Od lažnih vijesti do toga kako ostatak svijeta doživljava SAD – evo analize Trampovog globalnog uticaja.
Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država nije samo lider sopstvene zemlje, on je vjerovatno i najmoćnija osoba na planeti.
Ono što on uradi mijenja života svih nas. Donald Tramp tu nije izuzetak. Kako je, dakle, Tramp tačno izmijenio svijet?
Kako svijet doživljava Ameriku
Tramp je nebrojeno puta do sada SAD nazvao “najvećom zemljom na svijetu”.
Ali prema skorašnjoj anketi koju je u 13 zemalja sproveo Istraživački centar Pju, on nije uradio mnogo za njen imidž u svijetu.
U mnogim evropskim zemljama, procenat javnosti sa pozitivnim doživljajem Amerike na najnižem je nivou u posljednjih gotovo 20 godina.
U Velikoj Britaniji, pozitivno mišljenje ima 41 odsto građana, dok je u Francuskoj to 31 odsto, najniže od 2003. godine, a u Njemačkoj svega 26 odsto.
Reakcija Amerike na korona virus bio je važan faktor u ovome – svega 15 odsto ispitanika smatralo je da su SAD dobro vodile borbu protiv virusa, prema brojkama iz jula i avgusta ove godine.
Povlačenje iz borbe protiv klimatskih promjena
Teško je razlučiti šta Tramp tačno misli o klimatskim promjenama, pošto ih je nazivao svakako, od “skupe prevare” do “ozbiljne teme” koja “mi je lično veoma važna”.
Ono što je očigledno jeste da je šest mjeseci otkako je preuzeo dužnost, bacio naučnike u očaj najavivši povlačenje SAD iz Pariskog klimatskog sporazuma, kojim se skoro 200 zemalja obavezalo da zadrži globalni rast temperature na manje od dva stepena Celzijusa.
SAD je drugi najveći emiter gasova sa efektom staklene bašte posle Kine, a istraživači su upozorili da ako Tramp bude bio reizabran, moglo bi postati nemoguće da se globalno zagrijavanje održi pod kontrolom.
Odbacivši Pariski sporazum, američki predsjednik je ustvrdio da bi ovaj “počeo da guši američke proizvođače pretjeranim regulatornim ograničenjima”.
To je stalna tema za Trampa, koji je ukinuo veliki broj propisa u vezi sa zagađenjem kako bi smanjio troškove proizvodnje uglja, nafte i gasa.
Nekoliko američkih ugljenokopa se, međutim, ipak zatvorilo, ugroženo konkurencijom jeftinijeg prirodnog gasa i državnih mjera podrške obnovljivoj energiji.
Vladine brojke pokazuju da su 2019. godine obnovljivi izvori u SAD proizveli više energije od uglja, prvi put posle više od 130 godina.
Izlazak Amerike iz Pariskog klimatskog sporazuma formalno stupa na snagu 4. novembra, dan posle predsjedničkih izbora. Džo Bajden je obećao da će se odmah vratiti paktu ukoliko pobijedi.
Strahovi da će izlazak SAD iz ovog sporazuma izazvati domino efekat nisu se obistinili, iako neki posmatrači smatraju da je on olakšao Brazilu i Saudijskoj Arabiji da blokiraju napredak u smanjenju emisija ugljenika.
Zatvorene granice, za neke
Tramp je otpočeo rat protiv imigracije samo nedjelju dana nakon inauguracije, zatvorivši američke granice za putnike iz sedam zemalja sa većinskim muslimanskim stanovništvom.
Trenutno su stroga putna ograničenja na snazi za 13 zemalja.
Broj ljudi rođenih u inostranstvu koji žive u SAD bio je oko 3 odsto viši 2019. godine nego 2016. godine, poslednje godine predsjednika Obame na vlasti.
Ali u međuvremenu se promijenilo ko su zapravo ti imigranti.
