Prvi put od Kubanske revolucije zemlju će voditi lider koji nije iz porodice Kastro. Dugo se pripremao za ovu ulogu, a opet neće biti lako.
Migel Dijaz Kanel, pedesetosmogodišnji inženjer i prvi kubanski potpredsjednik od 2013. godine, nominovan je za nasljednika Raula Kastra. To je istorijski trenutak za Kubu. Prvi put u posljednjih 60 godina novi predsjednik nije član porodice Kastro.
Pored toga, novi kubanski lider nije iz generacije koja se borila i pobijedila u revoluciji, vodeći ostrvo u socijalizam.
Ovo su pet najvećih izazova sa kojima se suočava Dijaz-Kanel:
1. Nedostatak političke težine i duhovi “istorijske generacije”
Pripadnost generaciji koja je vodila gerilski rat protiv Fulgensija Batiste do sada je bila glavni adut kubanskih političara. Fidel Kastro je bio vođa, a nakon njegove pobjede 1959. godine proglasio se “istorijskim vođom” socijalističke revolucije na Kubi.
Narušeno zdravlje ga je primoralo da privremeno prenese vlast na svog brata Raula 2006, što je postalo trajno 2008. godine. Raul je za Kubance bio više od Fidelovog brata, jer se i sam borio i bio dio revolucije.
“Niko neće imati takav autoritet kakav su imali Raul ili Fidel”, kaže Rafael Hernandez, direktor kubanskog časopisa Temas.
2. Iskorak u privrednoj reformi
Za vrijeme mandata Raula Kastra sprovedena je izvjesna liberalizacija i napravljen sporazum o otpisivanju velikog dijela kubanskog spoljnog duga sa “Pariskim klubom”, neformalnom grupom finansijskih zvaničnika iz 19 najbogatijih zemalja.
To je dovelo do oživljavanja kubanske privrede i začetka privatnog sektora.
Raulove mjere su otvorili mogućnosti koje su do tada bile nezamislive Kubancima: da pokrenu male privatne poslove, kupe i prodaju imovinu, kola, da putuju u inostranstvo i odsjedaju u hotelima.
Ali situacija se naglo pogoršala 2016. godine, kada je privreda stala i od tada nije bilo rasta.
Prema podacima Nacionalnog biroa za statistiku, bruto domaći prizvod (BDP) je porastao za 0.5 odsto, daleko ispod stope od 4.4 odsto u 2015. godini.
Rikardo Kabrisas, ministar finansija i planiranja je u govoru pred Nacionalnom skupštinom opisao 2017. godinu kao “napetu i složenu”, najavljujući rast BDP-a od 1.6 odsto.
Raul Kastro je u martu prošle godine pozvao Kubance da gledaju u bućnost “sa puno povjerenja” i priznaju “greške i nedostatke” u sprovođenju reformi.
Karmelo Mesa Lago, profesor ekonomije i južnoameričkih studija na Univerzitetu u Pitsburgu, sumnja u zvanične kubanske podatke i smatra da “Kuba prolazi kroz najgoru krizu od takozvanog ‘specijalnog perioda’ devedesetih godina nakon pada Sovjetskog saveza i istočnog bloka”.
Sadašnja situacija, ozbiljna ali ne i bezizlazna, posljedica je finansijskog sloma još jednog kubanskog saveznika i ključnog partnera: Venecuele.
Razmjena između dvije zemlje naglo je opala, što je ozbiljan udarac za Kubu, imajući u vidu da je Venecuela njen glavni trgovinski partner.
Rafael Hernandez smatra da izazov leži u “izgradnji novog socijalističkog modela koji je efikasan i koji je u stanju da obnovi životni standard koji su Kubanci imali”. Ali da li je to moguće?
Mesa Lago kaže da se na ekonomskom frontu novi predsjednik suočava sa “veoma teškim periodom tranzicije”.
3. Dvije valute, mnogo problema
Kuba je posebna iz mnogih razloga, a jedan od njih je što je jedna od retkih zemalja na svijetu koja ima dve valute.
Jedna je kubanski pezos, valuta koju vlada koristi za isplatu plata. Drugi je konvertibilni kubanski pezos, valuta koja se koristi za većinu poslovnih transakcija, koja je bila 1: 1 u odnosu na američki dolar.
