Moguća i vojna intervencija u Venecueli?

Nakon nasilne blokade dopremanja humanitarne pomoći u Venecuelu, u kojoj je na graničnim prijelazima vojska lojalna osporavanom predsjedniku Nikolasu Maduru upotrijebila suzavac i gumene metke nad pristalicama opozicije, pojedini svjetski mediji pišu da su protiv Venecuele moguće strožije sankcije, te da vojna intervencija nije isključena. Drugi ističu da nijedna opcija nije najbolja za Venecuelu.

Kako ubrzati Madurov odlazak

“Venecuela više nije problem kojim treba rukovoditi – njega treba riješiti”, napisao je Hose Kardenas, bivši pomoćnik upravnika USAID-a za Latinsku Ameriku iz vremena administracije Džrodža Buša mlađeg, u tekstu u časopisu Forin polisi.

Kardenas ocjenjuje kako radi bržeg odlaska Madura, administracija američkog predsjednika Donalda Trampa mora održati multilateralni i dvostranački konsenzus, pažljivo pratiti situaciju i raditi na inkluzivnoj tranziciji.

Dodaje kako niko ne može predvidjeti kada će Maduro otići, ali da promišljena i taktična politika Trampove administracije to “može ubrzati”.

Kardenas kaže da grupa Lima, koja okuplja latinoameričke zemlje, mora i dalje biti u središtu borbe za demokratiju u Venecueli, ali da američka administracija mora uraditi sve što može da proširi front na međunarodnom planu, posebno zato što Maduro želi pretvoriti krizu u bilateralni sukob sa SAD i, kako kaže, što je još važnije, s Trampom.

Autor teksta navodi da Vašington treba imati u vidu složenost situacije u Venecueli gdje su mnogi, koji su se obogatili u Čavesovom i Madurovom režimu, počeli pomagati opoziciju. Ističe kako Vašington ne treba nikog da diskvalifikuje i da fokus ne smije biti na pojedincima, već na uspostavljanju demokratskih institucija i odbrani regionalnih sigurnosnih interesa SAD, ali imajući u vidu i to da se interesi SAD i nekih u opoziciji ne poklapaju uvijek.

“Svrgavanje Madura je samo dio borbe, poslije čega slijedi iskorjenjivanje mafijaške države”, ocjenjuje Kardenas. S druge strane, navodi on, nisu svi zvaničnici koji su slijedili Čavesa zločinici – neki od njih zaista vjeruju u inkluzivniju Venecuelu, zbog čega “iskreni Čavisti trebaju znati da imaju ulogu u postmadurovskoj Venecueli.”

Sankcije i “druge opcije”

Agencija Rojters javlja da nakon što su trupe lojalne glavnom opozicionaru i Madurovom rivalu Huanu Gvaidu – koji se proglasio prijelaznim predsjednikom i dobio podršku velikih sila, uključujući i SAD – koristeći suzavac i gumene metke u subotu blokirale konvoje humanitarne pomoći SAD-a na prelazima iz Brazila i Kolumbije do Venecuele, Trampova administracija bi već u ponedjeljak mogla objaviti nove sankcije protiv ove južnoameričke države.

U znak podrške venecuelanskom opozicionom lideru Huanu Gvaidu, američki potpredsjednik Majk Pens najavio je sastanak s njim u Kolumbiji, gdje će se susresti i sa regionalnim liderima Lima grupe, koji priznaju Gvaida kao legitimnog predsjednika Venecuele.

Rojters podsjeća da je krajem prošle sedmice neimenovani visoki američki zvaničnik izjavio da će, u slučaju da Maduro blokira isporuku humanitarne pomoći, Pens u Bogoti biti spreman da objavi nove sankcije, koje bi Maduru onemogućile korištenje vladinih prihoda.

Maduro poriče da njegova zemlja bogata naftom ima potrebu za pomoći i optužuje Gvaida da je marioneta Donalda Trampa za državni udar. “Šta Venecuelanci misle o prijetnjama Donalda Trampa? Sklanjaj ruke sa Venecuele!”, rekao je Maduro na mitingu u glavnom gradu, Karakasu. “On nam šalje pokvarenu hranu, hvala!”