Procenat američkih stanovnika rođenih u Meksiku bio je u stalnom opadanju tokom Trampovog mandata, dok se broj onih koji su se doselili sa drugih mjesta iz Latinske Amerike i sa Kariba povećao.
Došlo je i do opšteg smanjenja broja viza koje ljudima omogućuju da se stalno nastane u SAD – naročito za rodbinu onih koji već žive tamo.
Ako postoji neki simbol Trampove politike prema imigraciji, onda je to svakako “veliki, prelijepi zid” koji se on zarekao da će podići na granici sa Meksikom.
Od 19. oktobra, Američka carinska i granična zaštita kaže da je izgrađena 371 milja (597 kilometara) zida – gotovo sva podignuta ograda nalazi se na mjestima gdje su barijere već postojale ranije.
Ovi napori nisu odvratili one koji očajnički žele da stignu u Ameriku.
Broj migranata zadržanih na američko-meksičkoj granici dostigao je 2019. godine najviši nivo u posljednjih 12 godina, podstaknut porastom pridošlica u proljeće.
Više od polovine bile su porodice, uglavnom iz Gvatemale, Hondurasa i El Salvadora, gdje nasilje i siromaštvo ljude nagone da potraže azil i novi život negdje drugdje.
Preusmjerivši pažnju na izbjeglice, Donald Tramp je značajno smanjio broj onih koji mogu da se nasele u Americi. SAD je primila skoro 85.000 izbjeglica u fiskalnoj 2016. godini, što je palo na ispod 54.000 ljudi naredne godine.
Maksimum za 2021. godinu biće 15.000 ljudi – najmanji broj otkako je program za izbjeglice pokrenut 1980. godine.
Povećane nuklearne tenzije u Aziji
Predsjednički mandat Donalda Trampa pokrenuo je neka krupna bezbjednosna pitanja u Aziji.
Ne samo da je šokirao Kinu komentarima o Tajvanu prije svoje inauguracije, već je njegov državni sekretar Reks Tilerson govorio o blokiranju pristupa Kine veštačkim ostrvima koja gradi u Južnom kineskom moru, izazvavši upozorenja o “vojnom sukobu” u jednom državnom listu.
Tramp je i Japan i Južnu Koreju izdvojio kao zemlje koje se suviše oslanjaju na SAD. Čak je izjavio da bi one imale koristi od vlastitog nuklearnog arsenala.
A onda je tu i najneposlušnija država u regionu, Sjeverna Koreja, koja trenutno izrađuje vlastito nuklearno naoružanje.
Tramp se suočava sa zadatkom zauzdavanja tih ambicija, što nije uspjelo nizu prethodnih američkih lidera.
Malo ko bi mogao predvidjeti da će upravo Tramp i Kim Džong Un postati prvi lideri SAD i Sjeverne Koreje koji će se lično sastati.
Tramo je za Kim Džong Una govorio da je “Mali raketaš” koji bi mogao da ugrozi SAD, da bi se dvije godine kasnije rukovao tokom istorijskog bilateralnog sastanka 2018. godine u Singapuru.
Posle toga dvojica državnika sastali su još nekoliko puta, ali su njihovi susreti malo napredovali otkako se njihov drugi sastanak u Vijetnamu završio bez postizanja dogovora posle spora oko sankcija koje je SAD uvela Sjevernoj Koreji.
Nedavno, kada je objavljeno da su Tramp i njegova supruga Melanija zaraženi korona virusom, Kim Džong Un je poslao telegram, poželjevši im brz oporavak.
Pod predsjednikom Barakom Obamom, politika koje se vodila zvala se “strateško strpljenje” – pritisnuti Sjevernu Koreju sankcijama, ubijediti ostale da urade isto, a pogotovo Kina, i onda iščekati rezultate.
Ali Trampov potpredsjednik Majk Pens sada je izjavio da je “došao kraj eri strateškog strpljenja”.
Njegova administracija kaže da su “sve opcije na stolu”, a Trampovo saopštenje da šalje “armadu” američkih ratnih brodova ka Korejskom poluostrvu unio je atmosferu vojne intervencije.
