Suspenzija isplate inostranog duga je prva u istoriji Libana koji je čak i za vrijeme građanskog rata 80-tih ispunjavao svoje obaveze, što ukazuje na težinu finansijske i ekonomske krize ove bliskoistočne zemlje, jedne od najzaduženijih država na svijetu u kojoj građani od oktobra 2019. protestuju zbog korpucije, pišu svjetski mediji.
Smirenje za demonstrante, ali ne i rješenje krize
Odluka libanske vlade da suspenduje isplatu duga od 1,2 milijarde dolara u euroobveznicama će smiriti demonstrante koji već pola godine od vlade zahtijevaju da pruži prioritet unutrašnjim problemima ali to neće riješiti finansijske poteškoće jedne od najzaduženijih zemalja na svijetu, ocjenjuje Njujork tajms (The New York Times).
Nakon višemjesečnih protesta protiv političke elite koja, zbog lošeg upravljanja i korupcije, građanima nije mogla pružiti osnove kao što su 24-satna struja i pouzdana tekuća voda, te usred brze devalvacije libanske funte, nedostatka uvoza i hiljada otpuštenih radnika, premijer Hasan Diab u subotu je odlučio je da odgodi isplatu duga čiji je rok bio u ponedjeljak, 9. marta.
“Rezerve čvrste valute dostigle su kritičan i opasan nivo”, rekao je Diab dodavši kako je neophodno upotrijebiti ta sredstva da bi se osigurale osnovne potrebe libanskog naroda. Diab je rekao da će vlada nastojati pregovarati sa kreditorima o restrukturiranju ostatka svog deviznog duga, koji iznosi 31 milijardu dolara.
Zemlja je planula u trenutku političke i ekonomske krize u oktobru prošle godine, kako su doznake Libanaca koji rade u inostranstvu, pomoć iz zaljevskih zemalja i “finansijska čarobnjaštva” u libanskim bankama – koje su godinama držale ekonomiju živom – počele propadati, ističe Njujork tajms.
Iako zvanični kurs ostaje nepromijenjen na 1.500 libanonskih funti prema dolaru, posljednjih dana je vrijednost funte na crnom tržištu premašila 2.500 funti za dolar. Poslovni ljudi u libanskoj ekonomiji, u kojoj dominira uvoz, ne mogu dobiti dolare za unošenje robe iz inostranstva; Libanci plaćeni u funtama a koji duguju školarinu ili hipoteku u dolarima, očajni su i gledaju kako njihova potrošačka moć isparava, zaključuje Njujork tajms.
Pregovori o restrukturiranju duga
Za otprilike dvije sedmice započeće pregovori Libana i vlasnika obveznica o restrukturiranju duga, izjavio je lokalnoj televiziji libanski ministar ekonomije, Raoul Neme, ističući da pregovori, ukoliko budu dobronamjerni, ne bi trebali trajati duže od devet mjeseci, napisao je Rojters (Reuters).
Još nema vremenskog plana za restrukturiranje i razgovori sa stranim kreditorima će vjerojatno početi polako, saznaje Rojters od izvora upoznatog s ovom problematikom. Pozivajući se na mogućnost da Liban bude tužen u inostranstvu, ministar ekonomije je rekao da povjerioci mogu pokrenuti pravne postupke protiv centralne banke, ali da neće pobijediti.
Liban ima oko 31 milijardu dolara u američkim dolarskim obveznicama za koje izvori kažu da se država želi restrukturirati, ističe Rojters dodajući da je javni dug Libana dostigao oko 170 odsto bruto domaćeg proizvoda, što zemlju čini jednom od najzaduženijih na svijetu. Zapadne vlade insistiraju na tome da Bejrut prvo donese dugo odgađane reforme protiv korupcije.
Mnogi analitičari smatraju da bi jedini način za Liban mogao osigurati financijsku potporu kroz program Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) od kojeg je Bejrut, uprkos negodovanju Hezbolaha, već zatražio tehničku pomoć.
Urušen finansijski sistem
Neuspjeh Bejruta da ispoštuje svoj ogroman dug dugoročno se očekivao ali dolazi u vrijeme kada je globalni finansijski sistem na rubu što Liban dovodi u posebno nezgodan položaj u pregovorima sa stranim investitorima, piše Volstrit žurnal (The Wall Street Journal).
Finansijski problemi Libana na neki su način neobični, ukazuje list navodeći kako je većina državnog zaduživanja u dolarima dolazila od lokalnih banaka koje su koristile neuobičajeno visoke kamatne stope za privlačenje dolarskih depozita od libanske prekomorske dijaspore.
Te doznake su, napominje Volstrit žurnal, prošle godine presušile dok su zemlju potresli antikorupcijski protesti, banke su privremeno zatvorene, a povjerenje investitora je opadalo. Bez priliva svježih dolara libanski finansijski sistem se počeo urušavati.
