatnim bezbjednosnim nivoom.
Kada je transkript klasifikovan kao povjerljiv – ali ne strogo povjerljiv – zvaničnici mogu lakše da pristupe i razgovaraju o sadržaju predsjedničkih razgovora sa ostalim zaposlenima u vladi.
Da li je bezbjednosi sistem za klasifikaciju pravilno upotrijebljen u ovom slučaju?
Kadlou i ostali savjetnici predsjednika tvrde da je poziv sam po sebi bio u redu – kao i predaja transkripta. Oni se strogo protive tvrdnjama uzbunjivača. Ali ostali tvrde da predsjednički poziv i sva tajnovitost koja okružuje transkript predstavljaju zloupotrebu predsjedničke moći.
“Bezbjednosne klasifikacije su osmišljene kako bi sačuvale živote”, kaže Bret Bruen, nekadašnji zvaničnik Bijele kuće u Obaminoj administraciji. “Ako odjednom postanu sredstva za očuvanje političkih poteza predsjednika, to znači da više nemamo kredibilan sistem klasifikacije nacionalne bezbjednosti.”
Endru Miler se slaže, dodajući da držanje transkripta razgovora kao strogo povjerljivog samo kako biste sačuvali političke interese vašeg šefa podriva sistem.
Zaposleni u Bijeloj kući se ne zaklinju predsjedniku, nego Ustavu SAD: “Vi ste prije svega odani državi, a ne pojedincu.”