Ovaj potez dočekan je inaćenjem sjevernokorejskog režima, koji je zaprijetio “nedeljnim” probama balističkih projektila i upozorio da može da dođe do “totalnog rata”.
Ali svega 10 dana kasnije zavladala je još veća zbunjenost kad se ispostavilo da je ofanzivna grupa američke mornarice, za koju je Tramp rekao da je poslata ka Korejskom poluostrvu, zapravo krenula u potpuno suprotnom smjeru.
I dok je Bijela kuća pokušavala da razjasni gdje se brodovi trenutno nalaze i insistirala na tome da su oni na pravom putu, Tramp se ponovo usredsrijedio na pritisak na Kinu da preduzme nešto.
“Kina umnogome predstavlja ekonomski spas za Sjevernu Koreju, tako da, iako ništa nije lako, ako oni žele da riješe sjevernokorejski problem, riješiće ga”, tvitovao je on.
Ne zna se šta će biti njegov sljedeći korak, ali rani pokušaji ovog nepredvidivog predsjednika da izađe na kraj sa najnepredvidljivijom zemljom na svijetu već su ukazali na uzavrelu tačku razdora koja će se vrlo vjerovatno vraćati u godinama koje su pred nama.
Čarke sa Kinom
Još od početka mandata Trampova retorika prema Kini je ratoborna, a pojačana je prethodnih mjeseci zbog pandemije korona virusa, koji američki predsjednik naziva kineskim virusom.
Amerika je najteže pogođena zemlja ovim virusom koji se najprije pojavio u kineskom Vuhanu i odatle se proširio u svijetu.
On optužio je Kinu da je u ranoj fazi izbijanja pandemije obmanula Svjetsku zdravstvenu organizaciju. Takođe je tvrdio da su Kinezi vršili neprimjeren uticaj na tijelo i ponovio pretnje iz 2018. godine da će SAD povući članstvo iz te organizacije i povući finansijsku podršku.
Međutim, ne kritikuje samo Tramp Kinu. U julu 2020. šef FBI opisao je Kinu kao najveću prijetnju sa kojom se suočavaju SAD. Kristofer Vrej optužio Kinu za ekonomsku špijunažu, krađu podataka i monetarnih sredstava i ilegalne političke aktivnosti.
Postoji još jedan front SAD i Kine – na internetu.
Tramp je 1. avgusta 2020. godine rekao da će njegova administracija zabraniti korišćenje popularne aplikacije TikTok, čiji je vlasnik kineska kompanija.
Drugog decembra 2016. godine, Tramp (tada još izabrani predsjednik) preduzeo je krajnje neobičan korak obrativši se direktno predsjedniku Tajvana – prekršivši tako presedan postavljen još 1979. godine, kad su prekinuti svi zvanični odnosi između ove dvije zemlje.
Tramp je tvitovao: “Predsjednik Tajvana me je POZVAO danas da mi čestita na osvajanju predsjedničkih izbora. Hvala!”
Ovaj Trampov tvit odnosi se na toliko zapanjujući politički zaokret da pomenuti telefonski poziv ima vlastitu stranicu na Vikipediji.
Keri Grejsi, tadašnja urednica BBC-jevog kineskog servisa, predvidjela je da će potez izazvati “zabrinutost i bijes” u Pekingu, koji Tajvan doživljava kao kinesku pokrajinu a ne nezavisnu državu.
Ovo drčno Trampovo otvaranje bilo je samo prvo od brojnih oštrica u takmičenju u podbadanju između dva velika geopolitička rivala, što je njihove odnose dovelo do najniže tačke godinama unazad.
SAD je naljutila Kinu proglasivši njene teritorijalne pretenzije u Južnom kineskom moru nezakonitim, nagomilavši takse na njenu robu, zabranivši skidanje njenih popularnih aplikacija kao što su TikTok i ViČet i stavivši na crnu listu kineskog telekomunikacionog giganta Huavej – za koji tvrdi da predstavlja opasnost po nacionalnu bezbjednost.