Pretpostavlja se da 75 odsto populacije radi za državu, pa su plaćeni u kubanskim pezosima.
Iako su zdravstveni sistem i obrazovanje besplatni, proizvodi u prodavnicama i samoposlugama se prodaju u konvertibilnim pezosima.
To je ozbiljan problem za privredu, jer značajno smanjuje kupovnu moć većine Kubanaca i otežava trgovinu.
Ekonomisti unutar i van Kube upozoravaju da je neophodno da se ukloni ova manjkavost koja sprječava privrednu reformu. Vlada je postavila zadatak da objedini valute, ali to nije lako.
“Situacija u kojoj imamo dvije valute stvara velike probleme, ali one se ne mogu preko noći spojiti u jednu”, kaže Mesa Lago.
Mnoge državne kompanije vode računovostvo u konvertibilnim pezosima, koji se ravna prema američkom dolaru. Ali u stvarnosti je sasvim drugačije: samo zvanične kubanske menjačnice prihvataju konvertibilne pezose, van Kube ih niko ne prima.
Ovo stvara velike probleme jer je nemoguće utvrditi koliko vrijede ova preduzeća, kao i vrijednost njihovog izvoza.
“Ako dođe do objedinjavanja valute, većina tih preduzeća će bankrotirati”, smatra Mesa Lago.
Još jedna neželjena posljedica bi bila inflacija. To je još jedan dio slagalice koju Dijaz Kanel ima pred sobom.
4. Širenje internet mreže, neispunjeno obećanje
Pristup internetu je još uvijek ozbiljan izazov za Kubance. Procjena je da samo pet odsto Kubanaca ima pristup internetu kod kuće, dok je u većem dijelu zemlje dostupan samo na nekoliko javnih mjesta.
Ako uspijete da ih pronađete, platićete poveliki račun.
Prosječna plata je 20 do 30 dolara mjesečno, a sat interneta košta 1.5 dolara, što većina ne može da priušti.
Dijaz Kanel se osvrnuo na problem pristupa internetu u govoru u februaru, kada je rekao da je “urađeno dosta, ali ne onoliko koliko je potrebno”.
U proteklih nekoliko mjeseci je državno preduzeće za telekomunikacije Eteksa počelo da primjenjuje plan proširenja onlajn mreže na domaćinstva, ali su uslijedile kritike da je internet skup i spor.
5. Odnos sa predsjednikom Trampom i SAD
Dolazak Donalda Trampa u Bijelu kuću značio je zaustavljanje zbližavanja koje je pokrenula administracija Baraka Obame.
Novi američki predsjednik je otkazao neke od ključnih sporazuma koje je postigao njegov prethodnik. Povratak na ograničenje putovanja za građane SAD koji odlaze na Kubu značio je gubitak prihoda u jednom od ključnih privrednih sektora na ostrvu: turizmu.
Tramp je, pored toga, zavrnuo šrafove na embargu koji traje decenijama.
Postavio je dalja ograničenja na transakcije između američkih i kubanskih kompanija u “Grupi poslovnih preduzeća oružanih snaga”, konglomeratu koji uključuje sve privredne oblasti i koji posjeduje gotovo sve maloprodajne lance na Kubi, 57 hotela koje uglavnom drže stranci na najljepšim karipskim plažama i sve između, od benzinskih pumpi do iznajmljivanja automobila.
Ove mjere, koje su vlasti u Havani nazvale neprijateljskim, uslijedile su neposredno nakon diplomatskog sukoba koji se završio protjerivanjem 15 kubanskih zvaničnika iz ambasade u Vašingtonu.
“Ako Vašington nastavi sa agresivnom politikom, najverovatniji ishod će biti da se Kuba postavi defanzivno”, kaže Arturo Lopez Levi, politikolog iz Škole za profesionalne studije na Njujorškom univerzitetu, što bi moglo da dovede do toga da ova karipska država bude uzdržanija u sprovođenju reformi.
Karlos Malamud iz Kraljevskog instituta Elkano u Madridu smatra da je vlada u Havani “pogriješila što nije iskoristila povoljnu situaciju i progurala neophodne reforme”, što bi omogućilo Obami da pokaže da je politika saradnje efikasnija od blokade.
Umjesto toga, Dijaz Kanel se nedavno žalio na neprijateljsku američku “imperiju”.