Poslije subotnjeg nasilja na venecuelanskoj granici, Gvaido je putem Twittera predložio da bi Vašington mogao “razmisliti o drugim opcijama koje bi osigurale slobodu njegove zemlje”, piše Rojters, podsjećajući kako je upravo Donald Tramp ranije rekao da je vojna intervencija u Venecueli jedna od “opcija”.

Šta je bio plan?

“Naravno, znali smo da je subota, 23. februara, bio dan za ‘lavinu pomoći’ – kako je to putem Twittera, gdje ga prati 1,4 miliona ljudi, najavljivao Huan Gvaido, koji je obećao da će narod Venecuele dobiti prijeko potrebnu pomoć. Nikolas Maduro obećao je da će blokirati pomoć – ali da li bi zaista koristio silu, dok cijeli svijet gleda? I da li bi Gvaido rizikovao reputaciju, dopuštajući da bude blokiran?…Svi su imali teoriju. I na kraju, obje strane su se ozbiljno ranjene”, piše britanski Telegraf.

Kolumnista Harriet Alexander navodi kako su nakon subotnjih dešavanja, čime je Venecuela više nego ranije bliža “civilnom ili nekom drugom” ratu, pitanja o tome šta se dešava još više zbunjujuća. “Da li je ovo bio glavni plan ili haotična kaskada u rat?”, napisao je on, naglasivši kako je neposredno nakon subotnjeg nasilja, Marko Rubio, senator iz Floride, rekao da su “teški zločini koje je danas počinio Madurov režim otvorili vrata novim mulitilateralnim akcijama”.

Telegrafov novinar piše kako je Maduro pred očima svijeta demonstrirao silu, terorišući Venecuelance koji pokušavaju dobiti pomoć, dok je s druge strane Gvaidov “veliki plan” propao – zbog loše organizacije i koordinacije, navodeći primjer po kojem “opozicioni lideri nisu kontrolisali situaciju, te su umjesto njih ratni fotografi upozoravali djecu da ne prilaze venecuelanskim trupama”.

Telegraf zaključuje da je moguće da mnogi u Venecueli priželjkuju američku invaziju, “jer su iscrpljeni”, ali da je pitanje šta će biti poslije, jer je Gvaido u subotu pokazao da je pred njim “dug put prije nego preuzme tako veliki zadatak kao što je vođenje zemlje – pogotovo tako jadne kao što je Venecuela”.

Iznenadna samilost

Kolumnista Blumberga, Mak Margolis piše da je nejasno kako će se razriješiti “najgora humanitarna katastrofa u zapadnoj hemisferi”, dok u SAD i na Zapadu postoje podjele kako se postaviti prema režimu i opoziciji.

Margolis ocjenjuje da nije problem toliko što SAD slijede agresivnu politiku, već šta je sljedeće – da li vojna intervencija ili još strožiji režim sankcija? On piše da se venecuelanska opozicija kladila na međunarodnu pomoć širom političkog spektruma da obnovi zemlju ako i kada Maduro bude otišao.

“Dobar dio gungule oko Venecuele, međutim, povezan je sa zahtjevima političkih lidera koji imaju svoje planove”, piše Blumbergov kolumnista.

Američki predsjednik Donald Tramp veneculansku krizu je stavio u centar svog dugačkog govora, mada je decenijama tu zemlju posmatrao tek kao izbor kandidatkinja na izborima za mis. “Iznenadna samilost djeluje čudno – ili još gore”, navodi Margolis, koji naglašava da je Tramp predstavio Venecuelu kao poster socijalističkog uništavanja, iako je Madurov disfunkcionalni sistem prije kleptokratski nego ideološki, dok je Gvaidova stranka Nacionalna volja dio Socijalističke internacionale.

S druge strane, navodi Blumbergov kolumnista, Trampovi rivali i kritičari ne žele da ga puste po pitanju Veneceule. Pojedini američki i britanski političari, poput senatora Bernija Sandersa i lidera laburista Džeremija Korbina, zajedno s vremešnim rokerima kao što je Rodžer Voters, ubacili su se s tvrde lijeve pozicije, upozoravajući da se u Venecueli ne ponove američke imperijalističke promjene režima karakteristične za 20. stoljeće – zamaskirane u pozive za demokratiju. Oni su, kaže Margolis, posljednji u dugom nizu, od Olivera Stouna i Noama Čomskog, “koji su spremni zanemariti siledžijski režim zato što je samozvana bolivarska revolucija Uga Čavesa bila svijeća u neoliberalnoj tami”.