Ali tenzije nisu započele za vrijeme Trampa a djelimično ih izazivaju i potezi same Kine.
Predsjednik Kine Si Đinping, na vlasti od 2013. godine, bio je predsjednik tokom usvajanja izuzetno kontroverznog zakona za nacionalnu bezbjednost u Hong Kongu i masovnog zatvaranja kineske muslimanske manjine ujgura.
Tramp je preimenovao je Kovid-19 u “kineski virus” i, iako je možda željan da skrene pažnju sa sopstvenog vođenja zemlje tokom pandemije, promjena liderstva u Americi neće nužno značiti pomirljiviji ton.
Demokratski kandidat Džo Bajden je nazvao predsjednika Sija “siledžijom” i ustvrdio da kineski lider “nema demokratsku koščicu u svom tijelu”.
Odnosi sa Rusijom – komplikovani
Tokom izborne kampanje pred izbore 2016. godine, Tramp je hvalio ruskog predsjednika Vladimira Putina kao snažnog vođu sa kojim bi volio da ima dobre odnose.
To je bilo prije nego što su američke obavještajne službe utvrdile da je Rusija odgovorna za hakovanje imejlova Demokratske stranke tokom izborne kampanje – što je zaključak sa kojim je Tramp na kraju morao da se složi.
Eksplozivno objavljivanje neverifikovanog dosijea koji tvrdi da Rusija ima kompromitujući materijal o Trampu takođe je iznelo neka nezgodna pitanja pred njega.
On ih je sve negirao, odbacivši navode kao “lažne vijesti” i “politički lov na vještice”.
Ali zabrinutost zbog veza njegove administracije sa Rusijom nastavlja da ga prati kroz čitav njegov mandat, pogotovo kad je savjetnik za nacionalnu bezbjednost Majkl Flin iznenada podneo ostavku zbog sastanka sa ruskim ambasadorom u nedjeljama prije predsjednikove inauguracije.
Tramp je izjavio da je želio da počne da razvija povjerenje u Putina, ali je upozorio “da to ne mora uopšte da potraje”.
A čini se da i nije. Odnosi su se naizgled naglo pogoršali poslije napada hemijskim oružjem u Siriji, za koji je okrivljena sirijska vlada i stalna ruska podrška predsjedniku Bašaru Al-Asadu.
Predsjednik Tramp je dodao da bi “američki odnosi sa Rusijom mogli da budu na istorijski najnižem nivou”.
On je rekao da bi bila “fantastična stvar” kad bi ove dvije zemlje popravile odnose, ali je upozorio “da bi lako moglo da se desi upravo suprotno”.
“Iran će se smatrati isključivo odgovornim za gubitke života ili načinjenu štetu u bilo kom od naših objekata. On će platiti veoma VISOKU CIJENU! Ovo nije Upozorenje, ovo je Prijetnja”, tvitovao je Tramp u Novogodišnjoj noći 2019. “Srećna Nova godina!”
Svega nekoliko dana kasnije, šokiravši čitavu planetu, SAD su izvršile atentat na Kasema Sulejmanija, najmoćnijeg iranskog generala i čovjeka koji je predvodio njihove vojne operacije na Bliskom Istoku.
Iran je izvršio odmazdu, ispalivši više od desetine balističkih projektila na dvije američke baze u Iraku.
Ranjeno je više od 100 američkih vojnika, a analizatori su procijenili da su se dvije zemlje našle na ivici rata.
Do rata nije došlo, ali su nevini civili i dalje stradali: svega nekoliko sati posle iranskog napada projektilima, njegova vojska greškom je oborila ukrajinski putnički avion, ubivši svih 176 putnika.
Kako je došlo do toga?
Na osnovu niza uzajamno pogrešnih procjena u atmosferi potpunog nepovjerenja.