Međunarodno ulaganje bi moglo komplikovati cjelokupno restrukturiranje, ukazuje Volstrit žurnal. Lokalne banke su posljednjih sedmica istresle djelić svojih udjela u obveznicama za 2020. uz snažni popust na nominalnu vrijednost. Moguće je da su međunarodni investitori akumulirali dovoljno veliki dio obveznica do 2020. godine da blokiraju nagodbu prema dogovoru, tvrdi osoba bliska vladi.
“To je zemlja koja živi preko svojih mogućnosti”, rekao je Nafez Zouk iz Oksford Ekonomista (Oxford Economics) ističući kako to nije samo dužnička kriza već i “valutna, bankarska, ekonomska i fiskalna kriza”. Prema njegovoj procjeni, otprilike 70 odsto imovine lokalnih banaka pozajmljeno je državi bilo putem državnih obveznica ili zajma centralnoj banci.
MMF- jedina opcija
Liban će ući u ključnu prvu fazu pregovora o restrukturiranju duga od 30 milijardi dolara prema euroobveznicama i Bejrut će razgovarati sa kreditorima u trenutku kad se globalna ekonomija povlači zbog izbijanja korona virusa i početka rata s cijenama nafte, piše Blumberg (The Bloomberg).
Lokalni kreditori, koji drže gotovo 14 milijardi dolara novčanica, lobirali su protiv neizmirivanja obaveza koji bi nanio ogromne gubitke kreditorima, upozoravajući da bi to moglo nanijeti i nepopravljivu štetu ugledu banaka i njihovog kapitala u zemlji.
“Libanu je potrebno eksterno finansiranje, a čini se da je MMF najvjerojatniji – ako ne i jedina održiva opcija koju Liban može imati”, izjavila je Zeina Rizk, izvršna direktorica upravljanja imovinom sa fiksnim dohotkom u Arkam Kapitalu (Arqaam Capital). No, iako su stručnjaci MMF-a nedavno održali sastanke u Bejrutu, pitanje osiguranja finansiranja iz Fonda je političko, ističe Blumberg.
Hezbolah, proiranska grupa koja ima glavnu ulogu u vladi i parlamentu, odbacila je mogućnost da se od MMF-a traži program finansijske pomoći strahujući da bi on mogao naštetiti siromašnima, a da će ga SAD koristiti kao političku polugu. To će Libanu oduzeti potencijalni spasilački put i moglo bi potkopati povjerenje u ekonomske reforme koje su kreditorima potrebni prilikom opraštanja duga.
Svakodnevna opsesija
Odluku premijera Diaba, koji je naslijedio nered kada je preuzeo vlast u januaru, mnogi Libanci podržavaju iako nije jasno da li njegova vlada ima plan za idući korak, ističe Ekonomist (The Economist) ocjenjujući kako će restrukturiranje duga biti lakše nego restrukturiranje zemlje koja je decenijama imala lošu upravu.
Ni zapadni partneri niti zaljevske zemlje koje su pomagale Libanu u prošlosti sada ne žure da pomognu zemlji, te će njena vlada, uprkos unutrašnjim protivljenjima, morati da traži kredit od MMF-a. To će, naglašava Ekonomist, zahtijevati bolne reforme ali i pronalaženje novog ekonomskog modela. Diab s pravom ističe da je Liban previše ovisan o finansijama i prilivu iz dijaspore.
Novac je postao svakodnevna opsesija za mnoge Libance, ukazuje Ekonomist. Bankomati više nemaju dolara i da bi ih nabavili, klijenti svake sedmice trče u banku, često čekajući u redovima po nekoliko sati da bi povukli sitniš koji im poslovnica dopušta – ponekad je to samo 50 dolara sedmično.
Plaćanje karticama također je ograničeno ili u nekim prodavnicama potpuno odbačeno. Banke i dalje prihvataju čekove ali, ukazuje Ekonomist, ti čekovi jednostavno premještaju nepristupačni novac s jednog računa na drugi. S malo novca u zemlji koja zavisi od uvoza, ekonomija je zamrznuta i pretpostavlja se da oko 40 odsto Libanaca sada živi u siromaštvu, a broj bi se, prema Svjetskoj banci, mogao popeti na 50 odsto.
Iako nikada neće biti industrijska sila, privrednici ukazuju na potencijalne razvojne mogućnosti Libana. Uz obrazovanu, višejezičnu radnu snagu, Liban bi mogao biti središte tehnoloških kompanija i vrhunske proizvodnje. Poljoprivreda je uglavnom sitnog obima i ima prostora za rast. Tako i turizam, koji već doprinosi 19 odsto BDP-a. Sve to, međutim, traži velika ulaganja u novu infrastrukturu – struja, internet i putevi su loši, prirodne ljepote narušene – dok blagajne ostaju prazne, zaključuje Ekonomist.