SAD i Iran su u svađi još od 1979. godine, kad je svrgnut šah (njegov monarh) kog je podržavala Amerika, a 52 Amerikanaca uzeta za taoce u američkoj ambasadi.
U maju 2018. godine, Tramp je podigao napetosti odustavši od nuklearnog sporazuma iz 2015. godine, prema kom je Iran pristao da ograniči svoj nuklearni program u zamjenu za ukidanje ekonomskih sankcija.
Potom je pokrenuo ono što je Bijela kuća nazvala “najstrožim sankcijama koje je uveo režim” – sa ciljem da natjera iranske lidere da pristanu na sporazum koji je više po njegovom ukusu.
Teheran je odbio da popusti. Sankcije su dovele ekonomiju Irana u tešku recesiju i u oktobru 2019. godine cijena hrane skočila je za 61 odsto u odnosu na prethodnu godinu, a cijena duvana za 80 odsto.
Napaćeni Iranci održali su masovne proteste mjesec dana kasnije.
I dok je kriza izazvana korona virusom zaokupila političku pažnju obje teško pogođene zemlje, njihovi diplomatski kanali ostali su veoma oskudni, a njihove tačke razdora brojne.
Upotreba sile
Barak Obama je bio izabran da privede kraju američke ratove u Iraku i Avganistanu i nikako nije bio spreman da se upusti u još jedan sukob na Bliskom Istoku.
Čak i kad su razmjere razaranja u Siriji postale brutalno očigledne, ostao je ubeđen da bi vojna intervencija bila skup promašaj.
Umjesto toga, Obamina administracija usredrijedila se na pružanje humanitarne pomoći, djelimično finansiranje umjerenih sirijskih pobunjenika i zagovaranje primirja i političkih pregovora sa ciljem odlaska predsjednika Asada.
Donald Tramp se isprva takođe protivio američkoj vojnoj akciji u Siriji, stavljajući veći naglasak na domaću politiku.
“Zaboravite Siriju i učinite Ameriku ponovo velikom!”, tvitovao je on 2013. godine.
Zato je predstavljalo popriličan zaokret kad je predsjednik u aprilu izdao naređenje za američke ratne napade na vazduhoplovnu bazu sirijske vlade.
On je rekao da je njegov stav promijenio napad hemijskim oružjem za koji je okrivljena sirijska vlada.
“Taj napad na djecu ostavio je snažan utisak na mene”, rekao je on.
To je bilo prvi put da je SAD direktno gađala sirijski režim od izbijanja sukoba i taj raketni napad je doživljen kao vrtoglava promjena politike za prethodno izolacionistički nastrojenog lidera.
Ali prošlo je svega nekoliko dana prije nego što je Trampova administracija ponovo demonstrirala silu, ovaj put gađajući militante Islamske države u Avganistanu oružjem poznatim kao “majka svih bombi”, iliti MOAB, koju SAD još nikad prije nije upotrebila u ratnim dejstvima.
I dok sve više izdvajaju za odbranu, SAD djeluju – makar za sada – kao da preuzimaju agresivniju ulogu u stranim sukobima.
Američki “beskrajni ratovi” i bliskoistočni sporazum
U govoru o stanju nacije iz februara 2019. godine, Tramp se zarekao da će povući američke trupe iz Sirije, objavivši: “Velike zemlje ne vode beskrajne ratove”.
Brojke tvore malo složeniju sliku. U najmanju ruku zato što je svega nekoliko mjeseci kasnije Tramp ipak odlučio da zadrži oko 500 vojnika u Siriji kako bi čuvali naftne bušotine.
Smanjio je vojno prisustvo koje je naslijedio u Avganistanu, i do određene mjere u Iraku i Siriji. Ali američke snage se i dalje nalaze svuda gdje su se nalazile onog dana kad je preuzeo dužnost.
Postoje, naravno, načini da se izvrši uticaj na Bliski istok i bez vojske.
Tramp je ignorisao protivljenje prethodnih predsjednika premjestivši 2018. godine američku ambasadu iz Tel Aviva u Jerusalim i priznavši ovaj grad, uključujući njegov okupirani Istok, za prijestonicu Izraela.
Prošlog mjeseca je proglasio “zoru novog Bliskog Istoka” kad su Ujedinjeni Arapski Emirati i Bahrein pristale da normalizuju odnose sa Izraelom.
Dvije Zalivske države tek su treća i četvrta arapska zemlja sa Bliskog Istoka koje su priznale Izrael otkako je ovaj proglasio nezavisnost 1948. godine.
To je, možda, najznačajnije diplomatsko dostignuće Trampove administracije.
Za Baraka Obamu, sporazum prema kom su ukinute sankcije Iranu u zamenu za garancije da neće praviti nuklearno oružje, bio je “istorijski”.
Ali za Donalda Trampa, koji je ponovio zabrinutost republikanaca, bio je to “najgori sporazum koji sam ikad vidio da je potpisan”.
Rekao je da će njegovo ukidanje biti njegov “prioritet broj jedan”, ali nije konkretizovao šta želi da uradi.
Sada je njegova administracija najavila reviziju čitave američke politike prema Iranu.
To će obuhvatiti ne samo Teheranov pristanak na nuklearni sporazum, već i njegova djela na Bliskom Istoku, gdje je ključni igrač u sirijskom sukobi i rival Saudijske Arabije i Izraela.
Iranski ministar spoljnih poslova Džavad Zarif već je pozvao Trampa da ostane obavezan na nuklearni sporazum. Prethodno je sugerisao da će SAD morati da poštuju sporazum imajući u vidu da je postignut zajedno sa još nekoliko svjetskih sila.
Iranski Vrhovni vođa Ajatolah Ali Hamnej bio je prilično direktniji.
“Ukoliko ga pocijepaju, mi ćemo ga spaliti”, rekao je prema izvještavanju Asošijejted presa.
Odnosi između dveju zemalja nisu dobro krenuli od samog početka Trampovog predsjedničkog mandata – SAD su uvele nove sankcije Iranu nakon što je ovaj izveo probu balističkih oružja.
“Iran se igra vatrom”, tvitovao je Tramp.
Veći naglasak na NATO
Tramp je ranije oštro kritikovao NATO (Severnoatlantski savez), kamen temeljac američke spoljne politike više od 60 godina.
Ovu organizaciju je napao kao “zastarjelu”, a njene članice okarakterisao kao nezahvalne saveznike koji izvlače korist od američke darežljivosti.
Sekretar za odbranu Džejms Matis upozorio je u februaru članice NATO-a da će Vašington “ublažiti svoje učešće” ukoliko članice ne ispune zahtjeve njegovog šefa za povećanjem izdvajanja sredstava za odbranu na dva odsto njihovog BDP-a.
Tramp je tvrdio da je njegov oštar nastup doveo do toga da “novac krene da pristiže”, ali su analitičari istakli da su zemlje već počele da povećavaju doprinose prema sporazumu iz 2014. godine.
Međutim, tokom zajedničke konferencije za štampu u aprilu, šef NATO Jens Stoltenberg zahvalio se američkom predsjedniku što je ukazao na ovaj problem.
“Svi mi počinjemo da uviđamo posljedice vašeg snažnog ukazivanja na teret koji se dijeli u okviru našeg saveza”, rekao mu je on.
Može li NATO da preživi Donalda Trampa?
Za to vrijeme, Tramp se predomislio i rekao da NATO “više nije zastareo”.
On je izjavio da su terorističke prijetnje istakle važnost ovog saveza i pozvao članice da preduzmu više kako bi pomogle iračkim i avganistanskim “partnerima”.
Umijeće (trgovinskog) pregovaranja
Čini se da Tramp naprosto prezire sporazume koje nije sam zaključio.
Prvog dana na dužnosti odbacio je Trans-pacifičko partnerstvo, trgovinski sporazum 12 zemalja koji je odobrio predsjednik Obama, nakon što ga je proglasio “jezivim”.
Od njegovog povlačenja najviše koristi imala je Kina, koja je sporazum doživjela kao pokušaj da se zaustavi njen uticaj u Azijsko-pacifičkoj oblasti.
Ali u SAD, kritičari koji su smatrali da bi sporazum ugrozio američka radna mjesta pozdravili su njegovo ukidanje.
Tramp je ponovo pregovarao o uslovima Sjevernoameričkog sporazuma o slobodnoj trgovini sa Kanadom i Meksikom, koji je nazvao “vjerovatno najgorim trgovinskim sporazumom ikad postignutim”.
Njegova zamjena ostavila je mnogo toga neizmijenjenog, ali je zato pooštrila uslove rada i propise o izvorima automobilskih djelova.
Predsjednikova prava opsesija jeste koliko Amerika ima koristi od trgovine sa svijetom.
Rezultat toga je ljuti rat sa Kinom, u kom su dvije najveće svjetske ekonomije uvele stotine milijardi dolara taksi na robu jedni drugih.
To je postala glavobolja za uzgajivače soje u Americi i tehnološku i automobilsku industriju.
I Kina je pogođena ovim, budući da su njene kompanije morale da presele proizvodnju u zemlje kao što su Vijetnam i Kambodža kako bi smanjile troškove.
Za 2019. godinu, američki trgovinski deficit za robu sa Kinom bio je neznatno ispod onog iz 2016. godine.
Američke kompanije uvozile su manje jer su željele da izbjegnu Trampove carinske takse.
Međutim, uprkos tome što je pandemija korona virusa umnogome uticala na trendove za 2020. godinu, Amerika i dalje uvozi više nego što izvozi.
Porast “lažnih vijesti”
“Mislim da je ‘lažan’ jedan od najboljih izraza od svih koje sam smislio”, izjavio je Donald Tramp u intervju u oktobru 2017.Iako Tramp definitivno nije skovao izraz “lažne vijesti”, slobodno se može reći da ga je on popularizovao.
Na osnovu postova na društvenim mrežama i audio transkripta koje nadgleda Factba.se, ovaj izraz je upotrijebio oko 2.000 puta otkako ga je prvi put tvitovao u decembru 2016. godine.
Pretražite “lažne vijesti” na Guglu danas i dobićete više od 1,1 milijardu rezultata iz svih krajeva svijeta.
Kad analizirate to tokom protoka vremena, vidjećete da je interesovanje u SAD poraslo u zimu 2016-17, a vrhunac doživjelo u nedjelji kad je predsjednik objelodanio ono što je nazvao “Nagradama za lažne vijesti”, spisak vijesti koje je doživio kao lažne.
Tokom izborne trke za Bijelu kuću 2016. godine, “lažne vijesti” značile su neistinite izvještaje poput onog da je papa Franjo pružio podršku Trampu za predsjednika.
Ali to je prešlo u popularnu upotrebu, a njegovo značenje više nije bila samo dezinformacija.
Tramp je često koristio izraz “lažne vijesti” da bi napao vijesti sa kojima se ne slaže.
U februaru 2017. godine, otišao je korak dalje, nazvavši nekoliko informativnih medijskih kuća “neprijateljima američkog naroda”.
Tramp je tvitovao: “Mediji LAŽNIH VIJESTI (propali @nytimes, @NBCNews, @ABC, @CBS, @CNN) nisu moji neprijatelji, oni su neprijatelji američkog naroda!”.
To je izraz koji su preuzeli i lideri na Tajlandu, Filipinima, u Saudijskoj Arabiji i Bahrejnu, između ostalih, a neki su optužbe za širenje “lažnih vijesti” koristili kako bi opravdali represiju i progon opozicionih aktivista i novinara.
Grupe građanskog društva kažu da koristeći ovaj izraz protiv kredibilnog izvještavanja, političari fundamentalno podrivaju demokratiju, koja se oslanja na konsenzus ljudi oko toga šta su osnovne činjenice.
